Suubi Baligasima Felister, 22-godišnja studentica iz Ugande, rođena je i odrasla sa sestrom i dva brata u glavnom gradu te zemlje, Kampali.
Iduće dvije godine provest će u Dubrovniku, gdje studira diplomaciju na DIU Međunarodnom sveučilištu. Razgovarali smo sa Suubi o njenim dojmovima o Hrvatskoj, ali je i usporedila život na u dvije prilično različite zemlje.
Zašto i kako si odlučila doći baš u Dubrovnik?
– U Dubrovnik sam došla zbog obrazovanja, točnije DIU Međunarodnog sveučilišta koje je ispunjavalo sve kriterije koje sam tražila od jednog sveučilišta. Oduvijek sam htjela studirati nešto iz područja diplomacije i međunarodnih odnosa. Moja obitelj je također to htjela, podržavala me u odluci i pomagala da to ostvarim i zbog njihove potpore sam sada napokon ovdje.
ENGLESKI SLUŽBENI JEZIK
Možeš li ukratko predstaviti zemlju iz koje dolaziš?
– Uganda je smještena na istoku Afrike. Okružena je na istoku Kenijom, na sjeveru Tanzanijom, na zapadu Kongom, i na jugozapadu Ruandom. Ugandu od 1986. vodi Nacionalni pokret otpora i predsjednik Museveni. U Ugandi postoji sloboda religije, govora i medija. Uganda je trenutno ekonomski razvijenija nego što je bila tijekom prijašnjih političkih režima. Službeni jezik moje zemlje je engleski, ali je u uporabi i više od 25 plemenskih jezika diljem zemlje.
S kojim si se izazovima susrela pri dolasku u Hrvatsku?
– Republika Hrvatska ima veleposlanstvo u Africi i zbog toga je proces dobivanja vize najveći izazov. Morala sam putovati iz Ugande u Pretoriju, u Južnoafričku Republiku, da bih samo aplicirala za vizu. Doduše, postoji i hrvatsko veleposlanstvo u Egiptu, ali tada, zbog političkih nemira nisam mogla ići tamo. Sve mi je to oduzimalo mnogo vremena i novca, ali sam bila uporna dok ipak nisam sve uspješno riješila.
Koji su ti bili prvi dojmovi kada si napokon stigla?
– Ispočetka sam mislila da su ljudi pomalo neprijateljski nastrojeni i kad bih šetala ulicom imala sam osjećaj da svi zure u mene zbog razlike u boji kože. No, nakon tri dana sam shvatila da to ipak nije tako i da su Dubrovčani opušteni i otvoreni, spremni pomoći, slušati i odgovoriti na svako moje pitanje, pa sam se i ja s vremenom počela ugodnije osjećati. Svi zaposleni na DIU poštuju i surađuju sa svim studentima i meni uvijek pomažu riješiti sve što me muči. Ne smijem zaboraviti i da su mi kolege studenti svojom naklonošću i prijateljstvom povećali samopouzdanje i prisilili me da još više zavolim ovaj grad. A to ionako nije bilo teško kad se u obzir uzme njegova ljepota, povijest i tradicija.
MLADI PREVIŠE VREMENA PROVODE NA KAVI
Kako mladi u Ugandi provode slobodno vrijeme?
– Primijetila sam da mladi u Dubrovniku mnogo slobodnog vremena provode na kavi, dok se u Ugandi mladi uglavnom nalaze u restoranima poput Nandos i Steers gdje se druže uz brzu hranu i piće.
Što ti najviše nedostaje dok si u Dubrovniku?
– Najviše mi nedostaje moja obitelj. Na trenutke se osjećam nepotpuno bez njih, oni su mi najvažniji na svijetu.
Kako se boriš s nostalgijom?
– Često se čujem s obitelji telefonom, a nakon razgovora s njima uvijek se osjećam bolje.
Što ti se najviše sviđa u Dubrovniku?
– Najviše mi se sviđa moj fakultet jer su mi studenti i profesori pomogli da se osjećam kao kod kuće. Od hrane najviše volim čevape, koje sam prvi put probala kad sam došla ovdje. Jako mi se sviđa i crni rižot. A općenito govoreći, grad je siguran i to mi je jako drago. Dosad nikad nisam imala nikakvih problema.
ŽELIM BITI – MIROTVORAC
Većina ljudi kada govori o Africi spominje siromaštvo koje je tamo prisutno. Što ti misliš o takvoj slici Afrike?
– Istina je da je veliki broj afričkih država dosta siromašan, što je posljedica političke nestabilnosti i korupcije, ali u Africi također postoje i zemlje koje se jako dobro razvijaju te su se izdigle iznad te uvriježene slike siromaštva.
Svjetski mediji su preplavljeni YouTube videom Kony2012. Koje je tvoje mišljenje o tom videu?
– Video prikazuje stanje u Ugandi tijekom zadnjeg rata koji se tamo vodio. Nakon rata, Kony je napustio Ugandu. U Ugandi je sad mir i narod se pomalo oporavlja od rana koje su Kony i njegovi sljedbenici nanijeli. U tom im pomažu brojne međunarodne i nevladine organizacije. Dakle, u videu je rečena istina, ali je to sve dio prošlosti, a ne sadašnjosti.
Gdje se vidiš u budućnosti? Hoćeš li se vratiti u Kampalu?
– Voljela bih raditi za Ujedinjene narode u Ugandi te kroz različite humanitarne intervencije pomagati ženama i djeci koji su zlostavljani kroz dugi period i teško vrijeme kroz koje je moja zemlja prošla. San mi je biti „mirotvorac“ u životima tih ljudi.