[DUBROVČANI IZVAN GRADA] VLAHO LJUTIĆ Ma čim zamaknem iza Orlanda srećem pet, šest ljudi što nije malo, ali nije ni kao nekad!

‘Vlaho Ljutić bariton je kojeg krasi glas velikog raspona, dobro vođenih i razvijenih fraza, glumačka opuštenost i šarm te emotivna prisutnost na sceni’, zapisano je u Leksikonu opernih pjevača za našeg ovotjednog sugovornika, gospara Vlaha Ljutića. Iako po prirodi skroman, svi se ti birani epiteti osjete i kroz naš razgovor. Pristao je odmah biti dio rubrike ‘Dubrovčani izvan Grada’, a umjesto klasičnog ‘pretresanja’ kroz biografiju, s gosparom Vlahom pričali smo o čežnji za Gradom, o prvim osječkim danima, ulogama koje su ga obilježile i njegovom mostu Dubrovnik-Osijek, gdje je docent na studiju Pjevanja na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer te prvak drame osječkog HNK.

—Rodio sam se u Antuninskoj, odrastao u Restićevoj, a završio Između Polača na Širokoj. Posljednjih šest godina sam na Konalu, iskreno, u Gradu je postalo neizdrživo! – kaže nam za početak. Bio je gospar Vlaho jedan od posljednjih domorodaca, no nije izdržao.

—Trebao sam možda i prije poći, bio sam ne baš zadnji, ali među zadnjima koji su odolijevali. Međutim bilo je teško, razmišljao sam o svim skalama koje će me čekati kad dođem iz Osijeka, vrelim ljetima i studenim zimama i – prelomio. Ipak, Grad je Grad, a vazda sam u njemu. U Portu se družim s ono malo ljudi što je ostalo, tamo pedeset godišta imam svoje barke, ovu zadnju 40 godina. Sjedim s ljudima i ćakulam. Ma čim zamaknem iza Orlanda srećem pet, šest ljudi što nije malo, ali nije pedeset ili sto. A prije je bilo drukčije – kaže nam. Pitamo ga koliko je trajao đir Stradunom prije?

—Nekad ne bi ni finuo – smije se – a danas? Danas je puno vas mlađarije koje znam – a ne znam. Ne prepoznajem tu nekadašnju djecu pa pitam svoje u Portu kad vidim na barci nekog: ‘Ma je li ono onaj mali…?’ Znam ih kad su bili djeca. Često mi ljeto prođe u krpanju tih ‘who is who’ rupa! Ostatak vremena u gradu uživam, malo odmaram i punim baterije.

Mladi su građani svijeta
Molimo gospara Vlaha da se s njime vratimo u njegovo djetinjstvo. Doživljava li svakim dolaskom iz Osijeka iste osjećaje?

—Gube se osjećaji, jer se sve gubi. Mladi su globalni, samim time sve oko nas postaje globalno. Oni su građani svijeta, a mi smo bili Dubrovčani, znate? Pa onda ni jezik ne čuvamo, niti obnavljamo. Svakako, uspomena i sjećanja je puno, a i priredim ih nekako da budu na moju volju. Čuvamo se, nas nekoliko iz balice, iz škole, sa Svete Marije, iz Karmena… – iskreno će nam naš velikan opere, naširoko poznat bariton.

—Ovisi s koje strane uđem u Grad, tamo i sjednem na kafu. Ako dođem s Pila prođem Od Puča ili pogledam koga ima u Gradskoj. A završim na Puiškoj placi, tamo mi je i najdraže. Ili Klub pomoraca, sjedimo vanka družim se s mojim ljudima i lijepo je. Dovoljno skriveno i dovoljno naše. E i u Lučija znam sjesti… Ma ti kafići moje mladosti isto nestaju. I oni postaju globalni! Pronašao sam ipak neke svoje poste, a najdraže mi je možda čak coffee to go! – govori nam kroz osmijeh ovaj veliki dubrovački umjetnik. Puno je rada i uloga iza njega. Poprilično impresivna biografija zaokružena je upravo u Leksikonu opernih pjevača Hrvatske i zbog toga je izrazito ponosan. Ipak, jedna je uloga – ona životna.

—Bila bi to uloga u operi Nikola Šubić Zrinjski. Naslovna uloga, iako ih ima i više. Obilježio sam ga u puno premijera i puno kostima. Mislim da sam ukupno u ‘Zrinjskome’ pjevao preko 150 puta – naglasit će nam – divna je to uloga i umjetnički dobra, široka predstava. Iako sam glumio i Levija, i bio u zboru, ipak me ona obilježila. Da se ne ističem i hvalim previše, recimo da mi je dobro ‘legla’ – dodaje nam.

