"Patnja i pobjeda u Isusu Kristu" tema je mjesečnog susreta mladih, koji je u organizaciji Vijeća za mlade Dubrovačke biskupije održan u srijedu, 27. veljače.
Na susretu je Mario Konjuh posvjedočio o borbi njegove obitelji s teškom bolešću njegove kćeri Antonije, ali i o radosnim trenucima druge kćeri Ane koja je postala svjetski poznata tenisačica. Njihova priča započinje 22. rujna prošle godine kada je Antonija pala u nesvijest, te je nakon pruženog umjetnog disanja završila u bolnici. Prva dijagnoza je bila epilepsija, no to se uskoro pokazalo pogrešnim. Nakon još jednog napada, te nemogućnosti da se odredi u čemu je uzrok, hitno je prebačena u Zagreb, gdje je Antonija prestala komunicirati s okolinom.
Liječnici, suočeni s Antonijinom bolešću, također nisu mogli odgonetnuti o čemu je riječ. Posebno težak trenutak je za obitelj bio kada su im liječnici priopćili da postoje dvije mogućnosti: ona bolja bi bila da je riječ o tumoru, a lošija da je riječ o autoimunoj bolesti, što im je potvrdilo ozbiljnost stanja. Otac Mario je posvjedočio da je to bila prekretnica kada su sve stavili u Božje ruke: „Bili smo u mraku bez svjetlosti. Tu večer sam kleknuo ispred križa i shvatio sam ako sam ja Božji dar mojim roditeljima i Antonija je meni, onda Bog može tim darom i raspolagati. Predao sam Antoniju jer sam vidio da svi doktori veoma malo mogu pomoći.
Rekao sam: 'Bože predajem ti moju Antoniju, ti napravi što misliš da je najbolje.' Bio sam spreman na sve. Život se raspadao kao puzle!“, te nastavio: „Bog mi se nije ukazao, ali ujutro sam ga osjetio. Osjetio sam da sam mirniji. Potpuno miran! Ne mogu opisati, ali osjetio sam sigurnost da sam napravio sve što sam mogao i da je to sada u rukama Nekog drugog i da će On posložiti stvari onako kako ih treba posložiti, kako god to bilo!“
Nakon nekog vremena došao je nalaz iz Londona koji je potvrdio da je riječ o autoimunoj bolesti za koju nema pouzdanog lijeka. Otac Mario je posvjedočio i o dobroti i blizini mnogih ljudi koji su u tom trenutku bili uz Antoniju i cijelu obitelj, a posebno je istaknuo liječnika Indijca, stručnjaka na ovom području, koju je iz Londona došao samo kako bi pomogao Antoniji. Kada nije želio uzeti nikakvu naknadu za svoj dolazak, te upitan zašto to čini potpuno besplatno, odgovorio je: „I ja doma imam djecu!“ Nakon nekog vremena kod Antonije su se pojavile pozitivne promjene, te je od početnog mrmljanja došla do smislenih rečenica, a niti hranjenje više nije bilo na sondu, te je unatoč izgubljenih 16 kilograma ustala i vratila se u život.
Uspješno je svladala i osnovne stvari koje je „zaboravila“, poput hranjenja i ostalog, te je sada potpuno zdrava. Na kraju je poručio okupljenim mladima da nam Bog ne smije biti alternativa, nego središte naših života, bila riječ o teškim trenucima o kojima je pričao, bilo o lijepim poput uspjeha njegove kćeri Ane koja je postigla velike uspjehe u tenisu.
O patnji je na susretu govorio i teolog don Marin Lučić, pitajući se otkud uopće patnja, zašto Bog koji je dobar dopušta patnju, te dolazi li križ s neba ili ne. Kazao je da križ ne dolazi s neba, nego sa zemlje, da je čovjek onaj koji podiže križ, a na njega razapinje čak i Boga koji je došao čovjeku reći: „Ne boj se!“. Naglasio je da križ radi križa nema smisla, ali križ i patnja radi ljubavi imaju. Osvrnuo je i na „Božju ludost“ kazavši: „Kad smo mi Boga šutnuli, odbacili i razapeli, on ne odustaje. To je ludost. Što god vas se desi u životu, sve povjerite Njemu jer On od vas nikada ne odustaje! On pokazuje prvenstveno ljubav, a ne grijeh i kaznu“.
Šime Zupčić/Dubrovačka biskupija