Ima li ljepše stvari nego kad se u Gradu raspravlja o jednoj predstavi s Igara. Kad se napokon ne priča o politici, o Vlahušiću, Buliću, pogodovanju, o mutavim vijećnicima, kad se ne priča o prometu, zastojima na cesti, ispod Minčete, na pošti Lapad ili u vratima od Grada.
Ovih dana priča se o Dundu, Dolenčićevom Dundu Maroju. Mislim da nema gore stvari za redatelje i članove glumačkog ansambla kad se o njihovim izvedbama ne priča. Kad je komentar tek, e… Pogled’o sam.
Ako po tome mjerimo uspješnost, onda je Dolenčić uspio. Izazvao je Grad i njegovu publiku. Doveo je na Držićevu poljanu jednog novog Dunda, jednog novog Mara, Pometa, Petrunjelu, Sadi…
I nimalo nisam pobornica intervencija u nama tako dragim, a u svjetskoj kulturi tako značajnim dubrovačkim klasicima. I da me se pita, nikad ne bih dozvolila da se neki redatelj ‘igra’ s Dundom Marojem. Jednostavno mu ne bih dala nimalo slobode da na svoj način, ovisno o raspoloženju i trenutnoj inspiraciji, čeprka i intervenira, po nekom, bilo kojem Držićevom, Gundulićevom ili Vojnovićemo djelu, svejedno. To je Grad, to je naše naslijeđe i to jednostavno treba biti i ostati mumificirano u vremenu. Mijenjali bi se tek glumci koje bi generacije pamtile po ‘toj’ dobroj ili manje uspjeloj izvedbi. Raspravljalo bi se o Kvrgiću, Nadareviću, Pređu ili danas o Maškoviću i njihovim izvedbama Pometa.
Ali to sam ja, i nisam redatelj. A Dolenčić je intendant i redatelj i u jednom je trenutku zamislio da je i gospodar svemira, jer je na presici kazao da se o njegovom Dundu ne usude pisati kritike oni koji neće napuniti najmanje pet kartica teksta.
A kritike su podijeljene i bez tolikog broja slova koje je Krešo naložio. Neki reže, a neki odobravaju. Ima tu i sujete, ljubomore, ali i onog klasičnog gradskog jala. Pomalo i zbunjenosti, a ipak ponajviše žala za diranjem u ‘izvornog’ Držića.
Ono što nam ostavlja ovaj Dolenčićev Dundo je suočavanje sa stvarnošću. Nema više svetinje, jer miri su nam postali ‘bojno polje’, Grad je pretvoren u trpezu, Pile u autobusni kolodvor, Revelin u ordinarni noćni klub, nekad znane butige u jeftine suvenirnice, kultni restorani u fast food lokale…
Ma se trijeba s brjemenom akomodavat, trijeba je bit vjertuozu, tko hoće renjat na svijetu. Ostavio nam je to u zalog za budućnost sam Držić, a mi, mi smo te riječi zlouporabili. Na štetu svih nas.
Grad za sobom ne ostavlja više nimalo ljupkosti, draži i izvornosti, isčezla je ona zaljubljenost između nas, njegovih stanovnika i Grada. Postao je to tek jedan ispaćen i supatničko-pohlepan odnos, vulgariziran preko krajnjih granica ukusa i one nadaleko poznate dubrovačke ‘šesnosti’.
I Dolenčić je to ogolio i u predstavi nas suočio s time. I sve je korektno locirao, osim što mu je kriva podloga. Nije se trebao prtit u Dunda Maroja, ili jest…? Jer zna Dolenčić jako dobro koju težinu nosi Držićev Dundo, a bez njegova pokrića napravio bi tek neku predstavu koja ne bi ni došla do Igara. Možda tek do kakvog studentskog teatra. Bez obzira što je on intendant Igara.
Nadam se samo da će nam se dogodine na igre, s istom postavom glumaca, vratit pravi ‘Dundo’, kao potka ovogodišnjem…
Adio vam