O liepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô’… stihovi su ‘Himne slobodi’ Dubrovčanina Ivana Gundulića kojima je svoj osvrt na sramotan članak 23. srpskog Zakona o kulturnom nasljeđu, a kojim se sva dubrovačka književnost do 1867. navodi i kao srpska, započeo saborski zastupnik Branko Bačić.
– U Srbiji je krajem prošle godine donesen “Zakon o srpskom kulturnom nasleđu”. Njegovo donošenje ne bi bilo vrijedno spomena kada ne bi u čl. 23. st. 4. tvrdio kako srpsko kulturno naslijeđe, između ostalog, čine i: “izdanja dubrovačke književnosti, koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno sa 1867. godinom;”
Ovaj Zakon izazivao bi podsmijeh kada prije svega ne bi bio jako opasan! Ne radi se samo o prisvajanju tuđe umjetnosti, u ovom slučaju dubrovačke i najvećih hrvatskih književnih bardova poput Držića i Gundulića, već se radi o prisvajanju i tuđeg teritorija! I gle čuda, ni više ni manje nego Dubrovnika!
Imperijalistički snovi i uvjerenje o vlastitoj veličini pokazuju u stvari, kako je velikosrpska politika konstanta u političkom životu Srbije. Ali isto tako pokazuje i opterećenost aktualne srbijanske vlasti “Lijepom našom”!
Velikosrpska prisezanja za Dubrovnikom u prošlosti su u završavala paležom, razaranjem i brojnim žrtvama koje smo podnosili u obrani Grada i slobode! One iste slobode o kojoj je pisao Gundulić, u stihovima iz uvoda ove objave. A Marin Držić u svom Dundu Maroju uvodi u dubrovačku i hrvatsku književnost ljude nazbilj i ljude nahvao! Ovaj Zakon te Vidrine svevremenske misli i riječi, o ljudima nahvao, najbolje potvrđuje! – napisao je Bačić na svom Facebook profilu.
Bačić: Ne radi se ovdje samo o prisvajanju tuđe umjetnosti, već i tuđeg teritorija
