Već sam u vrtiću pjevala u zboru kojeg su osnovali moji roditelji. Ima jedna snimka u kojoj se vrtim u krug i pjevam maminu pjesmu. Na sav glas! Tada sam mami, sa svojih pet godina rekla: ‘Mama, ja ću biti pjevačica’ – govori nam Ema Jusić, nova i talentirana zvijezda na glazbenom nebu. Nedavno je izbacila svoju novu pjesmu ‘Dovoljna’, a za koju je napisala stihove, dok je za glazbu bio zadužen mladi glazbenik Stjepko Zebec koji je inače završio jazz akademiju u New Yorku. Posebno ponosni na njen glazbeni put su njeni roditelji, Paula i Đelo Jr. Jusić. A sigurno bi joj iznimnu podršku pružao i njen nono Đelo Jusić, koji nažalost nije više s nama. Otkriva nam je kako je u nju polagao velike nade. Na projektu je, priznaje, radila mjesecima, ali isključivo zbog toga što se u njega samostalno upustila. Bilo je teških trenutaka, no nikad nije htjela odustati.
— U jednom trenu sam se stvarno umorila jer ništa nije išlo kako treba. Pitala sam se što je meni ovo trebalo. No, promislila sam – ako sam do ovdje dogurala, mogu i do kraja – govori Ema koja će za sebe reći kako je samostalna, mlada i puna života djevojka. Inače, studira odnose s javnošću, prvenstveno zbog toga što je komunikativna i otvorena. Kaže i kako je izrazito kreativna te da je tijekom pandemije koronavirusa otkrila nove talente. To je, među ostalim, i slikanje.
— Bilo mi je dosadno. Više sam izludila susjede pjevanjem u stanu (smijeh) i odlučila sam naći novu zanimaciju. Odlučila sam slikati jer sam čula da je to predstavlja antistres. Kupila sam platno i boje, i nastalo je lijepo djelo – govori nam Ema, prava umjetnica u duši, koja je nedavno potpisala ekskluzivni ugovor s Croatia Recordsom.
Što predstavlja glavnu inspiraciju za pisanje teksta Vaše nove pjesme?
S deset godina sam počela pisati tekstove, s trinaest malo ozbiljnije. Sve ono što držim u sebi te što ne mogu izraziti kroz govor, kroz preneseno značenje prenesem na papir. Sve svoje emocije. Iako, u ovoj sam pjesmi bila dosta direktna. Kad mi je Stjepko poslao demo i rekao: ‘Napiši tekst’, promislila sam o čemu da pišem jer je riječ o veseloj pjesmi. Inače, volim pisati poeziju koja često prevagne na tužno. Počela sam razmišljati o tome kako se trenutno osjećam. U ovoj korona situaciji, razočarala sam se u puno ljudi, za koje sam mislila da me nikad neće razočarati. U ljude za koje bih dala ruku u vatru da će uvijek biti uz mene. Inače, dosta sam vremena pažnje podređivala drugim ljudima. Bit će mi naravno bitno kako se netko osjeća i uvijek sam tu uz druge, ali nekako sam uvijek sebe stavljala po strani i svi ti trenuci kad sam se loše osjećala, zanemarivala sam ih. Radije sam se brinula o drugim ljudima kojima je potrebno bilo pomoći. Sad sam rekla da je dosta. Odlučila sam sebe staviti kao prioritet. Ako se s nekim osjećam loše, maknut ću tu osobu iz svoga života. To sam i napravila. Zapravo je poanta da sam samoj sebi dovoljna. I da svi ti ljudi koji mi žele naškoditi – samo ću ih maknuti od sebe. Dosta ljudi misli da je pjesma ljubavna, ali nije. Naravno, ima tu svega pomalo, ali prvenstveno je riječ o ljudima koji nisu više bitni u mom životu.
Kako je došlo do suradnje između Zebeca i Vas?
Stjepko se vratio doma iz New Yorka za vrijeme pandemije. Upoznali smo se na tulumu, on je svirao gitaru, a ja sam pjevala. Na kraju smo odlučili napraviti svoju pjesmu. Poslao mi je demo koji je napravio, a ja sam za 15–20 minuta napisala tekst. Našli smo se u studiju i sve je bilo gotovo za sat i pol. Više smo se ‘maltretirali’ oko spota. Dugo vremena već pišem tekstove, i skladam, ali ta je pjesma tako brzo nastala da nisam mogla vjerovati.
Koliko ste do sada napisali pjesama?
Pedesetak.
Pedesetak?!
Da, da (smijeh). Stvarno jako puno pišem i ne biram vrijeme. Znala sam se ustati u dva ujutro kad bih imala neku inspiraciju. Najčešće pišem u bilježnicu jer se osjećam najprirodnije, ali znam uzeti mobitel kako ne bih zaboravila što sam zamislila u glavi. Zna mi često pasti neka glazba na pamet, brzo uzmem diktafon, snimim, spremim i nastavim spavati dalje.
