GORDAN PRIŠLIĆ VJEVERICA ‘Prva plaća za gažu bila mi je tri Cockte! Disko je bio pojam, danas je to samo ‘remix party’

Uvijek s čupavom ‘vjevericom’, na koju je snimio toliko priča i aneg­dota, a najčešće na placi – to je Gor­dan Prišlić Vjeverica – Aca, osoba zauvijek utkana u tkivo Dubrovnika. A koliko dugo?

Tek – pedeset godina, koje će proslaviti idućeg ponedjeljka u Saloči od zrcala. Upravo to bio je povod za sjetiti se najljepših trenutaka posla, rada za DJpultom, prvih radio koraka i reći će – evolucije s tehni­kom i glazbom. Naravno, to je tek dio u moru svega onoga što je prvi dubro­vački DJ proživio i doži­vio kroz pedeset ljeta glazbe, a što je najvaž­nije – i snimio, zapi­sao, sačuvao od zaborava!

Svi ovi koje zanima čega će se Vjeverica prisjetiti, a takvih je, sigurni smo, mnoštvo, neka dođu u Saloču od zrcala 12. studenoga u 19 sati. Bit će to večer posvećena pedesetogodišnjoj glazbenoj karijeri DJ Vjeverice, a program će moderirati Boris Njavro.

— Da, da, zamisli – već pedeset godina. U Saloči ću prikazati dva filma koja sam snimio. Prvi prikazuje moj početak rada, onda ide red razgovora pa prikaz slika. E da, našao sam ti i u Lausu neke tekstove, iz 1973. godine, kad sam pisao rubriku ‘Popozjanija – Vjeverica javlja!’ E to ću podijeliti ljudima da čitaju tu večer. ‘Nove’ vijesti – kaže, a koliko se te vije­sti razlikuju od današnjih, pitamo ga?

Mogao sam finuti ko ‘čagalj s Pelješca’ (smijeh). Dakle, to sam ime dobio sedamdesetih godina. Bilo je tada popu­larno da DJ-evi imaju neka imena, Tratinčica, ovo, ono… I, što ću sad? U izlogu sam vidio, na Stradunu, jednu malu vjevericu. Uzeo ju i stavio na gramofon. I čujem nešto, dok radim: ‘Ajde reci tom Vjeverici da mi stavi Creedense!’ Ajde Vjeverica!’, a pa promislim kako je to zgodno ime. A i moji prvi zubi bili su dosta ko u vjeverice. I eto, ostalo ime. A kad me netko zazove mojim imenom, ni ne okrenem se.

— A, pišem o Libertasu, o Milu, Tru­badurima, lijepim stvarima onega doba, jako zanimljivo, kad ih sad listam, dobijem uvid u to vrijeme u kojem smo živjeli. Pa kultura, glaz­benici, teatar, GOŠK – e sad, recite vi meni, jesu li te vijesti ljepše od ovih danas? Pokrivao sam puno toga, te vesele dogodovštine u našem gradu. Bio sam svugdje, znao što se događa oko, ali i poviše mene – odgovara u maniri prave vjeverice. Zato mu i jest teško, dodaje, ‘sumirati’.

U, to je veliki put, mogao bih pri­čati veliku priču. Neke sam stvari čak i zaboravio, nego se sjetim kad me ljudi podsjete na neke događaje. Preko Lausa sam se sjetio, a bio sam zabora­vio, da sam bio na Skenderiji, na Ilidži, sedam dana radio disko. Tada sam se upoznao s budućim Bijelim Dugme­tom. Odlični momci! – kroz smijeh će dalje. Dotakao se prve ljubavi, diska. Ne, nikako onog današ­njeg pojma diska. To je, kaže, bila sasvim druga stvar…

Lijepio sam traku
— Disko je u to vrijeme bio pojam, danas je to samo ‘party’ – disko u remixu. Ništa drugo. DJ sam bio u onemu vremenu kad je DJ bio popularan k’o neki pjevači. Prije ploča – koje je bilo jako teško nabaviti – smo snimali na trake. E to je bio iza‘party’ – disko u remixu. Ništa drugo. zov. Upališ Radio Luxembourg, onda na toj velikoj magnetofonskoj traci, kad bi se snimio radio, isječeš govore i poredaš pjesme po ritmu. Traku sam sjekao, lijepio i premještao. Sve bi to bilo u redu dok traka u redu svira, no nakon nekoliko se odlijepi, pa počne ‘I can get to satis-fa-fa-fa’ i možeš zabo­raviti dalje puštanje – kakvu nam je samo crticu iz života podijelio naš Vjeverica. On je te magnetofone, kaže, vukao posvuda. Bilo je dobro, kaže, što nije bilo naručivanja pjesama. ‘Strogo zabranjeno premotavanje trake, slušaj što je snimljeno!’, smije se dalje. Na red dolaze gramofoni, a dok mijenjaš ploče, kaže, pričaš, ‘melješ’: ‘Evo, stiže James Brown – Sexmachine!’, dok se ploča ne promijeni na tu stvar. Kirurški precizno! ­

