Mi smo jedna vesela obitelj koja uvijek nađe nešto pozitivno u svemu. Ne tražimo probleme, nego rješenja i uživamo u svemu oko sebe. Ja sam dijete turizma, odrasla uz roditelje koji su svoj život proveli u turizmu – otac u Atlasu, a majka radeći za razne engleske turističke agencije. Turizam je bio moj prirodni izbor i put. Matija je veterinar po struci, ali kako za to nije bilo baš puno prilike u Dubrovniku, prebacio se u turističke vode uz mene – reći će nam donedavno naša sugrađanka, Silva Lučić. Zašto donedavno? Ispričat će nam sama za ovaj broj DuLista, za našu rubriku Dubrovčani izvan Grada…
—Kada je 2020. postalo jasno da od sezone i ugodnog života neće biti ništa, odlučili smo potražiti neko sretnije mjesto za našu obitelj. Nismo ljudi koji ‘kukaju’ i krive druge za svoje probleme niti očekuju od drugih da ih riješe pa smo brzo zaključili da je vrijeme za privremenu promjenu. Nikada nisam prihvaćala da neko razdoblje u životu treba samo preživjeti, već da treba svaki dan uživati. Naša Tina je ostala studirati u Hrvatskoj, u Zagrebu, a mi smo s Đivom i Marom odabrali Irsku – ističe nam gospođa Silva, nasmiješena i vesela, kako je bilo puno kombinacija, ali se upravo ova prva realizirala.
—Sada, kada gledam unazad, nije ni moglo bolje! Došli smo u Killarney, turistički grad sa sezonom od 10 mjeseci ako ne i svih dvanaest. Sve funkcionira vrlo skladno, svi su opušteni, realni, pozitivni, dobronamjerni, praznik za dušu! Killarney je nacionalni park i polazna točka svih tura koje idu na poznati ‘Ring of Kerry’ – s turističke strane u priču nas uvodi naša sugovornica. Jako joj se sviđa život u Killarneyu.
Opušteni, pristojni, iznimno radišni
—Veseli me to njihovo uvažavanje, ne petljanje u tuđa posla i ne prigovaranje. Sasvim je normalno i prihvatljivo da u gradu ima puno hotela, hostela, B&B-a i ostalog, da je glazba na ulici, da je dostava rano ujutro, da smetlarski kamion ide rano i pere ulicu, da je promet usporen, ali nitko ne razmišlja da treba posjeći drvo i proširiti cestu, nitko ne misli da treba zatvoriti hostel jer u tri ujutro netko vuče kofer, potjerati tipa s pokretnim kolicima koji priga krafene jer mu se čuje ulje i tako dalje. Ljudi su svjesni da je to normalno – a ako žele cvrkut ptica, odsele 700 metara dalje i svi sretni – vrlo precizno detektira situaciju, odnosno razliku među njena dva svijeta – doma i ‘novo doma’.
— Budući da je turističko mjesto, jasno je da je teško pronaći kuću. Nije uopće sporno da su kuće skupe, ali nitko se ni ne usuđuje komentirati po kojoj cijeni netko nudi svoje privatno vlasništvo, nego su sretni kada uopće pronađu kuću jer ih je jako malo. Ne potpisuju se ugovori, a ipak se znaju pravila, i svi ih se pridržavaju. Rijetko će netko nekoga za nešto tužiti. Nema ni potrebe. Jako su opušteni i iznenađujuće pristojni te iznimno radišni – niže sve te lijepe stvari zbog čega joj je Irska – najbolji novi dom. Nije bilo teško niti zaposliti se.
Nije samo priroda krasna, već i društvo
—Kada smo došli, muž je na prvu prihvatio prvi ponuđeni posao u montaži PVC i drvene stolarije te se nakon nekog vremena prebacio u struku i sada radi kao veterinar u obližnjoj klinici. Ja sam ostala doma i uživam s djecom, šivam, šetam, vozim biciklu i volontiram u klubu gdje mi sinovi treniraju. Plan je ostati još dvije, dvije i pol godine i onda se vratiti u Grad, a do tada u Grad idemo dva, tri mjeseca preko ljeta. U međuvremenu Tina i moja mama dođu kod nas ili se mi zaletimo do Zagreba vidjeti Tinu. Bili su mi nedavno i rođaci u posjetu. Sve ostalo slobodno vrijeme istražujemo Irsku koja je uistinu predivna. Od dvoraca, mostića, rijeka, parkova, vodopada, i drugih zanimljivih građevina – priča nam dalje. Nije samo priroda krasna, dodaje.
— Oduševljena sam njihovim školstvom, načinom kako su prihvatili Điva i Mara, ravnateljima, učiteljima i svima u tom krugu. Oni ih uče na način da su djeca sretna što su ih to naučili, nema previše domaćega, nema onoga: ‘Strana 68 pa naučite doma!’, nema oslanjanja na roditelje. Sve što za školu treba će naučiti u školi uz svoje učitelje. Vrlo često su vanka u šetnjama i bicikliranju pa im pokazuju i objašnjavaju u prirodi ono što bi ih učili iz knjiga pa djeca puno bolje shvate i uživaju u procesu. Moji dečki idu sretni i sretni se vraćaju iz škole. Maro od ove godine počinje učiti i galski pa je uzbuđen zbog toga. Rekli su da, kada se vrate u Hrvatsku, žele biti ‘irski’ učitelji, ne da podučavaju irski, nego da se odnose prema djeci kao ovi ovdje prema njima – oduševljeno će naša Silva o ‘irskom kurikulumu’, programima u koje bi se mnogi mogli ugledati. Dodaje i kako Irska ima pristojan standard, hrana je kvalitetna i po pristupačnim cijenama, jako su vrijedni pa većinu proizvode sami.
Hurling – famozna igra
S popuštanjem mjera, proradile su sportske aktivnosti. Oba mladića idu na hurling i GAA, a Đivo je, priča nam Silva, nastavio i plivanje da se jednog dana može vratiti u Juga.
—Ova vrsta hurlinga se igra samo u Irskoj i famozna je igra. Brza i zanimljiva. Sportovi su jako prihvatljivi svima, 10 eura je godišnja članarina u koju je uključena i oprema i treninzi i sve što im može trebati. Treneri su volonteri, bivši igrači, djecu se uči da vole sport, a ne samo da se natječu. Jedan od treninga je na igralištu van grada i kako mi nismo imali auto, to jest Matiji treba za posao, trener se ponudio i dolazio po Điva i vraćao ga nakon treninga. To su te neke sitnice koje pokažu pravu sliku ljudi – naglasit će dalje. Druže se s ljudima koje sretnu kroz školu, sport… Odakle god bili. Nisu ciljano tražili naše ljude u Irskoj, kaže. Za kraj, reći će nam kkao nisu niti u jednom momentu požalili što su pošli!
—Presretni smo što smo se upustili u ovu novu pustolovinu, a doma se vraćamo uskoro. Uvijek ću poći gdje mislim da je za moju obitelj najbolje u tom trenutku, a doma ću se svakako vratiti svaki put – i ja i djeca. Zato sam se i ‘uvalila u kredite’ da kupim svakome od njih po stan u Gradu da se imaju uvijek gdje vratiti i da znaju odakle su – zaključit će naša draga sugovornica, vrijedna Silva Lučić.