Za vrijeme onih dosadnih kiša, pred ove hladne dane planinari HPD Sniježnice odlučili su se za jedan brzinski uspon na Sveto brdo na području Južnog Velebita u Nacionalnom parku Paklenica. Nakon što su se pogledale i uskladile mnoge vremenske prognoze i satelitske snimke odluka je pala!
Piše: Đani Kobilić
Foto: HPD Sniježnica
Brzinsko pakiranje i pravac Zadar pa Starigrad gdje smo u suradnji sa HGSS-om sredili i smještaj. Usprkos kišici što nas je pratila putem zov planina je jači i nema odustajanja! Budimo se ranim jutrom i po planu krećemo autom makadamskom cestom iz mjesta Modrič na moru do polazne točke na predjelu Libinja. Međutim umjesto planiranih pola sata po jako lošoj cesti vozimo se sat i pol, ‘zaobiđi kamen tu, pa kamen tamo a tamo i provalija – uhh’. Na nekim mjestima izlazimo da olakšamo izmučenu Corsu, Goran šizi ali mic po mic uz mnogo muke stižemo do pašnjaka na Libinju. Ta cesta je nekad bila dobra, međutim velike kiše proteklih godina su je razrovale i to nam je škola za sljedeći put. Tu uz jedan od velebitskih stanova na pašnjaku ostavljamo auto. Stanovi su inače male pastirske kućice jednostavne gradnje koje pastiri koriste već stoljećima prilikom sezonskih migracija. Nažalost, u posljednje vrijeme sve manje jer nema više tako velikih stada ovaca ili goveda, a i zemlja se na ovim visinama sve manje obrađuje. Na jednom od proplanaka primjećujemo i fino poslagana kamenja u obliku slova H, znači tu se nalazi i heliodrom u slučaju potrebe. Blizu je i jednostavna info tabla, piše: Sveto brdo 5 sati… Uhhh!
Izlazimo iz auta, oblačno je i zima je, poželite se vratiti natrag ali taj mistični zov planine ne da nazad. Gusta magla je progutala naš vrh i ne vidimo ga ali ipak navlačimo rukavice, kapuljače i krećemo. Udari vjetra su nas ušutkali pa i ne pričamo mnogo ali dok je vjetra oblaci su u ‘muvingu’ pa eto možda izbjegnemo kišu. Jedan za drugim krećemo se malim pašnjacima između kamenih vrtača prateći markacije. S nama je i pas labrador Đesi, razigrana je i živahna. Zasad! Nakon što smo prošli neke od pašnjaka nailazimo na stado goveda, istarskih boškarina. Iako slove kao izdržljive životinje mirne naravi treba proći između svih tih rogova. Svojom veličinom i širokim rogovima djeluju zastrašujuće. Međutim ni to nije toliki problem dok ne naiđete na bikove na svega nekoliko metara od vas. I to na jako velike crne bikove, prave španjolske, tonaše, sa još većim rogovima… I još svi gledaju prema psu koji je sa vama. Trzaju se i prate vas prodornim pogledom, nekako nam nije bilo svejedno.
Nakon početnih neuspjelih pokušaja da ih zaobiđemo odustajemo i hrabro jedan po jedan prolazimo kroz sredinu stada. To hrabro treba uzeti sa rezervom. Nažalost nakon nekoliko dana u crnoj kronici smo pročitali da je jedan od tih bikova doslovno nabio na rogove jednog od iskusnih planinara. Životinja je vjerojatno prepoznala neku prijetnju i jadnom čovjeku nije bilo spasa. Nakon što smo prošli sva ta ‘goveda’ ugledali smo i dva krda divljih konja pred nama. Prošli smo uz jedno od krda, bili su nam nešto draži od onih rogonja. Oni su stacionirani u toj udolini oko jedne oveće lokve i oko ruševina stare crkvice Sv. Ivana, ne izlaze iz udoline. Donedavno je bilo oko stotinjak grla, međutim vučje družine su se ‘pogostile’ i sad ih je ostalo tek oko dvadesetak. Lijepo ih je za vidjeti, malo oplemene sve te ogoljele pašnjake i proplanke svojim trkom. Uz stazu se nalazi i izvor vode Pećica. Kako smo došli u zavjetrinu, vjetar je utihnuo i čuo se samo žubor vode niz izlizane stijene. Pas je iskoristio izvor i malo se rashladio, nama nije bilo do rashlađivanja. Napredujući uzbrdo naišli smo na malu zavjetnu kapelicu ukupanu u kamenu gromadu, zanimljivo je i jednostavno izvedena. Putem smo sreli nekoliko divljih zečeva kao i nekoliko jata kokoški. Inače ima tu u blizini i već spomenutih vukova i medvjeda, kao i veprova ali njih ovaj put nismo sreli. Još bi nam samo to trebalo! No, to su također na neki način ‘domaće’ životinje na ovim predjelima.
