Ars longa, vita brevis – uistinu je tako. Potvrđuju ove riječi i dubrovački umjetnici življenja – dvije šarmantne Lucije i jedan vječni mladić Andrija. Njih troje već 28. srpnja pripremit će nam večer za pamćenje – izložbu koja izlazi iz sfere klasičnog izlaganja. Ova senzacionalna informacija bila je i više nego odličan povod za sjesti s našim sugovornicima – umjetnicama Lucijom Perojević i Lucijom Luči Orešić te kustosom i kulturnim magom, Andrijom Seifriedom na taracu obitelji Perojević u Portu. Uvodnim riječima, za ovaj broj našeg tjednika, gospar Andrija opisao je put do izložbe – no i onaj malo duži i svakako mu puno draži – put prijateljstva ovog kreativnog trojca. Uz prvotnu opasku, onako iskreno, kako svaki put reče sam sebi da neće raditi više izložbi! Ali…
– … Ali postojao je izazov o kojem smo Lucija i ja razgovarali još prije dvije godine. Naravno, budući da ne volim klasična otvaranja izložbi, došao sam na ideju da napravim pravi happening, da se nešto ipak događa uz samu izložbu. Bio mi je to veći izazov nego sama izložba. Malo sam i izašao iz tog štosa ‘same izložbe’, htio bih više prašine oko događaja. A i taj spoj dvije Lucije i njihovih pola stoljeća je također jedna igra. Mada nemaju one pola stoljeća, nikako (smijeh)! – pojašnjava nam gospar Andrija kako jedna Lucija, gospođa Orešić bilježi dvadeset godina od otvaranaj Dubrovačke kuće, gospođa Lucija Perojević pak trideset godina rada iza sebe!
– Te prekrasne obljetnice bile su izazov za stvaranje ovog lijepog događaja. Naravno, sve je spojeno onim najvažnijim – nas troje smo prijatelji. Nisam osjećao pritisak, išlo je lagano. Zapravo, jedini pritisak bio je krenuti u priču. Pa već prije mjesec dana napisao sam tekst! Zaokružili smo koncept, cjelinu. Sebe više ne gledam kao kustosa, već organizatora, PR, čovjeka koji će cijelu tu igru zavrtjeti, napraviti svojevrsni entertainment – zabavu uz izložbu. Nastupit će Duo Libertas, izložba će se odvijati na skalinima od Dominikanaca, zamislili smo jednu finu postavu koja će biti atraktivna i za gledatelje iz daljine. Uz par prigodnih riječi nas troje, nastupit će i dramski umjetnik Andrej Dojkić govoreći stihove Luka Paljetka, a priču ćemo preseliti u Dubrovačku kuću naše Luči. Vidimo se 28. srpnja u 22 sata – naglasit će nam još detalja naš dragi sugovornik o izazovu kojeg kuju od prošle godine, no kojeg je pandemija koronavirusa usporila.
Svi su dobrodošli!
– Zaokružili smo cjelinu koja će biti atraktivna kako za Dubrovčane, tako i za strance koji budu prolazili. Svakako, svi su dobrodošli, a važno je bilo oplemeniti skaline od Dominikanaca. Pribjegao sam jednoj ideji, a ta je postav Lucijine keramike na crna platna, kako bi ona bljesnula. Publika će biti udaljena, a prirodni nastavak dogodit će se u Dubrovačkoj kući, mjestu koje je Dubrovčanima otvorilo svoja vrata prije dvadeset godina – naglašava gospar Andrija. O tome će nam, ali i o velikom prijateljstvu dvije Lucije, više pričati gospođa Luči, a gospođa Lucija otkriva nam lijepu crticu svog života – prvu samostalnu izložbu koji je imala upravo kod svoje prijateljice – u galeriji ‘Ars Longa, Vita Brevis’ kraj Katedrale, šarmantnom mjestu kojeg se mnogi ljubitelji umjetnosti itekako sjećaju.
– Bilo je to poratno vrijeme, 1993. godine i sve je bilo zakovano. Inače, godine 1987. sam se umjetnički pojavila u javnosti, kad sam izlagala na biennalu u Umjetničkoj galeriji Osijek. Tako je krenulo… – iskreno nam gospođa Lucija priznaje kako nije ‘baš rječita’. Ipak, saznat ćemo fascinantan umjetnički put.