Dodat ćemo i zanimljivu crticu – Vlaho Ljutić debitirao je 12. ožujka 1989. kao Levi u operi Nikola Šubić Zrinjski, a tri godine poslije, 8. ožujka 1992., nastupio je u naslovnoj ulozi. S tom naslovnom ulogom koja itekako obilježava hrvatsku umjetničku povijest bio je i u Dubrovniku. Mnogi će se sjetiti tog događaja. Naime, u travnju 2007. godine predvodio je osječki operni ansambl na gostovanju u svom rodnom gradu s operom. Ponos kojeg je tada osjećao nemjerljiv je, ističe, s bilo čime.

—Dvorana u Gospinom polju može primiti tisuću i nešto ljudi, a nas je gledalo par tisuća. Mnoštvo ljudi stajalo je na nogama uživajući u toj divno adaptiranoj opernoj predstavi. Donijeli smo kostime, uživali u svakom trenutku! Redatelj je bio Ivica Krajač, za scenografiju je bio zadužen vrhunski scenograf, umjetnik Zlatko Kauzlarić Atač, a kostimografkinja je bila Ika Škomrlj. Na kraju predstave doživjeli smo vanserijsko iskustvo, 15 minuta urnebesa od publike! Veliki događaj za kojeg su mi ljudi godinama iza govorili kako su bili, kako su čuli… gledali… Uživali! Kao da je pjevao neki svjetski popularni pjevač, a ne operni – dodaje. Negodujemo zbog usporedbe, a gospar Vlaho ističe da, ako uspješ kao pjevač ne znači da si svjetski, niti ćeš biti popularan ali ćeš imati sadržajan život s puno lijepih momenata. Kao što je njegov, napominje. —Beneficirani radni staž pak govori koliko je to teško zanimanje – podvlači tu crtu.

Operu u Dubrovnik!
Zašto ne? Velik je to i širok most, Dubrovnik – Osijek. Što bi prenio gore, a što pak donio u Grad, pitamo ga.

—Lijepa je Slavonija, rado bih imao salaš kilometar daleko od svega ili kuću na Dunavu! No, odavde bih uzeo podneblje i odnio ga gore. Gore mi je lijepo, volim ljude. U Slavoniju bih prenio prirodu, a ovdje donio njihovo ponašanje, tih divnih pristojnih ljudi koji nas puno toga mogu naučiti – naglašava. Donio bi u Dubrovnik i…

—Operu! U Dubrovniku fali opera, ima pokušaja, nešto se događa. Ipak… Kao pjevač, ali i pedagog, volio bih kada bi se ovdje ‘uhvatilo’ nekoliko mladih pjevača i brusilo ih za nešto bolje, veće. Da se bar malo vratimo na trag zbora Radio Dubrovinka ili muških pjevača starih klapa poput Maestrala. Znate, kao pjevač se morate roditi, pa se pripremiti na velik trud, rad i disciplinu. Volio bih da se pjevanje u Dubrovniku podigne na jednu veću vokalnu razinu, u onom ozbiljnom smislu, ne baš kao belcanto, ali da izniknu pravi pjevači, kako bi publika osjetila i ‘hvatala’.

KRATKA BIOGRAFIJA
Od Dubrovnika do Osijeka

Sa stranica Opere.hr doznajemo kako je prvak Opere HNK-a u Osijeku – bariton Vlaho Ljutić, rođen 23. prosinca 1956. u Dubrovniku gdje je završio osnovnu i srednju glazbenu školu. Studij Solo-pjevanja diplomirao je 1987. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Vladimira Ruždjaka. Još ranije, 1982. angažiran je u HNK-u u Zagrebu kao član zbora i počeo nastupati u manjim ulogama. Debitirao je 12. ožujka 1989. kao Levi u operi Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca. Tri godine poslije, 8. ožujka 1992., nastupio je u naslovnoj ulozi Nikole Šubića Zrinjskog. U početku karijere ipak je najviše pjevao Levija, pa je tako sudjelovao u koncertnim izvedbama Zrinjskog u siječnju i veljači 1992. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. 1992. Vlaho Ljutić otišao je u angažman u Operu HNK-a u Osijeku i nastupio na premijeri Zlatke Ivana Zajca i kao Stanko na premijeri Povratka Josipa Hatzea. Preuzeo je glavne baritonske uloge i istodobno nastupao u operi, opereti i mjuziklu, a i u nekim dramskim predstavama, dio je bogate biografije našeg opernog prvaka.

Foto MNJB/Arhiva Vlaho Ljutić