Koliko će po njegovom mišljenju i iz iskustva s Vićanovim koalicijama potrajati nova ‘programska suradnja’ u Gradskom vijeću, upitali smo bivšeg gradonačelnika Andra Vlahušića. Upravo je on s Vićanom stalno bio na ‘klackalici’ kad su u pitanju međusobni odnosi.
— Nema programske suradnje s Perom. On nikad ništa ne traži programski. Kad sam došao, rekao sam mu: Ok, Pero, reci što hoćeš, imamo proračun, imamo sve, što god želiš, a on kaže: ‘Ja ne želim ništa osim da je moja zadnja. Što god ti odlučiš, ja to mogu pobiti’. Tako je bilo i s Dubom, tako je danas i s Matom. On sam sebe na taj način doživljava i zato svi imamo ili smo imali problem s njim jer on u bilo kojem trenutku kaže – ne – priča Vlahušić te se prisjetio povećanja broja taksista sa 100 na 200.
—Kad radiš dvostruko veći broj taksista, možeš dobiti koliko god hoćeš. Pero ima potrebu za dva do tri taksista, nema ih on stotine, ali ako kaže: E, taj ne smije dobiti, bez obzira bio on prvi na listi, ti to trebaš napraviti – objašnjava Vićanov način rada. Na pitanje dokad to onda sve tako potraje odgovara: Dok gradonačelnik ne ‘ispali’.
— Njegov utjecaj u dubrovačkoj politici se temelji na tome da s jednim vijećnikom ili nekom vladajućom većinom dođe do toga da kaže: Ti nisi gradonačelnik, ja sam gradonačelnik i ti radiš što ja hoću. Zato je to puklo sa Šuicom, zato je to puklo sa mnom, a Mato ako želi biti sluga Pera Vićana, neka bude. Njegov izbor – mišljenja je Andro Vlahušić. Nije mogao ne dotaknuti se Sanitata, čiji je Vićan danas predsjednik Nadzornog odbora, odnosno rekonstrukcije place u Gružu koja je s procijenjene vrijednosti od 875 milijuna kuna ‘narasla’ na 18,5 milijuna kuna bez PDV-a.
‘Vjeruje li itko da cijena za placu nije napuhana?’
—Placa ne može koštati više od 8 do 10 milijuna kuna, ali kad kažeš da košta 18 milijuna kuna, naravno da će ponuda biti napravljena na 15. Da je bilo da je radimo za 10 milijuna kuna, ponuda bi možda bila 9,3 milijuna kuna. Ljudi bi se nastojali uklopiti. Vjeruje li itko da placa nije napuhana? Ne zna se ni može li se uzeti kredit – naglašava Vlahušić. Podsjetio je i kako je projekt uređenja place napravio u njegovom mandatu arhitekt Dinko Peračić.
—Kako je cijena toliko narasla? Na postojećem podu se rade tende, što tende koštaju 15 milijuna kuna plus PDV? – pita se ovaj danas nezavisni gradski vijećnik. Nije mogao ne dotaknuti se i lapadskog stadiona. Podsjetit ćemo kako se upravo sam Pero Vićan pohvalio kako je dobar dio teksta natječaja, kojega bismo trebali po najavama ugledati na idućoj sjednici Gradskog vijeća, pisao on sam.
—Stadion u Lapadu je najgori projekt u gradu. Zašto? Jer se ne sagledava cjelovito rješavanje prometa. Pero ga želi voditi na način da samo on radi i vodi što god hoće i da Mato i njegovi glasaju za što god on hoće, kao placa u Gružu. Stadion će, već sam rekao, koštati 500 milijuna kuna. 700, 900, što ima veze koliko? Je li se prvo trebao provesti javni natječaj za uređenje Lapada i stadiona da znamo što hoćemo, a ne birati koncesionara kao što smo napravili u Gružu gdje smo prvo birali koncesionara pa smo onda išli u arhitektonski natječaj što je bila glupost. Pero rješava stadion na način da nitko živ ne zna kakav je to način. Radimo li za stadion koncesiju? Ne radimo. Radimo li ga po javno privatnom partnerstvu? Ne radimo, nego se radi ugovor o strateškom partnerstvu. To uopće ne postoji u hrvatskom i europskom zakonodavstvu. Temeljem čega to dajemo? Temeljem toga što Pero ucjenjuje Mata, a Mato to onda političkom voljom provodi ljudima koje boli briga što im se predlaže – mišljenja je Andro Vlahušić. Za kraj se osvrnuo na jedan problem, koji se, kako kaže, do danas nije riješio.
—Jedini dio s njim koji je uvijek bio problem, a nismo ga riješili ni Šuica ni ja, bilo je pitanje građevinskog zemljišta u Lozici za brata. To nitko nije riješio i pitanje je hoće li se ikada riješiti jer o tome ne odlučuje Grad nego država. Nisam s Perom imao problem osim što je rekao: Ja želim imati osjećaj da sam ja gazda. Sada želi riješiti Sanitat na način kako ga rješava i stadion o kojemu sam već govorio – zaključio je Andro Vlahušić.
Objavljeno u tiskanom izdanju 23. ožujka 2022.