Dolazak na Vlaški grad
Malo pomalo, preko malih razrovanih ledina i kamenjara došli smo i do planinarskog skloništa Vlaški grad na 1280 m/nv, koji se nalazi pod istoimenim vrhom. Sklonište je mala jednostavna, limeno drvena baraka sa špaherom i služi za sklanjanje u slučaju nevremena, nedaleko je i izvor vode. Sa male drvene tarace puca pogled na okolne šumom prekrivene brežuljke koji se spuštaju prema moru kao i prema najvećem vrhu Velebita, Vaganskom vrhu. HPD Sniježnica je već odavna uspela taj impozantni vrh. Uživajući u pogledu malo smo odmorili i pripremili se za naporniji dio uspona. Čim smo odmakli od skloništa, našli smo se opet na vjetrometini. Uz stazu je i spomen ploča poginulim planinarima nastradalim tijekom zime 2006. godine. Skliznuli su sa zaleđene staze u provaliju. Nama u tom trenutku nije bilo leda i snijega. Nakon uspona po kamenjaru izišli smo u zavjetrinu među smeđom travom prekrivene grebene podno vrha. Pred nama samo uska blatnjava staza koja vodi na magloviti vrh.
Još jednom provjeravamo kartu i kreće završni strmi uspon. Počela je i lagana kiša, navlačimo kabanice i opreznim korakom krećemo se uz klizavi proplanak. Tu i tamo prokližemo niz travu, ali ima i to svoje čari. Napokon eto nas i na vrhu, a na vrhu orkanski udari vjetra toliko jaki da se zadržavamo samo desetak minuta dok ispucamo dvije tri fotografije sa zastavom. Inače sa vrha puca pogled na primorsku i ličku stranu Hrvatske. Jedan je od naljepših pogleda sa hrvatskih vrhova, a snimljeno je i podosta dokumentarca o njemu. Vrh Svetog brda je stjenovita glavica u koju je ukopan veliki križ, specifičan je i po granitnoj ploči sa uklesanih 10 božjih zapovijedi. Visok je 1751 m. Samo je nekoliko metara niži od najvišeg velebitskog vrha. Nekih desetak minuta od vrha pri silasku iznenađenje, oblaci su se razišli i otvorili su nam se veličanstveni pogledi prema moru, Kornatima, Masleničkom mostu i kanjonima Paklenice. Zastajemo i uživamo, kao da se veliki Velebit smilovao i nagradio naš trud i znoj.
Sve ono oko nas što je nešto prije u magli izgledalo kao opasan teren sad je izgledalo tako pitomo i smirujuće. Otvorio nam se Velebit u svoj svojoj ljepoti. Naravno to je potrajalo nekih pola sata, a onda je Velebit pokazao i svoju prevrtljivu stranu. U daljini zalazak, a hladna oštra kiša nošena jakim udarima vjetra nije nam dala vremena ni da se sklonimo već ‘bjež’ niz brdo’ prije mraka. Nema priče ni razgovora, samo fijuci vjetra. U jednom trenutku doslovno iznad nas pojavila se i velika duga, u svoj toj delumbiji neopisiva ‘fantasy’ ljepota koju ne možete ni fotografirati zbog vjetra i oštre kiše. Skoro pa smo mogli proći ispod nje, tko zna što bi se dogodilo da jesmo. Možda bi i mi bili dio jedne od velebitskih legendi.
Dok smo silazili kiša je prestala, sunce je zašlo negdje u daljini iza Kornata a mi smo malo po mraku ponovno prošli pored svih onih konja i rogonja kojima u mraku pri svjetlosti naših lampa svijetle oči. Tu nema više romantike ni poetičnih osjećaja, samo prođi dalje što prije! Ne moram posebno spominjati da je taj osjećaj bio gori od onog dok smo tu prolazili po danu. Na našu sreću bikovi i sva ta goveda su nas zaobišla i nastavila drijemat. Spustom po lošoj cesti došao je i kraj naše velebitske avanture u organizaciji HPD Sniježnice. Svakako: nema nas đe ne dođemo… Pa i među bikove ako treba!