Nakon izložbe u zagrebačkoj Galeriji Greta i sudjelovanja na velikoj izložbi “11 HT nagrada” u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, izložba „Ljubav i život žene“ otvorit će se u Galeriji Otok – Art radionica Lazareti 23. lipnja u 20.30 sati.
LJUBAV I ŽIVOT ŽENE
Naša suvremena kultura dugo je vremena tabuizirala trudno žensko tijelo, premda je to arhetipsko promatranje žene još od paleolitskih vremena Venere iz Villendorfa. Annie Leibovitz fotografirala je nagu glumicu Demi Moore u sedmom mjesecu trudnoće za naslovnicu časopisa Vanity Fair 1991. godine. Iako u početku žestoko licemjerno osporavana kao groteskna i opscena, a sve pod izgovorom borbe za dostojanstvo žene, ta fotografija postala je ikonom nove senzualnosti i proglašena je jednom od najutjecajnijih fotografija svih vremena. Leibovitz je inicirala trend nastavljajući ga do danas nedavnom fotografijom trudne Serene Williams kao tamne božice plodnosti.
Mara Bratoš od samih početaka svog umjetničkog stvaranja predstavlja se u ciklusima, izlažući obnažene autobiografske portrete, integrirajući i sintetizirajući duhovni, psihološki i fizički aspekt samoostvarenja. Ti njezini radovi introspektivna su vizualizacija pojedinih životnih faza i psihičkih stanja.
Prije dvadeset godina, zaštitu od ratnih trauma i tuge izazvanih ratom u Dubrovniku, kada je izgubila bliske osobe, tražila je kontemplativno u šumi. U simbolici šume raspoznaje i simboliku života samog koji se oslanja na prirodne cikluse i njihov sinkronicitet. U zaklon drveća i lišća sklanja svoju ogoljelost, te kao prirodna jedinka pokušava svoje vibracije stopiti sa zemljom u potrazi za iscjelijenjem. Perceptivni doživljaj Marine uronjenosti u prirodu na produhovljeni način opredmećuje svijet njene intime.
Nasuprot introspektivnom karakteru crno-bijelih fotografija prethodnog ciklusa autoaktova gdje se njezino tijelo, s licem koje se tek naslućuje, doživljava samo kao ljudska mjera, odnosno označitelj šumskog prostranstva, fotografije drugog ciklusa, nastalog deset godina kasnije (2006.), posve su ekstrovertne. Energični, otvoreni aktovi obuhvaćaju zamalo cijeli prostor slike, dominirajući njime u prirodnim vitalnim pozama pred posve reduciranom pozadinom cvjetnog uzorka. Novost je i boja koja potencira doživljaj osnaživanja žene koja je odrasla u životu. Na taj je način autorica psihosintezom uspjela objediniti sve dijelove svoje osobnosti i uravnotežiti svoje mentalno, emotivno i fizičko tijelo.
Novi identitet Mare Bratoš pojavljuje se „drugim stanjem“ u doslovnom i metaforičkom značenju. To je razdoblje preobrazbe, tjelesnih, psihičkih i emocionalnih promjena, u kojem svaka žena otkriva novu individualnost. Nažalost, prikaze ženskog akta uvijek prati suptilna linija između vulgarnosti i estetske sublimacije tijela. Mara Bratoš, za razliku od glamuroznih portreta slavnih trudnica, donosi svjesnu odluku da u svom pristupu dokumentira stvarnost trudnoće umjesto da je uljepšava.
Kako je to ujedno i razdoblje ponekad sukobljenih emocija: radosti očekivanja i znatiželje, te sumnje i straha od nepoznatog, odlučuje ga je prikazati u crno-bijeloj tehnici. Prepoznaje se roditeljski internalni lokus kontrole koji se odnosi na vjerovanje da osoba svojim postupcima može pozitivno utjecati na djetetovo ponašanje i razvoj, te autorica samopouzdano, ali i sa samopoštovanjem dokida svaku mogućnost prepoznavanja, snimajući objektivno samo svoj torzo ili tek njegove odsječke. Na taj način odstranjuje sve primisli seksualnosti s posebnim naglaskom na reproduktivnu snagu žene, bez erotičnog značenja i pretenzija samopromocije. Mara Bratoč sagledava promjene krajolika svoga tijela iz senzualne perspektive kako bi i gledatelju omogućila apsorbiranje mekoće svakog pojedinog oblika.
Autorica kroniku svoje trudnoće očuđuje kroz prirodne i spontane sekvence snimljene u plitkom prostoru. Pomno promišlja svjetlo kako bi sjenom naglasila siluetu. U formalnom smislu različiti položaji ruku su u funkciji poantiranja rastućeg volumena, dok ih se na metaforičkoj razini doživljava kao zaštitnike novog života. Impostacija tijela u blagim pomacima sugerira i protjecanje vremena od spoznaje do konačne kreacije – rođenja djeteta. Ruke su sada opuštene niz tijelo, kako bi u posljednjem kadru mogle prihvatiti tu svoju kreaciju. U čistim nemanipuliranim fotografijama samosvjesno i s ponosom pokazuje ožiljke koji su ostali kao zapanjujuće dramatični simbole ženskog osnaživanja.
Mara Bratoš ovim najnovijim ciklusom, u kojem je sukcesivno bilježila faze svoje trudnoće, pokazuje novu svijest o ženskoj ljepoti koja se mijenja, ali ne blijedi, u različitim fazama života. Dakle, ono što je dojučer bilo skriveno danas se može dijeliti i revidirati u svojoj autentičnoj konotaciji. Čudo životnog stvaranja i privilegija žene da bude glavnim instrumentom prepoznaju dostojanstvo i šarm jedne od najljepših slika koje priroda može stvoriti.
Marija Tonković
Mara Bratoš rođena je 1974. godine u Dubrovniku. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, a srednju – Cherry Hill High School West, u Philadelphiji, SAD, završava 1992. godine. Iste godine upisuje Odsjek za filmsko i TV snimanje na Akademiji za dramske umjetnosti u Zagrebu, a diplomira 1998. godine. Surađivala je s više časopisa (Cosmopolitan, Globus, Elle, Klik…), a od 1999. do 2015. godine urednica je fotografije u financijsko poslovnom mjesečniku Banka. Od 2006. do 2014. godine surađuje kao fotograf dokumentarist sa Zagrebačkim kazalištem mladih, a od 2014. s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu. Izlaže kontinuirano od 1995. godine. Članica je ULUPUH-a, HZSU-a, HDFD-a i HDLU-a Dubrovnik. Živi i radi u Zagrebu.