Splitska glumica Marija Šegvić od 2017. kada je zaigrala u predstavi ‘Orfej sluša radio’ u tvrđavi Bokar redovita je gošća dubrovačkog teatra. Trenutno je angažirana kao zamjena za Cavtajku Niku Burđelez Lasić koja je na porodiljinom dopustu te upravo pod redateljskom palicom Paola Tišljarića, ujedno ravnatelja Kazališta Marina Držića, priprema novi komad koji će se premijerno na daskama izvesti 21. svibnja. Riječ je o dramskom tekstu ‘Maškarata ispod kuplja’ barda hrvatske moderne Iva Vojnovića, a u kojoj će Šegvić utjeloviti lik Džive. Sa Šegvić porazgovarali smo o njenom statusu uglavnom ‘slobodnjaka’, suradnjom koja je veže uz Tišljarića još od njihovih studentskih dana, ali i kako joj je ‘sjeo’ dubrovački naglasak.
Od Vašeg prvog nastupa na Dubrovačkim ljetnim igrama, preko angažmana u Kazalištu Marina Držića, do danas, u Gradu Vas se moglo često susresti. Je li ispravno reći da Vam se Dubrovnik ‘uvukao pod kožu’?
Od 2017. stalni sam suradnik KMD-a. Nakon ‘Orfej sluša radio’ u režiji Pavlice Bajsić Brazzoduro predstave su se jednostavno nanizale. Radila sam s Matkom Sršenom ‘U furestoj smo zemlji’, poslije sam igrala u ‘Blizankama’ redateljice Lee Anastazije Fleger, u ‘Adamu i Evi’ s Helenom Petković i u ‘Svinjama’ s Hrvojem Korbarom. Trenutno sam alternacija kolegici Niki Burđelez Lasić. Dok je ona na porodiljinom, uskočila sam u ‘Katu Kapuralicu’ i ‘Aklestidu’. Međutim, ljubav između Dubrovnika i mene započela je još 2013. kad sam profesionalno angažirana na Dubrovačkim ljetnim igrama. Tada sam netom izašla s Akademije dramskih umjetnosti. Diplomirala sam 2012. Pozvao me zapravo moj profesor sa zadnje godine Krešimir Dolenčić. Dobila sam čast za koju dan-danas ne znam čime sam je zaslužila. Naime, govorila sam Himnu slobodi na Otvaranju i to je bio jedan od uistinu posebnih trenutaka na mojim kazališnim početcima. Ovdje mi je jako lijepo. Istinski uživam doći raditi i boraviti. Zahvalna sam ljudima kojima sam bila okružena od 2013., a koji su napravili da se ovdje osjećam kao doma.
Pripremate se za ulogu Džive. Kako Vam je ‘sjeo’ dubrovački naglasak?
S dubrovačkim govorom prvi put sama se susrela na Akademiji. U sklopu Odsjeka kazališne režije i radiofonije je kolegij Režija baštine kojeg je tad vodio profesor Matko Sršen. U njemu studenti režije sa studentima glume surađuju na većinom komadima iz stare dubrovačke književnosti. Kolegij nije direktno vezan samo za Dubrovnik, ali se najčešće ljudi odlučuju na, primjerice, Držićeva ‘Dunda Maroja’. Mi smo radili ‘Komediju petu’ Nikole Nalješkovića. Igrala sam Gospođu i tu sam se upoznala s akcentuacijskim sustavom dubrovačkog. Bilo me strah jer sam inače rodom iz Splita, a kažu da je nama teže ga savladati nego glumcima iz sjevernijih krajeva Hrvatske. Ja sam se stvarno potrudila, Sršen mi je puno pomogao. ‘U furestoj smo zemlji’ igrala sam Rinu. Kolegica Mirela Brekalo i ja bile smo majka i kćer. To je bila duodrama od sat i pol vremena te mi je ta predstava po obujmu bila najdulji komad kojeg nisam igrala na standardnom štokavskom govoru niti na mom prirodnom dijalektu. Tu sam najviše naučila i stekla sigurnost jer sam morala ući u duh jezika. Nadam se da mi sad ide bolje, ali i dalje radim na njemu. U ovih sedam godina dosta sam vremena ovdje provela pa sam i malo poprimila melodiju govora. Postoje i dalje teške riječi s kojima se na probama mučim jer nešto što se jednako kaže u Splitu, ali s drugim naglaskom, nastanu problemi i potegnem na svoje.
Dubrovačka publika često ne oprašta. Dijelite li uvriježeno mišljenje da je ona stroža nego drugdje?
