Aktualno

[DUBROVČANI IZVAN GRADA] Nike Sudarević: Obitelj mi je na prvom mjestu, a onda dolazi sve ostalo

Zimi ćemo je možda rjeđe vidjeti u Dubrovniku, no kad zatopli, krajnji jug postaje njena nezaobilazna destinacija. I svaki godišnji odmor obavezno je rezerviran za Grad, za koji je vežu životne i radne uspomene. Riječ je o Niki Sudarević, nekadašnjoj dugogodišnjoj pročelnici u Gradu Dubrovniku i Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Sada, već nekoliko godina živi i djeluje u Zagrebu, gdje je prvotno radila u državnom, a potom u privatnom sektoru. Sve to, kako nam ističe među ostalim u razgovoru, ne bi bilo moguće da nije imala veliku podršku obitelji. Danas je nešto dalje od očiju javnosti, no pristala je biti dijelom naše rubrike ‘Dubrovčani izvan Grada’ ističući kako bi joj to bila čast.

U glavnom hrvatskom gradu živite više od desetljeća. Tamo Vas je odveo posao, ali i zadržao. Iako, postojala je mogućnost za Vaš povratak u Grad.
U Zagrebu sam već dvanaest godina. Po pitanju toga, zaista nisam imala nikakav plan. No, uvijek mi je u glavi podsvjesno bila misao da neću cijeli radni vijek provesti u Gradu, odnosno da se želim dokazati u još nekim poslovima. Predugo sam bila u gradskoj i županijskoj upravi. Neću reći kako mi je bio dosadio taj posao. Nije, bilo je to lijepo životno i radno iskustvo. Imala sam predivne suradnike. To su danas moji dragi kolege i prijatelji. Kroz sve ove godine, nisu me zaboravili, kao ni ja njih. Ali, nakon toga sam željela nešto drugo. I dogodilo se, zaista slučajno i neplanski da sam bila pozvana u Vladu Republike Hrvatske na mjesto državne tajnice u Ministarstvu zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva. ‘Glavni krivac’ bio je moj prijatelj Branko Bačić koji me pozvao da mu budem desna ruka. Ja sam, kao jedna refleksna osoba, koja ima instinkt, nakon razgovora s njim istog trenutka donijela odluku i prihvatila poziv. Bez obzira na to što sam znala da je to zadnja godina mandata tadašnje Vlade, imala sam viziju što mogu u ministarstvu napraviti. S Brankom na čelu Ministarstva smo u tih 11 mjeseci napravili jako puno. Mi smo, primjerice, tada donijeli Zakon o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama poznat kao Zakon o legalizaciji ilegalnih objekata, Zakon o subvencioniranju stambenih kredita, pojednostavnili procedure u Zakonu o prostornom uređenju i gradnji, i brojne druge podzakonske propise. Naravno, javnost je ta koja ocjenjuje je li to dobro ili nije. No, bitno je da si zadovoljan s onim što radiš, kao što sam i ja. Kad se danas vratim u te dane, pomislim – gdje mi je tada bila snaga za sve to?! Ne znam, ali činjenica je da bih počinjala s radom u 7 ura ujutro, sve do 10 ura uvečer. To mi je bilo jedno od ljepših razdoblja u radnom životu. Imali smo jedan polet, predivnu energiju, radili smo s velikim entuzijazmom te mi je sve ostalo u lijepom sjećanju

Nakon toga prelazite u privatni sektor.
Tako je. Kad je završio mandat, a to je bilo krajem 2011. godine, imala sam mogućnost vratiti se u Dubrovačkoneretvansku županiju na mjesto pročelnice. Najiskrenije, nisam o tome uopće razmišljala. Nije da nisam željela raditi taj posao, bilo mi je lijepo, no mišljenja sam kako svaki čovjek mora ići novim životnim putevima i prihvatiti se novih izazova. Dogodilo se opet, zaista sasvim slučajno, da sam u jednom danu dobila dvije poslovne ponude – od jedne tvrtke koja je tada bila jako poznata u Hrvatskoj te od druge za koju do tada nikad nisam čula, iako je poslovno jako uspješna. Normalan refleks bi bio da se odlučim na odlazak u poznatu tvrtku, međutim, odlučila sam poći u tu meni dotad nepoznatu tvrtku. Kad sam došla prvi put na svoje novo radno mjesto, osjećala sam se kao doma. Shvatila sam da je to bila dobra odluka. Tamo sam već 11 godina, radim kao zamjenica direktora u jednoj od brojnih kompanijskih tvrtki te sam zadužena za investicije. Radi se o poslu koji je nastavak svega onoga što sam dotad radila. Imam sreću da djelujem u predivnom okruženju i sa zadovoljstvom idem na posao. Opet, sve se to dogodilo slučajno! Ništa se zaista u mom životu ne dogodi planski. Možda je do horoskopa (smijeh). I sve sam to napravila uz podršku obitelji, bez toga ne bih mogla funkcionirati. Bez njihove podrške ne bih mogla raditi niti ovo danas, niti prijašnje poslove. Obitelj mi je na prvom mjestu, a onda dolazi sve ostalo.

