Ružica Koncul nedavno je svoje sugrađane oduševila klavirskim recitalom ‘Ura od Chopina’ koji se održao u organizaciji Umjetničke škole Luke Sorkočevića i Dubrovačkih knjižnica, a u sklopu programa Ljeto u knjižnici. Ova dubrovačka pijanistica osim u rodnom gradu, kojem se nakon godina izbivanja odlučila vratiti lani, brusila je svoj talent i vještinu u Njemačkoj te Španjolskoj, a danas je profesorica klavira u UŠ Luke Sorkočevića. S Koncul porazgovarali smo kako se uopće rodila ljubav prema klasičnoj glazbi i zašto je konačno odlučila ‘ne bježati’ od Hrvatske.
Kako je tekao Vaš put od učenice do profesorice u UŠ Luke Sorkočevića?
U UŠ me zapravo upisao moj tata. Tada smo živjeli u Mokošici i nekad kasnije mi je dao razlog da je to bilo kako ne bih skakala po mokoškim ulicama nego da radim nešto korisno. Kasnije je dodao da nije znao da ću ja to shvatiti tako ozbiljno. Nije da sam imala nešto protiv (smijeh). Na mom putu nema ništa posebno. Klavir nisam počela svirati s dvije godine, već s osam koliko djeca obično tada imaju. Uvijek sam bila odlična učenica, ispunjavala sam svoje obveze marljivo, bila sam poslušno dijete. Od početka mi se sviđala ta atmosfera na koncertima, nema tu neke razlike. Možda se ona osjeća oko 11. godine kad se više vježba pa oni koji nemaju interes potpuno im opadne želja. Krenula su natjecanja, malo teži programi i kad čovjek u sve to uđe malo dublje, izdrži disciplinu, ta glazba vas jednostavno obuzme. Možda je malo neklasično bilo što sam na fakultet otišla nakon trećeg srednje. Upisala sam se prema programu za talentirane. S Glazbene akademije u Zagrebu otišla sam u Karlsruhe u Njemačku na postdiplomski studij. Neko vrijeme sam radila u Zagrebu, Berlinu, Madridu, Barceloni… i vratila sam se intuitivno u Dubrovnik lani. Osjetila sam kako je vrijeme da od Hrvatske više ne moram bježati. Ispočetka sam se bojala Dubrovnika jer je manji grad, ali uživam zadnjih godinu dana. Kao da mi je Grad rekao – dobrodošla!
Koliko je iskustvo rada i školovanja u inozemstvu na Vas utjecalo kao osobu, ali i umjetnicu?
Mislim da sve potječe od onog osobnog. Stvari nas prvo odrede kao osobu pa onda mi to prenosimo u ono što radimo. Barem je to moje iskustvo. Ne živim kao umjetnica, nego kao Ružica koja svira. U inozemstvu mi se jako sviđalo jer kad odete neki dio vas koji je ‘hrvatski’ nemate ga s kim podijeliti. Stalno ste u situacijama gdje morate otkrivati nešto novo u sebi, a to je ogromno bogatstvo. Tako mislim da čovjek oštri svoju inteligenciju i vezu sa životom. Zapravo, stalno preispitujete ‘pije’ li to što živite vodu ili ne ‘pije’. Nema navika i ustaljenosti. Onda, naravno, s druge strane tu su novi ljudi, kulture i sadržaji od kulturnih do samorazvoja, odnosno duhovnih. Sama činjenica da u Berlinu žive ljudi iz cijelog svijeta, mnogo govori. Tamo možete upoznati ljude iz Južne Amerike i Londona pa čovjek osjeti što je to svijet i ne znajući. Ta iskustva vas mijenjaju. A što se tiče umjetnosti, s obzirom na to da sviramo djela koja opisuju život, mislim da mi što više živimo, to ćemo bolje svirati. Što je život raznolikiji, tu raznolikost znat ćemo prepoznati u djelima kako bismo ih mogli interpretirati na pravi način. Mi ustvari moramo pronaći ono čarobno u njima. Pročitati note ništa ne znači, to možete dijelom naučiti u školi, ali puno toga ovisi o čovjeku. No, želim napomenuti, često srećem ljude koji mi govore kako mi se blago jer sam živjela vani, ja mislim da je bitno izlaziti iz svoje zone komfora, a to može biti da jednostavno rečete nešto što inače ne biste. Bitno je da rijeka ne stoji već da ona teče. Ne mislim da svatko nužno mora otići. Svatko traži svoju sudbinu.