— Toliko smo se ispraksirali u gra­mofonima da bih, recimo, ako mi treba pjesma broj pet, točno pogodio odakle da krene, smjestio iglu – priča o maj­storiji koju bi malo tko danas svladao. A sve to, i ti gramofoni i te magnetske trake, počelo je sasvim slučajno…

— U nekadašenjem Domu omladine bile su čajanke, ljudi bi došli, igrali šaha i tako. Jednom sam donio gra­mofon i par ploča, stavio pustio, počeli dolaziti i slušati i plesati. Nabavio sam pojačalo od grupe ‘Sablasti’, pokojnog Aleka Kravarovića, oni su mi prodali prvo ozvučenje kad su se prebacili u grupu ‘Viktorija’. A ploče, donosili su ih pomorci, dakako! – priča o vreme­nima kad nisi mogao jednim potezom doći do sve glazbe ovog svijeta koja ti padne na pamet… Nabaviti ploču ponekad je iziskivalo puno, puno više truda od tek kupovine.

— U Zagreb sam išao samo radi jedne pjesme. Svirala je na radiju stalno ‘Pla­vuša’ Kića Slabinca. ‘I pogled, i šapat u meni plaču’, nešto, nešto, pojma nemam – ljudi su me stalno pitali da puštam tu pjesmu. A kako je bila popularna, radijski voditelji pričali bi preko pjesme da ju ne možeš sni­miti. I ja pravac Zagreb, kupi Kića pa i još nešto ploča. Ah, ta ‘plavuša’ bila je fatalna! – smije se. A onda su kre­nuli velikani… Najezda odlične glazbe, reći će.

— Beatles, Rolling Stones, Led Zeppelin, Deep Purple… Pravi onaj rokerski đir, onaj koji ostaje ‘negdje tu’. I naravno, prava disko mjuza – Bee Gees. Italo disco – ništa to, slušali smo pjesme najviše s engleskog govornog područja. S tom muzikom rasli smo i odrasli. I ugrađivali su u sebe. Stalno sam kupovao ploče i druga pojačala. Imao sam dobru opremu i kako bi me tko zvao, došao sam odmah. Stoga ne čudi da sam prvi DJ u gradu. Ajde, otkrit ću vami godinu – 1968. – kaže ovaj ljubitelj, doznali smo, Deep Pur­plea. Oni su mu se kaže, ipak ‘urezali’. A što nije lako, s obzirom na svu tu količinu glazbe s kojom je ‘baratao’ i ‘putovao’ po gradu.

— Moja prva gaža bila je u Omladin­skom domu, s mojom tehnikom, a plaća je bila tri Cockte! Ha-ha! Pa malo do Gruža, pa malo u Lapad, a ljeti gaže na taraci u Stonu. Kakvo divno vrijeme je to bilo. I uvijek sam zahvalan mojoj dragoj firmi, Elektrojugu, što su mi to sve omogućavali. Bio sam stalno zapoplaća je bila tri Cockte! Ha-ha! Pa malo slen u dobroj firmi, pa su mi dozvolja­vali da i ‘odlutam’. Osim toga, radio sam i zabave za firmu, u kojoj sam počeo raditi i 45 godina se nisam odva­jao od njih – kaže.

Svugdje – osim dalekovoda!
Iako Vjeverica, pale je uspješno izbje­gao i našao se na poslu u kancelariji. Kakva je to vjeverica koja se ne penje po palama, zanimalo je našeg Zvonu?

— Ona koja ne voli struju! Jesi li ikad vidio vjevericu na dalekovodu? – nije naš legendarni DJ ostao dužan! Ako izuzmemo dalekovode, Vjeverica se, manje više, svugdje pojavljivao. Iako je, kaže, 1969. otvoren sjajni Aquarius, prvi bolji disko klub u kojem su radili matineje od deset do podne za omla­dinu, koja nije mogla sebi priuštiti noćne izlaske, a navečer za zvijezde, glumce, teatar… Jedna je, kaže, ‘prva disko ljubav’. Legendarni Tezej.

