Da se gradom upravlja potpuno diletanski pokazala je zadnja odluka o parkingu usvojena na Gradskom vijeću. Što se htjelo? Hm, teško je to pitanje, a još je teže naći pravo i smisleno opravdanje u onome što je napravljeno.
A’mo reći da se željelo politički dodvoriti stanovnicima unutar zidina, jer ne znam što je drugo značilo osiguravati parking, kojeg nema, njima, stanovnicima Grada. Određeno im je parkiralište na žičari koje, usput budi rečeno ima 80 parking mjesta, a prijavilo se njih 230 koji bi se baš tu parkirali. Jer imaju pravo, jer žive u Gradu. Parking od Buže dobio je rampu i ‘zabranu parkiranja’ jer ura sad košta 40 kuna i nije za one koji plaćaju povlaštenu kartu. I eto ti problema.
Jednom je jedan bivša gradonačelnica odlučila mijenjati sustav parkinga oko Grada neposredno prije izbora i to ju je između ostaloga koštalo mandata. Ovaj put dogodila se još veća svinjarija. Nisu se čekali izbori, već se u parking uprtilo u sred sezone raditi. Napravile su drastične, a paušalne i neutemeljene promjene režima prometa u mirovanju. I da, naravno, sad će se mudrijaši, oni iz Gradskih klupa i Sanitata posipati pepelom i krenuti novom odlukom, ili dodatkom odluke, ispravljati te ‘manje’ nepravilnosti koje su previdjeli, a koje su se na terenu ukazale krucijalnim problemom. Rampa, freško iscrtana Buža i Tabor, ostat će kao trajni podsjetnik na totalnu glupost na koju je jednoglasnom odlukom svih vijećnika utučeno pola milijuna kuna. Pa što je to za najbogatiji Grad u Državi. A tko će snositi odgovornost za počinjenu štetu? Za gomilu živaca koje su stanovnici Grada ostavili nasred ceste čekajući da svoje mjesto za parking. Ma očito u ovom Gradu nitko za ništa nije kriv i sva’k pokriva svakoga. I tako bati… I to je strašno. Zastrašujuća je ta površnost, lakomislenost i to što se pojedinci smatraju kompetentnim prtit u stvari o kojima nemaju pojma. Jer oni su o tome promišljali. Ma daj. Zar ovom Gradu više nije dosta mudraca bez pokrića!?
Nego, Grad živi, mijenja se. I vremena se mijenjaju. Gora su, a nekima bolja. Neki to prihvaćaju, neki se odupiru, neki se teško mire s činjenicom da je od 70-tih prošlo, dobrih 35-40 godina. A baš te sedamdesete bile su početak zlatnog doba dubrovačkog turizma. A neki i zaboravljaju. A zaborav je možda i najgori. U ponedjeljak navečer, baš dok sam smišljala o čemu ću ovaj put pisat, ma zapravo sam bila bliže da neću ništa, jer se u Gradu osim turista ništa ne događa, odgledala sam jednu emisiju na državnoj televiziji. Iz Grada. O Gradu. O našoj čeljadi. I onda puste jedan kratki crno – bijeli film, star ‘pola stoljeća’. O čemu drugome nego o životu unutar mira? O turistima, o buci, Župkama koje dolaze prodavat na placu i remete mir u 4 ure ujutro. O tome kako se u Gradu 40 dana koliko traju Igre ne može spat. Ma znate što još spominju? Bokarić! E tad su gospođe zalijevale bučne, neotesane, neprimjerene turiste vodom (ako su turisti bili te sreće) iz bokarića. Danas bokarića više nema, a da se netko i odvaži zalit goste ispod prozora odmah bi im na vrata pokucali komunalni redari, koji baš ništa u Gradu ne rade.
I nisu se gosti previše promijenili, već Vlast koja im dopušta da čine što hoće i kako hoće. S Vlasti smo izgubili mjeru jer oni su dopustili previše stolova i oni su im dopustili da mogu hodati goli, i oni su im dopustili da u Gradu nama ni reda ni načina. A da su turisti bučni, neotesani, i neprimjereni, to su i prije bili. I smetaju nam, pa i prije su. I baš to je temelj naše opstojnosti. To gunđanje i njorganje to nas održava. Vazda se njorgalo. Vazda se prigovaralo i vazda su nam turisti smetali, a svo to vrijeme jedino i isključivo od njih – turista, živimo. Kad nestane to njorganje, tad ćemo se s pravom pitati ‘gdje nam je nestao Grad’. Za sad se on još uvijek drži, iako na aparatima, živ je.