Ulicama moga Grada

Đir s Brankom uz slijetanje golubova

njavro702

Proslavili smo dan našeg parca, Svetog Vlaha, ove nedjelje. Blagdan je „pao“ baš na taj dan, pa je došlo čeljadi sa svih strana.

Čak i iz daleka, jer je i njima, a ne samo nama, bio neradni dan. Tako prođe i naša Festa, život ide dalje, brzo dani dolaze i prolaze, teško je uhvatit ritam događanja. A ovih dana nastavak je karnevala, maškara. Na sve strane pjeva se i pleše skriveno pod maskama i poručuje, glasno govori sve ono što se inače i ne smije. Tek skriveni pod maskom neki imaju hrabrost. I imat će je sve tamo do ultima, utorka 12. veljače, kad u ponoć sve staje. Te se izjutra budimo u životu realnosti kojeg živimo. Bez maske, kada se iznova tako ponizno pomirujemo s ludostima koje nam se događaju.

Mijauču li, mijauču!!

Ni mačke ni veljača više nisu što su nekad bile! Nekad bi mačke najčešće povezivali uz veljaču, al' zadnjih godina traje „to“ i kod njih kroz cijelu godinu. Mijauču li, mijauču! Noćima kroz godinu. Kad god im „ono“ dođe na pamet. I nekako uvijek ispod prozora „spavaće“. Možda bi i njima trebali dati koji savjet u sklopu ovog toliko spominjanog Zdravstvenog odgoja. Bar bi mirnije spavali. Evo jedan dobar baš vezan za ovaj „odgoj“; osmogodišnji dječak pita prijateljicu: "Što ćeš ti tražiti od Djeda Mraza za Novu godinu?" Ona mu odgovori: "Jednu Barbiku! A ti?" – upita ona njega. On će: "Ja ću tražiti jedan tampon!" A ona će: "Što ti je to "tampon"?" Te joj on pojasni svoju želju: "Pa ne znam točno… ali na TV-u kažu da kad imaš taj tampon onda možeš ići na plažu svaki dan, voziti bicikl, praviti tulum, trčati, raditi sve što ti se sviđa, a da nitko ništa ne primijeti!" Tako je to kad djeca previše gledaju reklame na TV!

K'o i čeljadi, i mačaka je sve manje u Gradu. Nema ih ni za vidjet ni za čut. Pa se unutra, u zidinama u ove zimske puste dane čak i može mirno spavat. Bar to. I golubova je sve manje. Te kad ih vidiš okupljene oko nekog, odmah to treba slikati, kao dokaz da ih ima i da još uvijek netko o njima brine.  
 
Nije to više to!

Branko Mandić ih prvo hrani ispred portuna kuće u kojoj živi, u ulici Između polača. Prva vrata na desno kad se u ovu ulicu uđe od Crkve svetog Vlaha. Tu ga jedan smeđe bijeli redovno čeka. Samo sleti s krova do njega. Onda ih Branko hrani oko Orlanda. Tu malo odmori, sjedne pod noge starog Orlanda i gleda ih dok jedu rižu koju im daje. Uvijek u maloj torbici nosi kesicu riže. Pa krene u đir preko Straduna. Tu ga između šetača golubovi ne prepoznaju. Al' čim izađe kroz Vrata od Pila kaže mi „Sad gledaj što je slijetanje!“ i eto ih opet sa svih strana oko njega. U tom điru priča mi kako ga zaista prepoznaju čim ga vide, neke čak i on zna, predstavlja mi ih. I kaže kako je golubova u Gradu sve manje i manje. Zna još čeljadi koja im iznosi stari kruh i što li već za hranit ih. Ali tužno priča ovaj dio priče.

Inače Branka zna sva čeljad u Gradu. I šire. Možda je i najmanje čeljade u Gradu. Zbog koljena i noga koje se nisu razvile kako treba. Osim golubova, voli i glazbu. I sjajan je gitarist. Dugo je svirao u raznim bendovima, jednom čak i s Dokom i „Crnom udovicom“. Znali smo ga zezat kako je „najmanji gitarist na svijetu“! Doma još uvijek ima i gitaru i pojačalo, al' odavno nije zasvirao. „Nije to više to!“ tek će.

Potresi i seobe

Branko je poveznica ovih ulica Grada, od Pracatove, preko Zuzorine i Između polača. Od rođenja je živio u ulici Cvijete Zuzorić, na broju 1, u onoj velikoj zgradi gdje je već dugo Zavod za obnovu. Na prvom katu živjela je obitelj Violić, njihov i naš Dubo znani je stolnotenisač. Na drugom katu bio je Omladinski dom „Pajo Čerović“, tu bi se vikendom skupljala mladost, igrala šah, tenis, a taj klub slavu za sva vremena stječe kad postaje prva dubrovačka diskoteka, gdje je muziku puštao Vjeverica. Istina, samo petkom, od 7 do 9 navečer. Kat iznad živio je Branko s obitelji. Pa im baš i nije bilo tiho! Treslo bi se itekako. Priča Branko: "Majka bi sišla doli i rekla Vjeverici „Daj stišaj to malo!“, a on bi joj reko' „Oću, oću teta Stane!“, al' bi opet nastavio". Nakon dvije godine ta prva diskoteka je prestala s radom.

A onda je baš zatreslo s potresom travnja 1979. godine. Popucali zidovi, otpale funjestre, popustio pod. Iselili su ih sve iz te zgrade, po hotelima, prvo Stadion, pa Belvedere, pa Vis 2., nekoliko godina. Pisali su i tražili da ih se vrati doma, u Grad, a u tom čekanju su čuli kako se u svoju zgradu više vratit neće. Tamo su se uređivale kancelarije za Zavod za obnovu. Na „humano preseljenje“ negdje drugo nisu pristajali, čekali i dočekali, te ih 1983. vrate u Grad, ali u stan na trećem katu u ulici Između Polača. S pogledom na Stradun. Od tad su tamo. Na prvom katu je Matica umirovljenika, na drugom katu već godinama nema nikog. Jezivo prazan i vrlo oštećen stan koji pripada „Blagom djelu“. S pogledom na Zvonik, Orlanda i Stradun. Za koga se čuva? Dalje skalama penje se Branko polako do svog stana, na treći kat, u potkrovlje. Pa kad šetamo u điru Stradunom, možda nas i on odozgo gleda.
 

Pročitajte još

NA STRADUNU Na kraju ovoga đira ulicama našeg Grada

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Na Paskovoj poljani, naokolo fontane

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Nikad nikome nemoj natjerati suzu!

Boris Njavro