Aktualno

DON MIROSLAV KARATOVIĆ Najteže mi je kad bolesnici umru bez sakramenata. Posebno pazim na Covid odjel

Don Miroslav Karatović, župni vikar Župe sv. Mihajla već drugi put obnaša službu bolničkog kapelana u Općoj bolnici Dubrovnik. Cilj mu je doći do svakog bolesnika pa im, osim sakramenata, udijeliti i riječ utjehe te podrške. Najteže je svakako gledati teško oboljele pacijente na Covid odjelu kod kojih ide na poziv njihovih najbližih u zadnjim trenutcima njihovih života. Don Miroslav je svoja iskustva i djelovanje u bolnici iznio za čitatelje DuLista.

Kako je biti bolničkim kapelanom i što sve podrazumijeva Vaša služba, pogotovo u uvjetima pandemije?
Za dvije godine ću napuniti 25 godina svećeništva. I prije sam kao župnik i kapelan posjećivao bolesne u njihovim obiteljima, a u nekoliko sam navrata odlazio i u bolnicu. No, kada sam došao u Dubrovnik, primio sam prvi put službu bolničkog kapelana u rujnu 2014. te sam djelovao i kao pastoralni suradnik. Tad sam znao što znači skrb o bolesnima, ali nisam kao sada, svakodnevno obilazio bolesnike. Išlo je to pomalo i ovo je drugi put da sam na toj službi od prosinca 2020. Kao i svugdje, Covid je učinio promjene i u mojoj službi i na ljudima pa i u samoj bolnici kao instituciji. Nikada ne gledam na bolest, već na bolesnike pa i one koji su na Covid odjelu. Pristup bolesnicima i ono što prema njima mogu učiniti kad su u pitanju sakrmenti, razgovori gdje je to moguće, koja lijepa riječ, to se nije promijenilo. I dalje imam mogućnost porazgovarati s pacijentima bez obzira na Covid. Moj ritam obilaska bolnice je ustaljen. Kada dođem, osim ako negdje nisam pozvan prije toga, krećem od Odjela za neurologiju pa obiđem sve do palijativne skrbi. Na psihijatriju idem samo po pozivu kao i na ginekologiju, a po pozivu idem i na Covid odjel među lakše i teže obloljele kao i one na respiratoru.

Kako to izgleda kada Vas zovu za bolesničko pomazanje nekoga tko leži na Covid odjelu?
Respirator mi kao bolničkom kapelanu nije nepoznanica. On je i prije Covida postojao, a postoji i danas na Odjelu za intenzivnu njegu. Ipak, sasvim je drukčiji osjećaj i dojam ući na Odjel za intenzivnu njegu gdje tek poneki pacijent leži na respiratoru, dok na Covid odjelu bude njih više. Postoji uvijek jedna doza neizvjesnosti kada ulazim na Covid odjel, a u početku je bilo i straha. Međutim, kasnije sam se naučio fokusirati, gledati samo na bolesnike i kako učiniti sve što mogu s moje strane prema njima uza sve mjere koje se moraju poštivati prilikom posjeta oboljelima od Covida. Ono što kao bolnički kapelan mogu učiniti u danom trenutku jest dati odriješenje od grijeha i podijeliti sveto ulje, bolesničko pomazanje. To ni u kojem slučaju nije posljednje pomazanje jer u molitvi predviđenoj u tom sakramentu molimo za zdravlje duše i tijela bolesnika. Božja je zadnja, mi ne možemo odlučivati o tom momentu.

Kako izgleda priprema za Vaš ulazak na Covid odjel? Ipak morate poštivati sve mjere zaštite, obući i zaštitno odijelo…
Kad sam došao u bolnicu u prosincu prošle godine, odmah sam krenuo po pozivima na Covid odjel. Onda su me sestre provele kroz edukaciju kako obući zaštitno odjelo, a sada to već sve obavljam sam. S obzirom da smo svi u zaštitnim odijelima teško je raspoznati tko je tko. Kad ulazim, poseban je protokol pa čak i hostiju moram donijeti u posebnoj posudici ili papirnatoj kuverti koja po izlasku mora proći dekontaminaciju. Ništa ne smijem unijeti na Covid odjel, a kada idem dati pomazanje nekom pacijentu, umočim prije toga prst u ulje i uvijek ulazim s podignutim palcem. Tako sestre i liječnici na odjelu znaju da sam to ja i da sam došao dati nekome pomazanje.

