Sedam tisuća karata za utakmicu Europskog rukometnog prvenstva koje se igraju u Dubrovniku, u dubrovačkoj Ragusa Areni u Gospinom polju planule su u dva dana. Da je dvorana dvostrukog kapaciteta, sve bi se rasprodale, a ovako… Ogroman broj navijača je ostao razočaran jer ne može u svom Gradu pogledati najbolje od europskog rukometa i možda najsjajniju igru ove generacije Hrvatske rukometne reprezentacije.
Ma o čemu ja to pišem? Ovo bi možda glasio uvod nekog sportskog izvještaja koji bi nosio naslov ‘Što bi bilo, kad bi bilo’. Što bi, recimo, bilo da je Dubravka Šuica, na početku svog drugog mandata prihvatila kandidaturu Dubrovnika za Svjetsko prvenstvo u rukometu koje je za 2009. bila odabrana naša zemlja. No, tada očito nije bilo dovoljno vizije i odlučnosti. Odlučila je da to Dubrovniku nije potreba i da mi sami i nadobudni, mimo tako jednog velikog natjecanja, možemo graditi svoju ‘arenu’. Vjerojatno je tada škripala i cjelokupna dokumentacija.
Znate već, oni papiri oko vlasništva zemljišta, koji i danas nisu nešto bolje posloženi. Nakon održanog Svjetskog rukometnog prvenstva u Hrvatskoj, Zagrebu, Splitu, Osijeku, Varaždinu i Zadru ostale su višenamjenske dvorane. Baš onolikih kapaciteta koliko svakom gradu treba. Varaždinska, recimo, ima 5 tisuća mjesta, zadarska 9 tisuća sjedećih, a ona u Poreču nešto malo manje od 4 tisuće. A u Dubrovniku? Nama je ostalo ruglo u Gospinom polju iz ranih 80-tih. Od zadnjeg rukometnog SP-a prošlo je 9 godina, došlo je i novo veliko natjecanje, a s našom dvoranom jedino mogu biti sretni profesori srednjoškolaca ako uspiju odraditi sat tjelesnog. Nismo dobili nikakvu novu, ni polivalentnu, a niti trodjelnu dvoranu. Danas se Split hvali kako im je EP u rukometu (koje se trenutno igra u njihovom Gradu) donijelo značajno povećanje broja gostiju, ali i zaradu, kao da se održava ‘zimska Ultra’. A mi u Gradu? Nama preostaje samo sjesti u auto i put Splita.
Ništa nam bolja nije situacija sportske infrastrukture općenito u Gradu. Baš ovih dana veseli ulaganje od 300 tisuća kuna na Lapadskom stadionu. Atletičari su nakon 30 godina dobili 120 metara (!) tartan staze. Znači li to da se odustaje od izgradnje novog nogometnog igrališta, i da su uludo potrošeni novci jer se atletičarima neće graditi najavljeni sportski sadržaji na glavici Babinog kuka. Sve to su bili, kao, neki veliki planovi.
Posljednje značajnije ulaganje u sportsku infrastrukturu dogodilo se prije 15 godina. Tada je uređena unutrašnjost bazena koji je 2001. godine dobio pokretni krov. Toliko puta spominjana obnova hotela Stadion nije se pomakla s mrtve točke pa bi se skoro mogao pokrenuti izbor, koji hotelski kompleks lošije izgleda – onaj od Stadiona ili Belvederea.
Godinama se priča o mega sportskim projektima, zainteresiranim ulagačima, crtaju se i nadocrtavaju novi stadioni, planira se i obećava. Najviše za vrijeme izbora. Kad se spuste zastori sve utihne i tada nastupa vrijeme zakrpavanja. Najvažnije je imati dovoljan broj broka kad počne prokišnjavati.
Adio Vam
P.S. Tko je ono izjavljivao kako je Dubrovnik najbogatiji grad u Hrvatskoj?