Publika je svugdje jednaka. Međutim, Dubrovnik ima poseban odnos s kazalištem. Jednostavno je ono upisano u njegovu tradiciju. Tako nije ni u jednom drugom gradu pa čak ni u mom Splitu. Imam osjećaj da je tamo ipak kazalište odvojeno od života grada. Kao da je u Dubrovniku između njega i kazališta znak jednakosti. Svi se spominju nekih kultnih predstava što mi fascinantno. Nisu to samo zaljubljenici u kazalište kojima je odlazak u njega običaj nego ga cijeli grad živi. Ne postoji lokacija, od terase kafića preko place do plaže, koja u jednom trenutku nije bila pozornica pa su ljudi koji tu žive, borave ili rade samim time bili u doticaju s njim. Čini mi se kao da su sva dubrovačka djeca ljeti u kazalištu. Naravno, ne možemo generalizirati, ali sjećam se kad smo radili predstavu na Lovrijencu da je bila hrpa tinejdžera koji su bili zaduženi za nošenje vode, pomaganje na osvjetljenju ili s rekvizitima. Poslije ih vidite kako rade kao npr. tonci i shvatite da je to neki dečko koji vam je prije dvije godine pomagao. Takvo nešto nisam susrela u Splitu, iako možda ja nisam pravo mjerilo. Zapravo sam tamo napravili samo jedan projekt. Na Splitskom ljetu radila sam Hekubu s redateljem Felixom Alexom i to je bio moj prvi profesionalni angažman. Ali, odrasla sam tamo pa činjenicu da postoji ta povezanost između Dubrovnika i kazališta mogu definitivno potvrditi.
Dojma sam kako nerijetko odlučujući faktor u oformljivanju ansambla predstava igra i prethodno iskustvo rada s pojedinim redateljem. Odlazite li često na audicije i je li doista većina uloga već unaprijed dodijeljena?
Većinu vremena sam ‘slobodnjak’. Nisam nikad pripadala ansamblu nekog kazališta. U Hrvatskoj ima premalo audicija. Na prste jedne ruke mogu ih nabrojati. Naravno, ovdje govorim o kazalištu. Sad će biti gotovo deset godina da sam diplomirala, a ne znam jesam li bila ukupno na pet njih. Ta činjenica dijelom ukazuje na zatvorenost, ali to je kompleksno pitanje jer se i u mom životopisu dosta redatelja ponavlja. Negdje jednostavno osjetite da je suradnja dobra pa s obje strane postoji želja da se ona nastavi. Na početku je jako teško pogotovo ako niste te sreće da se odmah zaposlite. Iz te sigurne zone je sve lakše. Ako mladi, netom diplomirani glumac, ostane u ‘slobodnjaštvu’ to je zbilja strašno fizički i psihički. Ne znate jeste li na pravom putu i postavljate si puno pitanja. S druge strane svima nam treba novac. Meni se osobno pokazalo da veliki rad ipak poluči rezultate. Ne smijete očekivati previše, idete dan po dan i zadovoljni ste sa svim – volontiranjem, uskakanjem i privremenim rješenjima. Ja sam npr. dosta surađivala s Paolom Tišljarićem. Mi smo se upoznali 2011. kao studenti. Zapravo smo sve njegove ispite radili zajedno. Kasnije našli smo se na nekim projektima gdje je on bio asistent. Treba izdržati to razdoblje. Što vam je glava više iznad vode, veća je vjerojatnost da će vam se vrata otvoriti. Glumu treba jako voljeti i biti strpljiv. Svaki prolaz kroz kadar i rečenica nešto znači. Oni se talože u iskustvo koje na kraju urodi plodom. Možda sam ja rođena pod sretnom zvijezdom pa su se neki moji snovi zbilja ostvarili, ali prvenstveno mislim da je naglasak na radu. Kopala sam komad po komad.
Koju još ulogu Vam je onda osobita želja utjeloviti?
Kad mi netko iznova da priliku to me čini izuzetno sretnom i zahvalnom što mogu sudjelovati u kazališnom procesu i raditi ono što volim. Jednu ulogu sam već ostvarila i to s Paolom Tišljarićem. Svojedobno sam rekla da sam silno tužna što sam žena jer nikad neću moći igrati Leona Glembaja, međutim u akademskoj produkciji ‘Gospode Glembajeva’ koju je Paolo napravio ipak jesam. To nije bio profesionalan projekt. Radili smo ga samoinicijativno na Kazališnoj reviji Akademije dramskih umjetnosti jer smo željeli zagrebati u takve sočne i kvalitetne tekstove. Bez obzira na to bio on profesionalan ili ne držim da mi je to u mom životopisu užasno važno. Druga uloga koju bi željela odigrati je Deša iz Vojnovićevog ‘Allons enfants’. Zašto, ne znam reći. Jednostavno mi je odzvonila.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 21. travnja 2021.