Tvrdoglava, nekad brzopleta, užasno temperamentna, ali opet normalna osoba i povrh svega umjetnička duša. Na svojim greškama uvijek uči, a iz privatnih i poslovnih situacija u kojima se razočara želi izaći jača. Veliki je lokalpatriot. Mala iz Grada, Pilarka koja svoje ljetne dane provodi na Lokrumu ili u Šulića sa svojim prijateljima. Riječ je o Paulini Đapo, dubrovačkoj sopranistici koja je postala dijelom tima Damira Urbana kao vokalna mentorica (vocal coach) u glazbenoj emisiji ‘The Voice Hrvatska’. Nikad nije ni promislila kako bi mogla sudjelovati u jednom takvom projektu te je za nju to bilo itekako pozitivno iznenađenje. Biti u timu s Damirom Urbanom i producentom Sandijem Bratonjom predstavlja joj ogromnu čast. Osjeća se kao da je dijelom jedne male obitelji. Iza sebe već ima impresivnu glazbenu karijeru, djeluje u velikom broju projekata, a radi i kao nastavnica u jednoj privatnoj gimnaziji te u glazbenoj školi. Rekli smo joj kako nam se čini da su joj 24 sata u danu malo. Potvrdno je odgovorila, sa smiješkom. No, za DuList je izdvojila vrijeme i ispričala detalje svog zanimljivog glazbenog života.
Foto Dinko Darlin/HRT
Kad je glazba postala dijelom Vašeg života?
Znam da je floskula kad netko kaže da je prvo propjevao pa onda propričao… Ali, stvarno sam cijeli život u glazbi jer je ona bitan dio moje familije. Kao mala, s neke 3 ili 4 godine počela sam pjevati u Malom raspjevanom, a kasnije i u crkvenom zboru. Čim sam mogla, upisala sam Muzičku. Paralelno sam je pohađala s osnovnom školom, a poslije s Turističkom i ugostiteljskom školom. U osmom razredu nisam znala što bih htjela raditi pa sam htjela ‘zadržati’ opće obrazovanje. Na kraju krajeva, upisala sam i dva fakulteta u Zagrebu. Diplomirala sam na Muzičkoj akademiji, smjer pjevanje te na Geografskom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. Paralelno sam ih ‘šibala’, bilo je stvarno ludih razdoblja s puno ispita, no – upornost, rad i disciplina su me doveli do tog cilja.
U klapskom svijetu ste također odmalena?
Tako je. Prvenstveno trebam istaknuti svoju mamu, Ilku Zec-Đapo za koju smatram da je velika faca u klapskom svijetu budući da je pjevala u prvoj ženskoj klapi Zadranke te u klapi LinđoN. Ostavila je antologijske izvedbe za klapski svijet. Veliki mi je uzor u glazbi, ali i u životu. Ja sam kao njen nasljednik, trudim se koliko god mogu (smijeh). Svoj prvi klapski izlet počela sam u spomenutoj klapi Linđo-N s glazbenim voditeljem Krešimirom Magdićem. Njegova mi je glazba inače fantastična i osjećam svaku napisanu notu. Sjećam se da je bio potreban dječji glas u dvije pjesme pa sam tako i započela svoju klapsku priču sa samo 10 godina. Kad sam se preselila u Zagreb, došla sam u svoju, kako je zovem, ‘matičnu’ žensku klapu Armorin. Riječ je o višestruko nagrađivanoj klapi u kojoj sam članica već 15 godina. Među ostalim smo peterostruke pobjednice Festivala dalmatinskih klapa u Omišu! To su moje prijateljice, familija, osobe bez kojih ne bih mogla funkcionirati u metropoli. U 2019. godini klapa je izdala album ‘Dite’ gdje sam imala ulogu pjevačice, ali i glazbenog producenta. Album je nominiran za Porina za najbolji album u kategoriji klapske glazbe te za najbolju glazbenu produkciju. Isto tako, surađujem s brojnim klapama kao vokalni pedagog i umjetnički voditelj. Moram spomenuti klapu Figurin koju smo osnovali nakon radionice klapskog pjevanja u Udruzi studenata Dubrovnika ‘Libertas’ u Zagrebu. Zapravo smo od ničega napravili klapu koja pod normalno uspješno ulazi u finale ženskih klapa u Omišu.
Jednostavno, glazba je nerazdvojni dio Vas kao osobe. To ste Vi.
Glazba je za mene posebna vrsta emocije i ispušni ventil za sve životne situacije. Ako sam se iznervirala, doći ću na probu klape i nakon dva sata ću poći kao s neke psihoterapije. Glazba za mene predstavlja odličan lijek – za sve. Jednostavno me ispunja.
Što za Vas predstavlja Zagreb, a što Dubrovnik?
U Zagrebu ima toliko mogućnosti i nema mjesta za – ulijeniti se. Raspored postane prenatrpan da se ne može preći u, kako je zovem, ‘dubrovačku lijenu fazu’. No, osobno mislim da to dobro balansiram. Dva ljetna mjeseca budem u Gradu i dopustim si tu ‘lijenu fazu’. Kupanje, kave, druženja – svaki dan. Preko zime sam u Zagrebu ‘vrijedni mrav’ kako bih sebi mogla priuštiti takvo bezbrižno ljeto koje bi svi vjerojatno htjeli imati.
Kad promislite što Vam nedostaje iz Grada tijekom tih zimskih mjeseci, što bi to bilo…
Uf, fali mi more. Fali mi Grad općenito. Baš sam pravi lokalpatriot koji milijunti put prošeta istim putem i divi se svome Gradu kako je prekrasan i jedinstven. Cijeli život se kupam na Lokrumu i to je za mene oaza mira. Moram poći pa makar na uru vremena. Volim se maknuti s Pila, iz one ‘gungule’. Predstavlja mi bijeg od realnosti. A tek kad pođem s barkom s mojom susjedom iz Pila – to je još bolje!
Kakav Vam je plan za budućnost?
Htjela bih nastaviti djelovati u glazbenom svijetu. Posebno mi se svidio rad na televiziji zbog profesionalnosti i organizacije pa bih se voljela okušati u sličnim projektima. Moram reći da sam u posljednje vrijeme zbog svega još više organizirana osoba (smijeh). Također, voljela bih još više raditi na vlastitim projektima i koncertima. Naime, u posljednje dvije godine sam učinila koncerte u Gradu, barem jednom godišnje. Vidjet ćemo hoćemo li se ove godine uspjeti ‘posložiti’. To mi je baš veliki gust! Riječ je o repertoaru koji predstavlja hrvatsku vokalnu baštinu. Sličan sam izvela ljetos na Islandu, što je za mene bilo neizrecivo iskustvo. Pjevala sam u konavoskoj nošnji na Islandu pred ljudima koji ne razumiju hrvatski, ali čuju i razumiju muziku!
Razmišljate li o povratku u Dubrovnik?
Jedno su želje, a drugo mogućnosti. Sigurno bih se vratila u Dubrovnik, ali mislim da za moj trenutni posao i angažman u Gradu nema nažalost mjesta. Da se to dogodi, nitko ne bi bio sretniji od mene. Ipak, mislim da se radi o nekoj daljoj budućnosti.