Kako vaši roditelji komentiraju Vaš glazbeni put? Jesu li sretni?
Jako su ponosni, pogotovo zbog toga što sam se samostalno upustila u cijeli proces. Uz mene su uvijek, u bilo čemu što radim u životu. Ponosni su na to što ne odustajem, i što sam čvrsto i stabilno na zemlji te znam što je realno i što nije. Vide da se trudim. Odabrala sam sama svoj put, a oni su mi prethodno dali maksimalno prostora da izaberem što želim i volim. Bez ikakvih forsiranja. Niti me nono ikada forsirao da budem u glazbi. Sretni su jer sam izabrala glazbeni put. Moram reći da mi je puno u pjevanju, kao mentorica, pomogla Dubravka Šeparović Mušović. Na tome sam joj jako zahvalna!
Jesu li Vaši roditelji i – Vaši najveći kritičari?
Rekla bih da sam samoj sebi najveći kritičar. Svoje roditelje također vidim kao svoje velike kritičare, prvenstveno zbog toga što cijenim kao talentirane glazbenike, i roditelje. Zbog toga se ne bih usudila nešto krivo naporaviti i sve olako shvatiti. Kada u nešto nisam sigurna, volim njih pitati jer smatram da ako oni kažu da je nešto dobro, onda i jest. Onda sam mirna. Za mene predstavljaju i velike uzore.
Vaš je pokojni nono Đelo Jusić uvijek htio da Vi pjevate ispred Kneževa dvora…
Tako je. Kad je nono rekao da je to njegova želja, onda sam zamislila kako bi to bilo lijepo. To je za mene velika čast i nadam se da ću te svoje zamisli ostvariti. Njega ne gledam samo kao svoga nona, već i kao jednog vrhunskog glazbenika i izuzetno talentiranog čovjeka. Njemu se divim kao kompozitoru i skladatelju. Povrh svega, puno ga volim. Uvijek sam ga gledala na način: ‘Kako čovjek može tako nešto postići? I smatram da je nemoguće nadmašiti’. To sam mu jednom rekla, nažalost, kad je već bio dosta bolestan. Imao je puno želja, što se mene tiče. U mene je polagao velike nade i očekivao je dosta jer je znao da mogu. I to su za mene bile motivacijske riječi kojih se i danas sjetim. Kad god sam na rubu da odustanem jer sam umorna, samo kažem da to ne smijem napraviti. To mi je uvijek i govorio. I nekako me stvarno oduševio jednom rečenicom koju i dan danas pamtim: ‘Znam da ćeš postići puno, ako ne, i više od mene’. Rekla sam: ‘Nono, to je stvarno nemoguće’. Na to je uzvratio: ‘Slušaj ti mene, valjda ja znam što govorim. Imam više iskustva i godina od tebe’. Te riječi probude u meni emocije. Jer kada ti to kaže takav jedan glazbenik, to puno znači.
Sjećate li se posebnih trenutaka s njime?
Volio mi je uvijek kuhati pastu. Uvijek ću se sjetiti te njegove paste. Najviše smo voljeli otići zajedno u đir Stradunom, popiti kavu i nešto pojesti. Sjećam se trenutaka kad bih nešto otpjevala, a on bi na to dodao tercu. Kad god bismo se vidjeli i družili, izgledao bi kao pravi mjuzikl. Kada sam položila vozački, došla sam u Dubrovnik te me je nono hitno zvao da dođemo u auto-salon. Kupio mi je auto, i rekao: ‘Ovo je za moju najdražu mezimicu’. U autu me dočekao CD s njegovim skladbama. Kazao je: ‘Kad god putuješ negdje, ima da slušaš nona’. Bili smo jako povezani. Voljeli smo se zezati, skoro svaki dan smo se čuli preko telefona. Nije bilo bitno je li taj razgovor trajao 10 minuta ili minutu. ‘Živa si?! Ajde bok, bok’. Stvarno mi puno nedostaje. Nikad zapravo čovjek nije spreman da će mu netko blizak zauvijek otići. Prošlo je dosta vremena, ali meni je to malo za naviknuti se. Svaki put, kad dođem u Dubrovnik, dođe mi da ga nazovem i kažem: ‘Ajmo nono nabaciti đir, popiti kavu’. Uvijek bih dolazila u Grad zbog njega. Život je takav i moram se pomiriti s time.
Koja su Vam mjesta u Dubrovniku draga i neizostavna za posjetiti?
