Rođena sam u Dubrovniku, u rodilištu na Pilama, u vrlo olujnoj, dramatičnoj noći kad je uslijed oluje nestalo struje u bolnici. Uz divne ljude koji su nosili čeložine, stručni tim doktora, izdržljivost moje majke, došla sam na svijet. Djetinstvo, kakvo današnja djeca ne mogu pojmit, sam provela ‘vanka’, bezbrižna, vesela u naivnoj igri. Uživala sam u toplom domu zimi i avanturama na moru ljeti. Najljepša sjećanja na djetinjstvo su s barke. Ljeti smo uvijek bili na moru. Uvijek su tu bile barke prijatelja mojih roditelja i njihova djeca, gdje su se stvorila divna prijateljstva koja i danas postoje. Ako ima jedna anegdota za ispričat, bila bi s barke. Međutim, ima ih toliko da ne mogu izdvojit jednu, dvije – zbilja je, priča nam Deša Vlahutin za ovaj broj našeg tjednika, imala ‘prekrasno djetinjstvo’. Deša nam je draga sugovornica uvijek, u svakoj prigodi, ovoga puta romantičarsko-nostalgičnim ‘Dubrovčanima izvan Grada’… Od bezbrižnog djetinjstva uljuljkanog u valovima pod barkom, do srednje škole, Akademije, Londona… 
—Umjetnička Škola ‘Luke Sorkočevića’ je mjesto mog sazrijevanja. Tu sam odradila sve gluparije koje tinejdžeri moraju odradit, ali je ta ista institucija zaslužna za moje sazrijevanje. Sjećam se kako su drugi srednjoškolci jedva dočekali poć na studije da se maknu iz Grada. Mene je obuzimala tuga; znala sam koliko će mi Grad falit – iskreno će nam Deša. Upisuje Akademiju Likovnih Umjetnosti u Zagrebu želeći studirati slikarstvo.
—Tad mi je na samom upisu rečeno na osnovu crteža: ‘Ali vi niste slikarica, vi ste kiparica.’ I tako je Peruško Bogdanić postao moj mentor, ali i prijatelj čije ću prijateljstvo cijenit do kraja života. Peruško me bodrio kad je trebalo ustrajat, shvaćao moje slabosti i dao mi slobodu kad je trebalo, jednostavno se postavio kao pravi mentor. Znao je kad treba stisnut, a kad treba popustit. Zahvaljujući njemu, kiparica sam koja sam danas – ističe dalje Deša. Odmah po završetku studija udaje se za diplomata i seli, priča nam, u Bukurešt, ne zapostavljajući kiparstvo.
Znaju vrijednost Grada
—Iako smo živjeli u raznim zemljama, želja mi je bila da se djeca rode u Gradu. U drugoj trudnoći me čak nisu htjeli pustit da letim, ali sam se uspjela izborit. Oboje su rođeni u Gradu i znaju vrijednost Grada. Doma – u kojem god kutu svijeta to bilo – se zna o našim tradicijama za sve feste. Nikad nismo propuštili profestižat svetoga Vlaha, pozvat i naše i domaćine iz zemlje u kojoj boravimo. Znalo nam je pedesetak ljudi proć kroz kuću na taj važni datum. Jako je važno pronijet taj ponos kroz internacionalna poznanstva – napominje nam dalje naša draga Deša. A London?
—Moram reć je moj drugi dom. Tu sam ostala da bi djeca završila srednje škole koje će im, čvrsto vjerujem, pomoći u daljnjem školovanju. Sad već teče sedma godina otkako smo tu. Prilagodili smo se užurbanom i šarolikom životu u velikom gradu kojega smo baš zavoljeli, ali se ipak odbrojavaju dani do ljeta kad se ide doma, u Grad – dodaje nam. Na pitanje je li uopće moguće usporediti London i Dubrovnik, kaže – jako teško.
Nastojim da se bar jednom dnevno okupimo oko trpeze
—Dinamika je potpuno različita. Da citiram moju kćer: ‘Dubrovnik je ljepši, ali London je zabavniji.’ I djeca i ja imamo guste rasporede, ali nastojim da se barem jednom na dan svi okupimo oko trpeze gdje se prepričavaju događaji i dojmovi dana. Bilo mi je smiješno na početku dolaska u London kad bi me prijatelji zvali na piće mjesec dana unaprijed, pa se uspoređuju kalendari kad tko može. Zna se dogodit da prođu i dva mjeseca prije nego se nađemo na druženju. Sad mi više nije smiješno jer je i moj raspored poprilično gust, pa mi to sve ima smisla. Život u Londonu jednostavno nema spontanosti koje život u Dubrovniku ima i to mi baš fali – iskreno dodaje dalje. A dubrovački dani? – pitamo ju – kako ih provodi?
—U Gradu se moji izlasci uglavnom vrte oko Igara. I tu se točno vidi spontanost koju sam spomenula. Pođem na koncerat ili predstavu i uvijek se neplanirano nađem u lijepom društvu zanimljivih ljudi sličnih interesa. Nezamislivo mi je poslije Igara ne poć na žmuo vina i bokun sira i mortadele u Nade! – spominje zanimljive crtice ljeta. Pišući pitanja za Dešu, iščekujući zanimljive odgovore, stigla je i ‘opaska’ kako se kroz odgovore zadubila u svoj život i shvatila koliko je blagoslovljena. Tom blagoslovu pridonijelo je kiparstvo, njena – u pravom smislu te riječi – ljubav.
—Kiparstvo zbilja jest beskrajna ljubav! Do pandemije koronavirusa sam bila jako prisutna na sceni, imala sam redovite izložbe u raznim galerijama u Londonu. Zadnja je bila u Bonhamsu i ta mi je posebno draga jer mi se ostvarila dugugodišnja želja da spojim kiparsvo, matematiku i muziku u jedan događaj referirajući se na Fibonaccijev niz. Osim što je Covid-19 puno toga spriječio ili usporio, život je nametnuo druge prioritete pa je kiparstvo nažalost palo u drugi plan. To ne znači da sam stala, ali projekat na kojemu trenutno radim se bolno rastegnuo na duži vremenski period. Kad jednog dana projekat ugleda svjetlo dana, bit će to vesela promjena od dosadašnjeg opusa iako će skulpturalna forma ostat prepoznatljiva – otkriva nam fragmente novog sadržaja kojeg iščekujemo! Dotad, jedno sasvim osobno pitanje… Povratak u Grad? Defitinitivno da, samo kad, ne zna…
Zaključujemo ove posebne, slojevite ‘Dubrovčane izvan Grada’ Dešinim riječima: ‘U takvoj sam životnoj fazi da ne znam što će bit dogodine. To je koliko zastrašujuće, toliko uzbudljivo, jer iako je svakodnevna borba teška, pokaže čovjeku koju snagu stvarno ima. Završit ću s jednim prigodnim citatom Eleanor Roosevelt: ‘Žene su poput vrećice čaja. Ne znamo vlastitu snagu dok nismo u kipućoj vodi.’