Koja djela Vam je onda najdraže izvoditi?
Dugo sam imala problema s rukama i nisam mogla svirati ono što sam željela. Kad je to sjelo, odnosno kad sam se vratila u Dubrovnik počela sam intenzivnije vježbati. Čak neočekivano puno. Mislim da ima nešto u tom spoju Dubrovnik-ja-klavir. Neka se magija dogodi pa mi vježbanje nije napor tj. disciplina i rad, nego naprosto uživam u tome. Ako tri dana ne sviram, sve me nešto svrbi. Iz svega toga spontano se rodio Chopin jer sad to konačno mogu fizički iznijeti. Pretpostavljam da njega najčešće izvodim jer je romantičar, izuzetno je liričan i prepun osjećaja. Mi inače ne stignemo previše živjeti naš emocionalni svijet. Imam sreću da se njime na poslu barem malo bavim. Često su mi govorili da sam preosjetljiva pa možda to isto pronalazim u njemu. Za Chopina sam baš kakva trebam biti. Volim i Mozarta zbog njegove lakoće pa ću vjerojatno i njega u nekoj bliskoj budućnosti izvoditi. Jednako je s Bethovenom pa Rahmanjinovom itd.
Koliko je važno biti vlastiti menadžer u glazbi?
Nemam veliku karijeru. Super je kad ti netko drugi može obaviti taj dio posla kao organizirati koncert i reklamirati ga. Na kraju, mislim, da ako ti imaš nešto za ponuditi, to je onaj kolač oko kojeg se sve vrti. Ako nemaš, čemu sve. U onome čime se ja bavim, uspjeh nije cilj. Možda sam jednostavno taj tip. Ako idete samo za njim, ne možete dobro svirati. Iskreno, problem zašto imamo plasirane ljude koji nisu nužno kvalitetni je što se oni koji to jesu drže u pozadini i ne žele napraviti taj iskorak. Jednako mislim za političare. Problem je jer se inteligentni i obrazovani ljudi ne žele baviti politikom. Oni prepuštaju mjesto onim drugima i to je odgovornost koju nisu preuzeli pa se žale. Ako ja dobro sviram, ja naprosto moram organizirati koncert, to je moja dužnost. Talent kojeg imam nije moj. Moje je da ga izbrusim, napravim nešto i opet darujem ljudima.
Složit ćete se kako je rad s djecom u školi ispunjavajuć. Zapravo su oni ponajbolja publika i kritičar kojeg jedan umjetnik može imati.
Mislim da mi kad smo kod talenta nešto fali i na tome moram dosta raditi, ali kad smo kod predavanja djeci imam strpljenje kojeg ljudi često nemaju. Ako netko iz sata u sat svira krivu notu, to nije nešto zbog čega bi se meni ‘digli’ živci. Jako volim djecu. Njih je najbolje imati za kolege. Obično kažu da je na poslu najvažnije imati dobar tim, a imati djecu za tim je baš dar. Svakome bih poželjela takvo nešto bez obzira jesu li manje sposobni i žele li se glazbom baviti. Sama kombinacija djeca ‘plus’ glazba je genijalna. Mene moj posao ‘puni’. Izmara me što moram na njega odlaziti svaki dan, no sam po sebi je prekrasan. Djeca su još svježa, nisu toliko ‘uprljana’ svijetom odraslih, još uvijek imaju oduševljenje životom što meni po prirodi odgovara. Nisam od onih koji bi se razočarali. Mislim ako meni život ne valja da nešto nije u redu sa mnom, a ne s njim. Djeca su ista takva i lako ih je pridobiti nekom skladbicom. Vrlo su jednostavna. Kad daješ svoje znanje, to je lijep osjećaj. Svaka tvoja dobrota prema njima bude vraćena. Jako mi se sviđa što je rad individualan pa uspijem ući u svijet nekog djeteta. Ovdje sam godinu dana i već primjećujem da su se u drugom polugodištu počeli otvarati i pričati više nego inače. To su sitnice, a opet nisu jer je to čitav njihov svijet koji je opet meni poklonjen.
Jeste li zadovoljni kako se nastava odvijala s obzirom na pandemiju koronavirusa?
Imali smo sreće jer je individualna nastava cijelo vrijeme bila uživo. U jednom je trenu, kako predajem i u Cavtatu, nismo imali. Online nastava klavira po meni je grozna. Neke kolege mi čak govore da im više odgovara jer djeca moraju više vježbati kako bi se snimila. Naporno nije bilo. Generalno ovo nije naporan posao, pogotovo kad ga usporedite s nečim što drugi ljudi rade kao npr. liječnici koji dežuraju i bave se umirućim i bolesnima. Dobro je zadržati perspektivu. Lako se ulijenimo. U ljudskoj je prirodi tražiti više.
Je li se interes djece za glazbu u odnosu na prethodne godine kad ste Vi bili učenica umanjio?
Radila sam u Zagrebu u plesnoj školi, a Madridu i Berlinu u privatnima gdje je pravilo da je glazba zapravo hobi. Kolege kažu da razina jest pala i mislim da je djecu teže privoljeti jer da bi svirao neki instrument, njemu se moraš posvetiti nekoliko sati dnevno. Djeca naprosto uz sve obveze nemaju kad odraditi još tih sat vremena za klavirom. Bilo bi odlično stvoriti program A i B prema kojem će se odmah znati žele li se ozbiljnije glazbom baviti ili su tu samo kako bi naučili neke pjesmice i laganiju klasiku.
Što je onda prema Vama potrebno kako bi postali dobar pijanist?
Ukratko – puno vježbe. Trebate provoditi vrijeme za instrumentom i istraživati ga. To mora započeti još u osnovnoj školi. U srednjoj je klavir već poziv. Ti ga moraš voljeti kako bi dublje ušao u materiju.
U glazbu nije potrebno dulje ući da bi u njoj uživali. Mislite li da izvan sezone u Dubrovniku ‘klasika’ ima dovoljan broj slušatelja pa i događanja uopće?
Dubrovnik je odličan grad za bilo kojeg umjetnika, prvenstveno zbog njegove ljepote koja inspirira. U njemu ima nešto svjetsko i velika je rijetkost da jedan grad tako malen vibrira na toj razini. Ne zaostajemo za Berlinom ili Madridom, a definitivno pobjeđujemo s čistim zrakom, zidinama i Lokrumom. Uopće činjenica da postoje tako predivne lokacije na kojima se mogu organizirati koncerti je jedan veliki plus. Nisam tip koji razmišlja da je kod nas sve najbolje, ali teško da ćete drugdje pronaći bolju dvoranu od Kneževog dvora. Možete pronaći jednako lijepu, ali više od toga, ne. Meni je iz tog razloga drago što sam bila u inozemstvu i znam cijeniti ono što imamo ovdje. Također, jako mi se sviđa što imamo mnogo glazbenika kao što je Dubrovački simfonijski orkestar koji stalno organizira koncerte. Čim su oni postali dozvoljeni, ne možete reći da nemate gdje poći. Sadržaja s te strane ne fali, može ga biti više, ali onda treba biti i više publike. Na ovakva događanja ljudi neće doći iz zabave, ali mogu kako bi se opustili pa im on dođe kao ‘wellness’ duha. Dovoljno je biti u toj atmosferi jer glazba ima višu vibraciju. Ona iscjeljuje i donosi blagostanje. Zato ako ste umorni, dođite (smijeh).
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 30. lipnja 2021.
