Ovih se dana digla ogromna halabuka oko jedne privatne objave na privatnoj stranici facebook profila. Bilo je to viđenje stanja u Gradu glasnogovornice Turističke zajednice Grada Dubrovnika čime je dotaknut pčelinji roj, i krenuli su ubodi sa svih strana. Zapravo, ona nije bitna u cijeloj ovoj priči, ali će s druge strane prikazati sliku o našim jadnim glasnogovornicima pretrpanim svakojakim poslovima, koji olako pucaju po šavovima.
Glasnogovornici su vjerni i odani ljudi koji rade lavovski posao svojim poslodavcima. Provode politiku svojih šefova, tvrtke, uglađuju im imidž, žive i rade za one koji im daju plaću. U gradu postoje i oni drugi spretni likovi koji su se ustoličili na mjestu glasnogovornika, a u pravilu obmanjuju javnost i velikom većinom to su mjesto zaslužili političkim angažmanom, zbog šutnje. Pitanje je kada, za vrijeme godišnjeg odmora ili redovnog radnog, oni najčešće smišljaju promotivno-laksativne kampanje za svoga milog šefa. Da, to su gradonačelnikovi glasnogovornici i barem je po jedan zaposlen u svakoj gradskoj tvrtci. Oni smiju imati i svoje viđenje stanja svijesti u Gradu, smiju lupetati budalaštine po privatnim fejs profilima, jer tamo su oni ipak privatne osobe, smiju osuđivati, komentirati, iznositi stavove! Čije? E to je pitanje!? Svoje ili stavove gradske uprave!? Ma to vam je sasvim svejedno, to je neraskidiva veza!? Raspoređeni su kao klonovi, i nakon raznih političkih obuka (team buildinga) dolaze još širokogrudniji, još samouvjereniji, ratoborniji. Tad potpiruju i pale vatru, a posebno su im dragi portali gdje se može ‘gadit pod svakojakim nickovima’. Ne jednim, nego s koliko god mogu bit domišljati. Tamo su Perice, Marice, Kakice, i vode nemilosrdan rat sa svojim neistomišljenicima. Ne, oni nemaju radno vrijeme, pimplaju po tipkovnici i u podne i u ponoća. I na godišnjem, i na slobodnim danima, a najdomišljatiji su za vrijeme radnog vremena. Zapravo, malo tko bi im bio u koži. Jer rade, rade i ne prestaju radit, toliko da poneki i puknu.
A baš ti fejsovi, anonimni komentari, twitteri, instagrami, to im je nametnut posao. Nije ga doduše nametnuo njihov jedan i jedini, omiljeni šef, već život, moderne tehnnologije i rapidni rast društvenih mreža, a treba bit u tijeku, stalno, i treba pratit što ‘neprijatelj’ radi. A što je sa stvarnim poslovima glasnogovornika, recimo kad im dođe nekakav upit iz neke redakcije sa tko zna koje strane svijeta? Tad nastaje slom. I to strašan. Navest ću vam samo jedan primjer, koji se dogodio pred neki dan. Poslali smo sasvim jednostavno pitanje glasnogovorniku Grada Dubrovnika koje glasi, citiram: ‘Koliko je potrošeno na novi moderan namještaj?’ Gradska uprava je, ako niste primjetili, (a mi jesmo) zasjala u ‘shabby chic’ stilu, to vam je već neko vrijeme trend u uređenju interijera. Baš su je top skockali.
Na naše bezazleno pitanje dobili smo šokantan odgovor, da smo na prvu pomislili pozvati hitnu, zapravo konkretno psihijatriju kako bi jadnog čovjeka što prije hospitalizirali. Glasnogovornik gradske uprave najavio je kako će, zbog takvih pitanja, dignuti ruku na sebe i objesit se o najnoviji luster kojeg upravo montiraju. Uf, stotinu misli nam se u tom trenutku motalo po glavi. Okupili smo se oko jednog laptopa i s nevjericom isčitavali glasnogovornikov odgovor. Objesit će se!? O Bože, jadan! Zar mu je toliko teško, toliko naporno, toliko ubitačno. Ostali smo s njim u vezi još neko vrijeme, slali mu mailove, dok se nismo uvjerili da su ga prošle crne misli. Užas. Bilo je lagano južinasto vrijeme, a znali smo kako u uredu ipak nije sam, pa će mu obližnji kolega ili kolegica uočit ‘suicidalni naum’ i preduhitriti ga, priskočiti u pomoć. Kad su mu se misli razbistrile, a poruke postale suvislije, laknulo nam je.
Sad se vratimo na ono naše pitanje koje je stvorilo toliku traumu jednom glasnogovorniku. Kulminacija, a onda i ispad, se dogodio nakon našeg upita koliko je gradonačelnik potrošio novaca (proračunskih novaca) na uređenje ‘prijemnog salona u Uredu gradonačelnika’. Tako jednostavno pitanje s još jednostavnijim odgovorom kojeg je mogao riješiti tek da je uzeo digitron i zbrojio iznose utrošene na par stolica, stol, komončin, kredencu, tapison, luster… Ali on je pukao. Tome smo se najmanje nadali. Što li će tek bit kad se zahukta predizborna kampanja? Strašno. I tek savjet za kraj njegovim kolegama, ako radite s njim, znat ćete o kome je riječ, pa tek onako usput, kao da nije vaš posao bacite malo pogled na njega i pitajte ga treba li mu dat ruke u poslu, treba li mu pomoći u pripremi kakvog odgovora, slanju mailova. Ma povremeno mu donesite čašu vode s malo cukara. Bit će to lijepo od vas. Stres strašno zna štetiti, a poznata je ona stara: Bože može svuđe, samo ne po glavi…
Adio vam