Dijele ime Lucija i umjetničke početke
– Upoznale smo se početkom osamdesetih i osim što dijelimo ime Lucija i naši su počeci kronološki nekako posloženi u isto vrijeme. Ona je u tom trenutku ostavila svoj sigurni posao i krenula u umjetnički put koji je neizvjestan – i lijep i izazovan – a ja sam postajala voditeljica Galerije kulturnog programa na Babinom kuku. Svaka na svoj način, radile smo žestoko, osvajajući tehnike, tehnologije i forme. Došlo je do prve samostalne izložbe, svakako ne i jedine, a suradnja nas prati do dan danas. Veselim se, iznimno, ovoj skorašnjoj – iskreno će Lucija Orešić Luči. S obzirom da se njena prijateljica bavila pedagoškim radom, i to s djecom s posebnim potrebama, Dubrovačka kuća i za njih je otvorila svoja vrata, davajući time još jednu nijansu važnosti ovim posebnim umjetnicima. Time je Dubrovačka kuća dodatno ‘zapečatila’ svoju involviranost u svakodnevicu Grada. Osmišljena kao, reći će nam gospođa Luči, ‘odgovor na uvoženje svega i svačega’, Dubrovačka kuća otvorena je kao beskompromisno – naš prostor.
– Otvorena je kao prostor za kulturu življenja – od umjetnosti do primjenjenih zanata ili pak delicija. Kultura življenja Dubrovnika akcent je Dubrovačke kuće, ali smo se ‘brijemenu akmodavali’ uz jednu beeskompromisnu stavku – uvijek hrvatsko, uvijek autentično. Danas i sam Grad počinje zreti, Dubrovačka kuća više nije iznimka. To mi je beskrajno drago! i gosti su upućeniji, osjeća se lijepi pomak. Voljela bih da se obnovi izložbena djelatnost, da zima u Dubrovačkoj kući postane mjesto druženja, malih lokalnih izložbi – priča nam gospođa Luči.
Prate se već dugo
Galerija Sebastijan, Galerija Stradun, Rozario, Kazalište Marina Držića uz izložbi žena umjetnica… Gospođa Lucija Perojević i gospar Andrija Seifried prate se već dugo. Stigavši iz Osijeka, gospođa Lucija polako je, kako već to radi i sa svojim djelima, kreirala svoj umjetnički izričaj.
– Surađivala sam s Majom Jug Pecarić, mojom mentoricom, koja me odvela kod Dragutina i Karin Fradl, u njihovu njihovu radionicu u Lapadu. Karin je bila majstorica keramike, a Dragutin više kiparski orjentiran – prisjeća se svojih početaka s glinom gospođa Lucija. Pod mentorstvom Pecarić, a u radionici pokojne gospođe Karin je, kaže ‘itekako pekla zanat’.
– To nikad neću zaboraviti – u svom vrtu imali su zakopanu glinu, koju sam morala iskopavati. dakle, Od početka sam imala široku bazu i početak iz samog korijena. Tu sam glinu čistila i shvatila – ne može se ‘startati’ s visoka, već iz temelja. Put me dalje vodio pod mentorstvo Dijane Sokolić u Zagrebu, iza toga sam bila na nekoliko edukacija u Italiji u Nove di Bassano, centru keramike koji ima pet tisuća stanovnika, no 20 tvornica keramike! – gospođa Lucija učila je dugo i sustavno, a nije izlazila u javnost, sve dok joj upravo njena prijateljica, koja se smiješi dok pričamo, nije rekla: ‘Ovo mora ići u javnost!’ Inače, fascinantno je i iznimno rijetko raditi glinu bez vrćenja, što mogu zaista samo pravi majstori, kao što gospođa Lucija i jest.
Vještina kakva se rijetko viđa
Velike su mogućnosti gline, a ona je odabrala bijelu i na njoj akvarel preciznost i vještiku kakva se rijetko viđa u svijetu. Prije bijele gline, koristila je onu petrinjsku, koji je dovozila u Dubrovnik, tešku terracottu. Ipak, finoća porculanske bijele gline bio je nešto čemu je gospođa Lucija naginjala, nešto njeno i unikatno, nikako ukalupljeno. A na bijeloj glini akvarelno slikarstvo posebne ljepote, potez toliko dobar da vas zaista ostavlja bez daha. veselimo se vidjeti njene radove na mitskom mjestu skalina od Dominikanaca, a završimo ovo druženje riječima gospođe Luči koje su ujetno dodatni poziv na druženje 28. srpnja: ‘Umjetnost Lucije Perojević u svojoj krhkosti je upravo zato toliko čvrsta. Takva je kao umjetnica, kao žena, kao majka. Beskompromisna u svom radu!’
—————————————————-
Još jedna izložba: ‘Nikad viđeno’
Gospar Andrija Seifried s vremena na vrijeme voli reći, kao i nama u razgovoru, kako neće više raditi izložbe. Ipak, ne staje! Osim happeninga kojeg priprema za svoje dvije Lucije, priprema i izložbu ‘Nikad viđeno’ velikana dubrovačkog slikarstva Josipa Pina Trostmanna. Uskoro više…