Eto, konačno su se dogovorili. Nakon godina pritisaka, ucjena i tko zna čega već nije bilo u tim političko-interesno-građevinskim odnosima pao je dogovor s Perom V. odnosno Salahudinom Muslićem.
Čovjek će dobiti zamjensku parcelu za onaj komad zemlje koju mu svih ovih godina dosad nisu htjeli kupiti, kako bi se napokon kompletirao obuhvat groblja na Dubcu. Sedam godina, otkako se velebno predstavilo rješenje groblja i nakon što su građani iskazali interes za kupnjom ukopnih mjesta po cijeni od oko 7 tisuća eura projekt je visio o koncu. Mnogi su ga čak i prekrižili zbog neriješenih imovinskih odnosa. I eto sjeli su i dogovorili, sve je potvrđeno deset dana prije isteka roka odobrenja kredita HBOR-a Gradu Dubrovniku za gradnju groblja na Dubcu. I sad treba brže bolje nešto smislit. U krajnjem slučaju dovesti tešku mehanizaciju, napravit brzinsko svečano otvaranje, te Vlahušića i Nardellia slikat s lopatama betona u rukama kako bi se zabilježio taj sudbinski trenutak, čime bi se izbjegao istek upotrebe kredita, ili prevedeno, obveza plaćanja penala za njegovo produženje. A kad će se groblje stvarno izgraditi, to još uvijek nitko ne zna. Uostalom u predviđenom HBOR-ovom kreditu već nedostaje znatan dio novaca, jer su se sredstva prebacivala za krpljenje financijskih rupa na drugim gradilištima (čitaj Lazareta).
Ma tako je to u nas u gradu. Zapravo sasvim je nesuvislo bilo krenuti tražiti lokaciju za groblje izvan granica Dubrovnika. Iako su se logično nametale ideje proširenja groblja na postojećem Boninovu, pa čak i gradnje novog na Nuncijati, one su odbačene bez previše razmatranja i Dubac je proglašen idealnim mjestom za posljednji počinak brojnih dubrovačkih obitelji. Nakon što se početak gradnje odužio punih sedam godina, sigurno će doći do revidiranja cijena, pa ne bi iznenadilo da cijena bude znatno veća od onih početno planiranih sedam tisuća eura. Jer znate, kako je život poskupio, zašto ne bi i smrt bila luksuz. Za sve to vrijeme dok su se vodili kvazi pregovori, a vjerujem da se ozbiljno sjelo za stol onog dana kad se sve i dogovorilo, dakle neki dan, tvrtka Groblje Dubac imala je svoga direktora, dok je prvoimenovani direktor s te značajne funkcije otišao u mirovinu. Svatko je primao plaću. Ugodno. Svaki dan je vrijedno i marljivo radio, ništa. Ma teška smijurija koja silno asocira na brojne direktore ‘mostova u izgradnji’ koje smo imali od onog preko Omble do Pelješkog.
No Bogu hvala i svim svecima njegovim, i ostalim inačicama nebeskih vjerskih zaštitnika – oni su se dogovorili.
I dok je završen jedan dogovor, o onom oko taksista ne nazire se kraj. Na cesti je situacija kao živa u toplomjeru. Skače, što je vrelije. A što je više stupnjeva u zraku, to je više turista, a s više turista veća je gužva i nervoza. A nju nitko i ne pokušava kontrolirati, niti zaustaviti.
Potrudili smo se neki dan pozvati dvije suprotstavljene strane taksista u gradu i malo pročakulati. S jedne je poziv dobio bivši predsjednik Udruženja autotaksi prijevoznika Ivica Smoljko, čitaj Plavi – jeftiniji taksi, a s druge strane Božo Miletić, trenutni predsjednik Udruge autotaksi prijevoznika – čitaj Žuti ili skuplji taksi. I lijepo smo popričali, razjasnili neke stvari, neke stavili na svoje mjesto. Doznali da taksisti ucjenjuju gradsku vlast, znači dobili potvrdu da se ponašaju raskalašeno, da su uzeli ovlasti uličnih šerifa. I svi ti odgovori su nam došli samo se jedne strane. Dijalog ne postoji među taksistima, a njega očito ne želi sadašnji predsjednik Miletić. Zašto? Jer on je ‘precjednik’ i nema on što razgovarati s onim tamo nekakvima koji nisu na njegovoj razini. A stanje u gradu je sve gore. I samo što nije eskaliralo. Nadam se samo da se neće početi dogovarati kad bude prekasno…Jer dovoljno je malo veća gužva i jedan čangrizavi turist ili domaće čeljade, koje bi baš željelo ući u Plavca. A za to ima dovoljno razloga…
Adio Vam