— 1972. sam došao u taj čarobni pro­stor i rekli su mi: ‘Vjeverica, sve ti ostavljamo’. Dirigirao sam: ‘Bina tu, ovo tu, ono tamo.’ Lukša Peko je nacr­tao te scene iz mitologije Tezeja, labi­rint, a sam Tezej je bio pristupačan jer je imao jako niske cijene, a djevojke nisu plaćale ulaz. A naša računica je bila, tko kupi kolu, kupit će i djevojci! Kasnije je bila najezda, ekskurzije… Pa čupavci, vrijeme čupavaca! Bio sam i ja čupav jedno vrijeme – kaže naš uvijek veseli sugovornik. Godine1979. završava njegov disko show, a i Tezej se zatvara i otad radi u svom angažmanu, voditelj, tombule, Ultime, sport… Uvijek u žiži događaja.

— U radio avanturu krećem 1971., top lista Radio Dubrovnika, obavezno pet domaćih i pet stranih, Mišo Kovač i James Brown u kombinaciji! Sad je smiješno, ali tada je to bilo ozbiljno. Pa s Nanom ‘Val na valu’… U Revelinu mi je najdraže bio raditi cabaret, to ti je ovaj drugi dio filma što sam spome­nuo, a što će ljudi vidjeti u Saloči. Tu su dolazili i glumci i ondašnji sastavi i bili su svi naši izvođači. Trubaduri, Milo Hrnić, Poklisari, pa Zlatko Peja­ković… Cijela ta ekipa, mješavina diska i žive muzike. Divno vrijeme… – zaokružuje naš Vjeverica priču o svo­jih prvih pedeset. O njima će još pri­čati idućega tjedna. A mi ćemo pamtiti i zajedno s njime sjećati se nekih pre­krasnih vremena Grada.

RAD S VISKOM

Para normalno, ali je paranormalno!
S viskom sam radio neko vrijeme baš intenzivno, ali sam se umorio. To je paranormalna strana moga života, para normalno, ali je paranormalno! Kao mali, bio sam s onu stranu svijeta, upao sam u drop i skapulao, što sam bio, šesti razred… Išao sam kroz tunel, u bijelo svjetlo, vidio neke, vratili me nase. Nakon toga, kad sam prešao živjeti iz Grada u Mokošicu i počeo pobolijevati, znao sam da nije to to. Nešto mi je smetalo, a to nešto bila je podze­mna voda. I tako, ‘ufurao’ sam se u to, proučio i to mi je postalo zabavno i zanimljivo raditi. I dan danas me zovu ljudi radi toga, jako puno energije to troši. Najgore što ljudi baš i ne vjeruju u ono što ne vide. Blago onima koji vjeruju, a ne vide! Ja bih rekao: ‘Tu vam prolazi zra­čenje’, a ljudi ne bi vjerovali pa je trebalo demonstrirati s rašljama, viskom… Rekao sam, više ne. Tako osjećam i to je to. Teško je to objasniti i dugotrajan je, težak, iscr­pljujući posao i stalno si u nekom svom ‘sazviježđu’. Pa sam se prepao da ne ostanem gore, a da ljudi ne kažu: ‘Eno ga prolupao je.’ Ljudi i ne znaju koliko su vezani za prirodu, okolinu. Samo ju treba slušati.

PRVI MIKROFON

Od Pelješca do place
Sve je otamo počelo. Kao mali, mali, počeo sam raditi na razgla­snoj stanici. Tu su moji počeci, prvi mikrofon i moj prvi gramo­fon, a ploče su bile ‘78 okretaja’. A iglice k’o čavli! Ja sam ti s tom tehnologijom evoluirao, prvo sam čitao obavijesti za vinogradare, ‘peronospora je stigla’, pa malo muzike s radija, pa malo prijenos utakmica, reprezentacija, obavije­sti – ko danas na placi i po placi! A placa, poseban je to odnos s lju­dima… Radim to s oduševljenjem, žarom. Moraš ‘hvatati’ ljude, ne možeš samo pitati i stati. Radio reporter mora biti vješt, jako vješt!

KLUB 65

Zabavniji i mlađi
U našem klubu 65+ ljudi se tako dobro zabavljaju i plešu, da ti dođe da rečeš: ‘Ljudi moji, pa što je ovo?’ Mladi su previše zauzeti nekim drugim stvarima koje im se daju ‘na gotovo’ putem medija, oni se u to udube i misle da je to cijeli svijet. A svijet je oko njih, a ne na ekranu. Mladi su čudna bića. Evo im i savjet – više se okrenite i vjerujte sebi, a ne onemu što vam prezentiraju. Život je divan, treba se opustiti i uživjeti u taj život. Krećite se, gibajte se i ne sjedite, zakržljat ćete.