Povijesna jezgra i Stradun su vječni broj jedan, pogotovo što je nono živio u blizini. Posebno mi je i draga Katedrala u kojoj sam sa svojim zborom Capella Odak prije nekoliko godina imala koncert. Nono je došao slušati, i samo je rekao: ‘Čestitam svima, ali ovo je moja unuka’ te dodao: ‘Nisam ja znao da si ti ozbiljno u glazbi. Sad ćeš ti mene čut’. Htio mi je pisati skladbe, no to nažalost nisam doživjela jer ih nije stigao završiti zbog bolesti. Imao je puno planova, napisati puno toga, pogotovo kad je vidio da sam ozbiljno ušla u glazbi. Kazao bi: ‘Napisat će tebi nono puno pjesama’. Mislim da je čak započeo, vidjela sam neke notne zapise kad je bio u bolnici. Šteta! Možda se to može i dovršiti.
Svoj prvi nastup ste imali krajem veljače prošle godine na koncertu u Dubrovniku, u spomen na Vašeg nona. Izveli ste skladbu ‘To sam ja’. Kakav je osjećaj bio izaći na pozornicu? Je li vladala pozitivna trema?
To je bio trenutak kada su bili pomiješani tuga i sreća. Tuga, jer naravno nona više nema. Opet, prevladala me sreća jer sam upravo ja mogla otpjevati sve što je lijepo napisao. I nekako ga učiniti ponosnim, iako nije s nama. No, uvjerena sam da nas je slušao i da nas i dalje sluša. Imala sam tremu jer je ipak to bio moj prvi nastup, a i predstavljala sam svoga nona. Bilo je pitanje hoću li ga osramotiti ili ne, hoće li mi puknuti glas (smijeh)? To su neke nepredvidive stvari. Kad sam došla na pozornicu, sva ta trema je nestala i promislila sam: ‘Oko čega se ja stresiram. Radim ovo, ne zato što me netko tjera, već zato što želim i jer bi on bio ponosan’. Tad je trema nestala i glas je samo izlazio iz mene. Baš sam uživala!
Tko je još utjecao na Vaše usmjerenje? Čija glazba je utjecala na Vas?
Stvarno slušam raznoliku glazbu, možda više stranu. No, obožavam slušati Olivera. Za mene je on jedan od vrhunskih glazbenika kojeg izrazito cijenim, a imala sam čast upoznati ga i družiti se s njim na njegovim koncertima na Mljetu koje su producirali moji roditelji. Od stranih bi glazbenika izdvojila Ellu Fitzgerald i Ettu James, koje su za mene veliki uzori. To je glazba koju slušam u svoje slobodno vrijeme, i glazba koja je zapravo drugi smjer od onoga u kojem ja idem. No, opet vidim se i u tom žanru. Kod takvih je glazbenica prisutna kvaliteta interpretacije, scenski nastup, vokalne sposobnosti… Inače, ljudi se često iznenade kad kažem da mi je od suvremenih glazbenica uzor Lady Gaga. Ona je toliko talentirana, ima takav glas, karizmu, snalazi se u raznim žanrovima… U jednu se ruku prepoznajem u njoj jer i ja volim razne žanrove. Ne zato što sam neodlučna, već volim sve što ima veze s glazbom.
Razmišljate li već o izbacivanju novih pjesama?
Definitivno! Već sam napravila još jednu svoju, sto posto autorsku pjesmu. Vidjet ću još kad ću je ‘izbaciti vani’. Nekako me krenulo i neću se sigurno ograničavati. I neću raditi što je u tom trenutku popularno, nego kako se osobno osjećam.
NIJE NEMOGUĆE Glazba ili PR?
Mislila sam da ću se u potpunosti pronaći u PR-u, s obzirom na to da je u glazbi, ipak teško postići neki uspjeh. Danas je jako puno glazbenika na sceni, puno toga se nudi i sve je jako dostupno. Teško je razmišljati tako da glazba može biti stalan posao. Ali, naravno da nije nemoguće. Upisala sam studij koji nema poveznice s glazbom, no u jednu me ruku interesira. Glazbu sam neko vrijeme držala kao hobi, iako paralelno idem u glazbenu školu za solo pjevanje. Želim se definitivno obrazovati i imati diplomu iz odnosa s javnošću, ali nekako se trudim biti najbolja u obje grane. No, koliko god ja održavala neku ravnotežu, glazba je nešto što me više vuče. Odlučila sam da ću uložiti maksimalno truda, volje, svega da postignem ono što želim u glazbi.
CAPELLA ODAK Zbor je dio mene
S 15 godina sam se upisala u Capellu Odak. Tamo stvarno uživam i puno toga sam naučila uz profesoricu Jasenku Ostojić. Mislim da mi je to bila dobra odskočna daska. U zboru sam shvatila da mogu više! Osjećam se sretno što sam dio te ekipe koja je izuzetno talentirana. Rasla sam kao solist kroz taj zbor. Ali, i dalje gajim ljubav prema zborskom pjevanju, koliko god izgradila solističku karijeru, i dalje je taj zbor dio mene.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 25. kolovoza 2021.