Možemo li se vratiti u razdoblje Vašeg djelovanja u Gradu? Što je obilježilo sve te godine?
Riječ je o sigurno skoro dva desetljeća moga rada u javnom sektoru. Od toga sam u Gradu Dubrovniku bila najdulje. Taj put je krenuo od najnižeg radnog mjesta. U životu nisam nikada htjela preskočiti niti jedan skalin. To je moto koji me do danas drži. Nakon završetka fakulteta, imala sam ponudu za mjesto direktorice u Rezervatu Lokrum koji je u tom razdoblju bio pri Ministarstvu kulture. To sam odbila, tada kao mlada osoba, u svojim dvadesetim godinama. Sjećam se da sam rekla: ‘Spremačica na Lokrumu zna više od mene’. Smatrala sam da trebam krenuti od početka. Prije nego što sam se zaposlila u Gradu, radila sam kao profesorica u školi. Nakon poziva gospodina Ćića Obuljena, tadašnjeg gradonačelnika, počela sam raditi kao stručna suradnica na poslovima zaštite okoliša Upravnog odjela za prostorno uređenje i zaštitu okoliša Grada Dubrovnika. Dalje sam išla skalin po skalin, sve do mjesta pročelnice istog Upravnog odjela kroz dva mandata. To je za mene bilo jedno predivno iskustvo, a najbitnije od svega bilo mi je rukovođenje s ljudima. Uvijek sam govorila da ja nisam pročelnica da bih dobila plaću, nego da bih imala odgovornost za posao koji obnašam. I ako je dobro, onda smo svi za to zaslužni, no ako nije, onda sam ja bila kriva. Nikad nisam dozvolila da moj suradnik odgovara za nešto što je napravio u neznanju ili u nesmotrenosti. Kao šefica sam svu odgovornost nosila na svojim leđima. Nakon djelovanja u Gradu Dubrovniku, stižem u Dubrovačko-neretvansku županiju, na mjesto pročelnice Upravnog odjela za prostorno uređenje, gradnju i zaštitu okoliša, gdje sam bila oko godinu i pol dana. Tada kao ‘grom iz vedra neba’ stiže već spomenuti poziv u Vladu.

U vrijeme kad ste djelovali u Gradskoj upravi, doneseni su neki od važnijih dokumenata. To su GUP i PPU Grada Dubrovnika iz 2005. godine.
Bila je riječ o jako zahtjevnom i izazovnom poslu. To je trajalo jako dugo, iz razloga što prije toga, dugi niz godina nisu bili doneseni prostorno-planski dokumenti. Jednostavno, trebalo je krenuti od početka i napraviti kompletnu analizu prostora, sa svih aspekata. Po mom sjećanju, bilo nas je Upravnom odjelu trinaest, ali svi smo radili kao tim u suradnji s izrađivačima dokumenata. Naravno, nikada nije lako raditi prostorno-plansku dokumentaciju. Kao i svugdje, postoje brojni pritisci kojima se bilo jako teško oduprijeti. To sam sve nekako dobro nosila na svojim leđima. Jer, ja jesam osoba sa stavom. Ne bih htjela da zvuči strogo, ali znam opalit’ šakom o stol (smijeh). Tako živim i radim dan danas. Nema jednostavnog posla u životu, a pogotovo u ovom segmentu u kojem djelujem. Smatram da u poslu mora biti prisutan kompromis, no mora postojati i granica preko koje se ne može prijeći. Odgovorno kažem – osoba koja rukovodi poslovnim procesima, mora imati petlju. A da bi imala petlju, mora početi od nule, kao što sam i ja. Skalin po skalin. Također, smatram da dobar rukovoditelj mora znati što rade svi njegovi suradnici. A kako će ga znati, ako nije prošao njihov posao. To je možda najteži put. Drago mi je da sam takav put i odabrala. Sad, kad se sa svojih skoro 59 godina vratim unatrag, ništa ne bih promijenila. Kad se pogledam u ogledalo, ne sramim se svog odraza, a to nema cijenu.

Što Vam nedostaje u gradu u kojem živite, a vezano je za Dubrovnik?
Zagreb mi odgovara jer daje velike mogućnosti, pogotovo u poslovnom smislu. Također, blizu je drugih europskih središta – od Beča do Budimpešte… Način života, kao i ljudi nešto je što mi stvarno odgovara. Ono što mi nedostaje je sjest doma ‘u trpezariju, pogledat’ u more i jednostavno – udahnut’. Fali mi napravit’ đir po Gradu. Fali mi srest’ se s prijateljima. Fale mi moje Konavle, gdje sam se rodila. Onaj miris proljeća, zelenila, mora… Zaista, more nigdje ne miriše kao što miriše u Konavlima. Sve me to vraća u vrijeme djetinjstva. No, meni nije problem poći doma iz Zagreba na produljeni vikend i uživati s obitelji. Na granici u Neumu me svi već znaju (smijeh).

Primjećujete li neke promjene u Gradu, a koje su se dogodile tijekom Vašeg desetogodišnjeg života u Zagrebu.
Za mene je Grad uvijek isti. Ono što vidim je da Grad ide naprijed i razvija se. Obožavam ga i uvijek jedva čekam doći.

NEVLADINA UDRUGA 
Centar za prostorni razvoj 
Sa svojim prijateljicama i suradnicima osnovali smo Centar za prostorni razvoj. Riječ je nevladinoj, multidisciplinarnoj udruzi, u kojoj obnašam dužnost potpredsjednice. Jedina je to udruga u Hrvatskoj koja se bavi prostornim uređenjem te je uključeno više ljudi iz različitih struka. To je nešto što radim s gustom već nekoliko godina, u svoje slobodno vrijeme. Uz to, uz prijedlog strukovnih udruženja, već dva mandata, odnosno šest godina djelujem u Odboru za prostorno uređenje i graditeljstvo Hrvatskoga sabora. Nas troje članova Odbora pomažemo saborskim zastupnicima i predlagateljima u stručnom dijelu prilikom donošenja zakona iz područja prostornog uređenja i graditeljstva.

Pročitajte još

ĆIROVOM STAZOM KROZ KONAVLE Sudjelujte besplatno u biciklijadi i uživajte u predivnom krajoliku

Dulist

FOTO Monografija kao hommage suživotu čovjeka i kamenice

Dulist

OBAVIJEST Večeras vatromet ispred Rixosa

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija