Svako hodočašće posebno je na svoj način, ali ono u Svetu Zemlju, svjedoče mnogi hodočasnici, donosi jednu sasvim drugu dimenziju i ostavlja još dublji dojam na srca i živote vjernika. Sedam dana kročiti stopama Isusa Krista, nikoga ne ostavlja ravnodušnim pa se s tog gotovo mističnog putovanja nitko od hodočasnika ne vraća isti. Svjedoči to za DuList i Davor Ljubić, direktor putničke agencije G-tour Međugorje koji je u Svetu Zemlju u proteklih 15 godina odveo preko tisuću dubrovačkih hodočasnika, a upravo je od 28. lipnja do 5. srpnja vodio i grupu iz Župe svetog Mihajla. Ljubićeva agencija s Dubrovačkom biskupijom inače radi od 2008. kada je organizirano i prvo biskupijsko hodočašće u Svetu Zemlju s tadašnjim biskupom Želimirom Puljićem. Osim hodočašća u Svetu Zemlju, Dubrovčani su posjetili i mnoga druga svetišta s gosparom Ljubićem poput svetišta Gospe Guadalupske, San Giovanni Rotondo, Monte Sant’Angelo, Lourdes, Fatimu…
Sveta Misa u prvom planu
— Kada krećemo u Svetu Zemlju, naravno, napravimo određeni plan i program, ali najvažnije je da sveta Misa bude u središtu. Ona je centar svih zbivanja na našem hodošasničkom putu. Sve se ostalo organizira oko tog sata u danu. Najprije posjetimo Galileju, a pokušavamo što je više moguće kronološki pratiti put Isusa Krista, od njegovog odrastanja u Nazaretu, samog naviještanja, odlaska u Judeju, posjetimo i Betlehem. Idemo preko Jeruzalema i svih onih mjesta, njih 40-ak, koje je Isus posjećivao, a koja su zapisana u Svetom Pismu. Pokušavamo sve to ispratiti do samog kraja, do Golgote, do groba. O hodočašću se na prvom mjestu brinu duhovni voditelji koji su uvijek svećenici, a uz to i biblijski vodiči. Pokušavamo koliko god je moguće izbjegavati svjetovne vodiče jer malo će tko tko prenijeti hodočasnicima Sveto pismo kao vrhunski teolog i poznavatelj Svetog pisma. Većina se teologa slaže da je samo hodočašće u Svetu zemlju peto Evanđelje. Postoje četiri Evanđelja koje Crkva priznaje, a to peto Evanđelje pišemo mi sami. Svatko od nas na poseban način doživljava određenu lokaciju u Svetoj zemlji. Svakodnevno se susrećem s raznim vrstama izlijeva emocija na tim mjestima počevši od lokacija koje eventualno nikome ništa ne znače, a nekoga se dojme pa do poznatih mjesta koje ostave poseban trag, od mjesta Posljednje večere, do Brda blaženstva koje je po meni jedna od najljepših lokacija u Svetome pismu gdje je Isus dao jedan od svojih najupečatljivijh govora – osam blaženstava i to podijelio sa svima nama – otkriva za DuList Ljubić.
Svi hodošasnici, naglašava, ističu kako je to hodočašće neopisivo, da je jedno ono što čita u Svetom pismu, a drugo što se doživi na tom putovanju i da po povratku s hodočašća nijedan hodočasnik više ne može biti isti.
— Svatko to doživi na svoj način, a na prvom je mjestu uvijek priča o tome što sam ja učinio za Svetu zemlju, za Sveto pismo, gdje sam griješio i hoću li opet griješiti. Biti hodočasnik sedam dana je vrlo jednostavno. Tih sedam dana funkcionirate po zakonitostima koje vladaju na tom putu. Svi smo isti. Može netko biti predsjednik države ili ministar, ali je jednako velik u tih sedam dana kao onaj što nema ništa u špagu osim onoga što mu je netko platio za taj put. Kroz tih sedam dana svi se oni stapaju u jednu cjelinu i to je bit hodočašća, to zajedništvo kojim odiše. Sve je tako posebno, od jutarnje molitve, do pozdrava Gospi kad krećemo iz Nazareta, do onog ‘Veliča’ u Ein Karemu. Sve su to stvari koje se duboko urežu u sjećanja i srca hodočasnika i to nose sa sobom u srcu – govori Ljubić.
Jesmo li bolji ljudi?
Dodaje kako nije uvijek važno hodošastiti nekamo daleko, već da je bitno uopće hodočastiti.
— Osobno se sjećam svih svojih hodočašća koja sam prošao kao dječak i mladić. Kretao bih iz Širokog Brijega u Međugorje pa kad pješice prođete tih 30 kilometara, s nekom strepnjom ili čežnjom iščekuješ onih zadnjih nekoliko kilometara. A, kad ugledaš svoju destinaciju, nastaje ushit i to je vrhunac i bit hodočašća. Nije bit otići na neko skupo putovanje, već negdje najbliže nama, a u Dubrovniku ima jako puno mjesta na koja se može poći na hodočašće počevši od Gospinog polja pa do crkve sv. Vlaha. Ljudi se moraju vratiti iskonu, to nekom svom načinu na koji će poštivati Boga i staviti ga u prvi plan. Pitanje je kako ćemo se ponašati ostale dane u godini kad se vratimo s hodočašća. Tad je naša vjera ponovno u iskušenju. Jesmo li postali bolji ljudi? Hodočašće i ispovijed su vrlo slični po tom pitanju. Svatko od hodočasnika ide na putovanje iz nekog osobnog motiva, bilo zahvale za neko dobro ili molitve i zavjeta na neku nakanu – naglasio je Davor Ljubić.
Sam se u ovaj posao uputio još osamdesetih godina kada je počeo raditi kao vodič u Međugorju. Stjecao je iskustvo u radu s ljudima i to mu je, ističe, bilo neprocjenjivo. Za njega su hodočašća, naglašava, prva i zadnja ljubav što se tiče turizma.
— Svako hodočašće je i turističko putovanje samo što se u ovom slučaju u prvi plan stavlja duhovna hrana koja se dobiva. Prije 20 godina sam otišao prvi put u Svetu Zemlju s nakanom da dovedem iz nje hodočasnike i Međugorje i u tome sam uspio. 2003. sam na jedno od hodočašća poveo svog prijatelja svećenika fra Miljenka Stojića u Svetu zemlju i iz toga se izrodio njegov zavjet da se pokrenu hodočašća iz Hrvatske i BiH prema Svetoj Zemlji. Prije nekoliko sam dana za trud uložen u Svetu zemlju dobio i nagradu Kustodije Svete Zemlje, jedno odlikovanje za promicanje hodočašća iz hratskog naroda – zaključuje Davor Ljubić te najavljuje kako i dalje nastavlja s planiranim aktivnostima, među kojima je i sudjelovanje u gradnji kapele hrvatskih svetaca i mučenika u Betlehemu.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 13. srpnja 2022.
Foto: DuList/Privatna arhiva Davora Ljubića