Puštaju li Vas na Covid odjel u svakoj situaciji?
Nikad se nije dogodilo da me nisu pustili na Covid odjel. Uglavnom dolazim na poziv nekoga iz kruga obitelji bolesnika. Ponekad se događa da bolesnik nema nikoga, ne samo kad su Covid bolesnici u pitanju, onda odem i na poziv prijatelja ili poznanika bolesnika koji će mi objasniti njegovu situaciju, a ponekad i na sugestiju medicinskih sestara i ostalog osoblja koje se brine za bolesnika. Važno je doći do bolesnika i oko toga nema problema u bilo koje doba dana i noći. Osoba koja se, primjerice, nalazi na respiratoru ne može se ispovjediti onako kako to inače izgleda, ali može primiti odriješenje. Ima i osoba na drugim odjelima koje nisu u svjesnom stanju.

Kakva su Vaša iskustva iz bolnice, posebno s Covid odjela kroz ovu godinu i pol dana? Što Vam je palo najteže?
Drago mi je kad me netko pozove jer to znači da misli na tog bolesnika, to je ono najzadnje što možemo napraviti pored molitava koje su stalno upućene dragom Bogu za zdravlje bolesnika, što i činimo svaki dan. Često mi bolesnici znaju reći ‘pomolite se za mene velečasni’. Ponekad mi ostane neki teži slučaj u mislima pa se pomolim za tu osobu kad se vratim u kapelicu. Svaki dan molimo za bolesnike u bolnici koliko je to moguće. Najteže mi je kada bolesnik umre bez sakramenta. Kod bolesnika je nažalost još uvijek prisutna jedna vrsta odbojnosti prema tom sakramentu jer svi smatraju da je to posljednji sakrament. Znam promatrati bolesnike dulje vremena pa i po mjesec dana i polako ih promatrajući vidim kako se približava njihov kraj na osnovu njihovog stanja koje se zna pogoršavati i da nitko ne zove za tog bolesnika, a nikada ne smijem svojevoljno pristupiti bolesniku i dati mu odriješenje. Riječ je uglavnom o bolesnicima koji su u besvijesnom stanju i koji ne mogu odlučivati o tome, već to netko drugi mora za njih, a ja sam to ne smijem učiniti. Ali, imamo i bolesnika koji su u svjesnom stanju i naravno, što je i ljudski, uvijek očekuju da će im biti dobro. Krivo je mišljenje da im je došao kraj i da je sve gotovo kad vide svećenika da im ide udijeliti bolesničko pomazanje. A imamo i slučajeve da se ljudi obraduju svećeniku. Tada pitam hoćemo li se pomoliti, želite li primiti sakrament i kažu redovito ‘velečasni sve što me sljeduje’. To u meni budi dozu radosti kada sve tako prihvate. Imamo svakakvih primjera. Kad ulazim u bolničku sobu, odmah vidim reakcije ljudi. Neki će bolesnik zažmiriti i praviti se da spava, neki će biti nezainteresiran i čitat će novine ili tipkati po mobitelu, a netko će me radosno dočekati. Svima pristupam jednako i odmah primijetim je li netko za razgovor, ako nije, odmaknem se. Nitko ne može ući u svijest i pod kožu bolesnika i znati kako se on osjeća. Ali, nekad se dogodi i da nakon nekoliko dana već se malo kroz razgovor ljudi zainteresiraju. Najmanje s bolesnicima razgovaram o bolesti. Uvijek nastojim pronaći neku drugu temu pa se tako dotaknemo i politike pa nažalost i korone, premda izbjegavam o njemu pričati jer su ljudi njime previše opterećeni, a ponajviše od njega bolesni. Nekad naiđem i na kritiku prema Crkvi pa i o tome porpičamo. Na prvom mjestu je razgovor i pristup bolesniku, a sve ostalo, ako bude dobro je, ako ne bude, opet je dobro.

Brinete li se hoćete li se možda zaraziti, hoće li se što dogoditi?
Kao svećenik i bolnički kapelan nastojim raditi svoj posao što je bolje moguće usprkos strahovima, predostrožnostima, oprezu, naravno, poštujući sve mjere kao i sve osoblje. Nastojao sam to sve raditi sa što manje straha. Osobno doživljavam svoju službu u bolnici kao jednu veliku odgovornost i veliku stvar koju mi je Bog podario preko moga svećeništva, da ljude mogu na taj način s Njime pomiriti i oni umiru u Božjoj milosti, a ostalo je Božja volja. Radujem se kad me bilo tko zazove, u koje god doba dana ili noći, uvijek sam spreman poći.

Primjećujete li da Vas u pandemiji više zovu potrebiti bolesničkog pomazanja nego prije?
Kada sam tek došao, primijetio sam da mnogi ljudi nisu bili dovoljno ni informirani odlazi li svećenik u bolnicu s obzirom na pandemiju. Kasnije je do informiranosti došlo ponajprije zahvaljujući komunikaciji samih ljudi koji imaju svoje oboljele u bolnici pa su jedni drugima govorili da su zvali svećenika te da se to može napraviti i sada. Tako to i ide. Poprilično je sve razvijeno. Ne primaju nažalost svi bolesnici pomazanje, nisu svi oboljeli ni vjernici, ni katolici imamo raznih vjeroispovjesti, ljudi svih uvjerenja i svjetonazora u bolnici.

U cijeloj situaciju uvelike su opterećeni liječnici i ostalo medicinsko osoblje. Dolaze li Vam i oni na razgovor?
Dolaze mi nekada i liječnici. Preopterećeni su, a to se vidjelo pogotovo na početku. Ljeto je bilo užasno vruće i naporno tako da je bila jedna velika pokora raditi u onom zaštitnom odijel. I sam znam, obukao bih to odijelo na sebe i za desetak minuta bih bio sav mokar, a ne možemo ni zamisliti kako je njima tolike sate bilo u tome. Velika je njihova žrtva i ljubav prema bolesnima. Suradnja s bolničkim osobljem je odlična, nikada unatoč cijeloj stiuaciji na Covid odjelu nisam vidio namrgođenu medicinsku sestru ili da bi koja što nervozno odbrusila.

Kako gledate na cijelu ovu situaciju s pandemijom pa i na sve podjele koje je izazvala?
Najžalosnije je što je sve zahvatio strah od Covida. Koliko je opravdan ili nije teško je reći, ali vidimo jasno posljedice svega toga pa i posljedice u međuljudskim odnosima. Poremetilo se sve. Došlo je i do poremećaja odnosa u samim obiteljima. Strah je normalna ljudska emocija i svaki se čovjek boji, to nije nešto čudno, međutim, sada imamo jedan nenormalan strah koji nismo prije proživljavali. Brat brata se boji, sestra sestre jer je jedno cijepljeno, a drugo nije pa čak i roditelji djece. To je neki nenormalan strah koji narušava samo zdravlje obitelji koja je najveća svetinja u našem društvu. Kad je to narušeno, širi se iz obitelji dalje. Izbjegavam društva u kojima se samo govori o Covidu. Danas je to glavna tema. Gdje god dođeš prvo pitanje više nije ‘kako si’, već ‘jesi li cijepljen’. Drugo pitanje je ‘kojim cjepivom’, treće ‘jesi primio obje doze’. Treba sačuvati jedan nutarnji mir, pokušati normalizirati svoj život što je bolje moguće. Bliži nam se Došašće pa i Božić, nastojmo ga što radosnije proslaviti. Ono što sam doživio kao jednu pozitivnost ovog Covida jest da se obitelj počela okupljati oko sebe, oživjela je i obiteljska molitva. Nažalost, ipak je više negativnosti koje su nam vidljive nego ove pozitivne stvari. Ima i puno dezinformacija. Teško je ocijeniti tko je u svemu ovome u pravu, ali treba posjedovati neki mir u duši. Podnaslov u jednom časopisu kaže ‘u dane zbrke, krunicu u ruke’. To je možda jedna poruka u ovim danima, da svi nađemo vremena za sebe u nadi da će sve što prije proći i da ćemo se vratiti jednoj normali.

Objavljeno u tiskanom izdanju 17. studenog 2021.

Pročitajte još

Drop Piera Pirupe

Petar Ipšić

PREMIJER IZNIO PROCJENU Prihod od turizma – 11,3 milijarde eura

Dulist

ANDRIJA JARAK O MISLAVU BAGU ‘Bio je fanatik novinarstva, surovi profesionalac’

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija