A sad ajmo opet iz početka!

Ponovno, nakon „prinudne“ pauze u điru ulicama. Iznova, od broja 1. Još jedan početak. Uz mlade ljude koji imaju hrabrosti kad je mnogi nemaju. I ne odustaju, kad mnogi i ne pokušavaju. Zbog njih, kao i zbog sjećanja na Grad kakav je nekad bio, tek ostao i živi u sjećanjima drage čeljadi, iznova u đir. Niz Bužu, niz skale, po običaju.

I na prvu, nakon ljeta i prvih jesenjih kiša koje su možda na tren i oprale ulice, neizdrživ osjećaj smrada! Grad smrdi, strašno smrdi po pišini, po izgorjelom ulju u kojem se mjesecima pripravlja smrznuta riba, po prolivenom piću i rigotini, po tufini i zapuštenosti koja traje vrućih ljetnih dana kad se samo želi mahnito zaraditi od ovog izlizanog, a tako zapuštenog kamena velike povijesti.
 
NE DOLAZITE LJETI
 
Ovih dana prisjećamo se našeg velikog sugrađanina, uz puno tog prije svega sjajnog pjesnika Milana Milišića. Zaljubljenika u Grad koji je svojim zapisima otkrivao skrivene detalje ulica, čeljadi, riječi… kao malo tko. Iščitavajući ga iznova, nalazim zapis u kojem Milan piše. ako želite vidjet Dubrovnik, ne dolazite ljeti! „Hrpa prolaznika zaklanja vam pogled na pojedince i na zgrade, na prozore, vrata.“ Za vidjet, upoznat, oduševit se i zavoljet ovaj Grad, dođite kad prođe ljeto i gužve. U dane koji upravo počinju, kad Grad opet ostaje sam, prazan, dalek, ali iznova opet samo naš. Nas koji u njemu ostajemo i kad more zahladi, kad zapuše jugo za zamutit pamet il' bura za očistit njegov smrad.
 

Još jedno subotnje jutro u Prima. Svi su tu. I po običaju, vic, škerac, komentar. O svemu. Tog dana bi Dan nezavisnosti. Čestita se. A neki ni zastave nisu stavili. Spominjemo i „našu“ Teru. Imali bi joj puno tog grubog za reć', al' bolje prešutjet, kao što bi i njoj bilo bolje da više šuti, a manje priča. Nakon pokušaja i lutanja Lapadom, konačno obećani početak đira sjećanja i susret s Igorom Žuvelom. Legenda Grada po puno toga. Tko ga ne zna, taj ne zna ni… po priče. Razlog susreta naravno je sjećanje na davne dane Iza Roka.
 
BALICA I JANJE
 
Probudili se stari Rokaši! Na Svetoj Mariji proveo sam godinu dana. Iza Roka ću možda i duže. Sjećanja dolaze sa svih strana. Zaključujem kako je Za Rokom zapravo nekad bio sportski centar djece Grada! A valja krenut, za početak iz Prima do Fontane, tamo nas kao pravi domaćin čeka Aco Matić. I tamo sve znana balica iz Grada, za manjim stolom Hamza i Muha, za naš stol dolazi i Nikša Braco Knego, Igor vadi neke svoje stare fotografije, spominjanje imena, sa svih strana dobacivanje i prisjećanje na godišta, mjesta i likove, bolje su im u sjećanju ostali nadimci. Dvije fotke povijest su Grada. Prva s Lokruma, 70 – tih, znana balica Grada na provodu uz balun, piće i nedužno malo janje. Druga fotka tek ima veliki značaj, iz davne je 1964.,  vaterpolo ekipa Porporele koja je te godine bila pobjednik Divlje lige!
 
GRANICA U BOŽIDAREVIĆEVOJ
 
– Evo ti! Potvrda da se Divlja liga igrala i tad! A i prije. Ali priču vezanu za ovu fotku ostavi za drugi put! Imam ti oko tog još puno za reć'! – Igor će,  te krećemo u đir, do Iza Roka, Božidarevićevom jer – Tu je bila granica Rokaša jer je ovdje živio Vlaho Srzić, kojeg smo zvali Kemija, jer nam je njegova majka predavala kemiju i biologiju u osnovnoj! – pojašnjava mi Igor.

Vodi me dalje kratkom i uskom Hliđinom, pogrešnog imena, jer trebalo bi pisati Hiđinom, al' o tom – potom, pa pored placete Domino iznad koje je živio stari profesur muzike Zdenko Šapro.
– To ti je tek priča za sebe, pričat ću ti, al' piši drugi put! – opet će Igor, te jedva između stolova dođosmo do kraja ili početka kvarta Za Rokom. Do Ferićeve, pored Doma staraca, gdje je Igor živio. Zovne majku Vinku za javit joj se, a meni reče – A sad ajmo opet iz početka!