Dubrovački ljetnikovci u pravilu ne da ne odgovaraju potrebama ljudskog života nego su u tolikom lošem stanju da ih odmilja često zovemo – ruševine.
No među derutnim zidovima s ili bez krovova ipak ima i iznimki, pa i onih ljetnikovaca koje neki nazivaju dom. Jedan takav je ljetnikovac Gradi u kojem živi naša sugrađanka Slavica Stojan sa svojom obitelji.
Od sredine 19. stoljeća
Na više od 600 metara četvornih kuće i oko dvije tisuće kvadrata okućnice prostire se zdanje koje je uredila obitelj Stojan. Kako nam je otkrila Slavica, sve je išlo malo po malo, koliko se imalo novaca.
– Ovo zdanje je među počecima niza ljetnikovaca u Rijeci dubrovačkoj. Oni su na ‘puškomet’ jedan od drugog. Ovaj prostor vlasteli je odgovarao zbog temperature i plodnosti i zaštićenosti od vjetrova. Tu su bili voćnjaci i prekrasni vinogradi. Tu je uspijevala malvasija, a priče o konavoskoj malvasiji su priče za malu djecu. Ta sorta je bila isključivo od Rijeke dubrovačke do Zatona. U drugoj polovici 15. stoljeća već je bilo dovoljno novca i sigurnosti za investiranje, a tada je postojala i relativna sigurnost na granicama. To je bio jako važan čimbenik jer niste htjeli da vam prvi razbojnik koji prijeđe preko Golubovog kamena orobi, zapali, uništi i pokrade. Događalo se i to, ali to su bili uglavnom domaći, za vrijeme jakih zima bi seljaci provalili u ljetnikovac i pokrali hranu i posteljinu – počinje ona svoju priču crticama iz povijesti, a napominje nam kako je ljetnikovac u njezinoj obitelji od sredine 19. stoljeća.
-Nakon izumrća obitelji Gradi imanje je prodano. Ljetnikovci tad nisu imali neku vrijednost jer nisu baš bili ugodni za živjet. Meni je otac poklonio 11/12 kuće 80-ih godina, a posljednju dvanaestinu uspjeli smo osigurati krajem 90-tih godina. Kad smo je dobili u posjed bila je nenastanjena. Dio kuće je služio kao podrum, a ostalo je sve bilo zapušteno, morali smo mijenjati krov, nije bilo ni vode ni struje. Ispred kuće su bile međe na kojima su se sunčali poskoci. Ja sam tad dolazila iz Zagreba s malom djecom i bila sam turist među pantaganama i poskocima – kaže ona.
Prisjetila se i ‘zgode’ kada je jedno jutro na komodi dočekala pantagana koja ju je tek ‘mirno ispratila pogledom’.
– Vodu smo dobili tek prije nekih pet godina. U početku smo se snašli na način da smo od kuće pokojnog oca doveli cijev kroz more. To je bilo nekih 700 metara cijevi i koštalo je. Često smo imali situaciju da su pred mojom kućom bacali balune i rampinom bi potezali cijev. Ja ne bih ni znala da je puknuta dok mi ne bi došao račun od par tisuća kuna – kaže Stojan.
Život u Iraku
Dok sjedimo u prostranoj saloči u Staroj Mokošici, Stojan se prisjeća i kako je 80-ih godina prošlog stoljeća sa suprugom otišla na rad u Irak. Život se tako posložio, kaže nam ona, a dodaje i kako se morao zaraditi novac za obnovu ljetnikovca.
-Pred rat smo se vratili ovdje jer je moj muž trebao raditi na izgradnji mosta. Život ipak nije tako htio, ali cijela obitelj je 1987. godine preseljena ovdje i to nam je umjesto ‘ljetnog boravka’ postao dom. Moja djeca su ovdje odrasla do rata i osjećali su ovaj prostor. Mi smo ovdje stalno nešto radili – prepričava na Stojan. Onda je došao rat, tužno će ona.
-Moj suprug i ja smo se oženili na svetog Franja, a eto baš na godišnjicu našeg braka 1991. godine pala je granata i sve što smo imali, za što smo radili i stvorili nestalo je u trenu. Sve uspomene!Recimo nemamo nijednu fotografiju s našeg vjenčanja, nemam uspomena s krštenja svoje djece, ni slika roditelja nego pod stare dane. Sve što imamo slali su nam prijatelji – kaže sa sjetom ona ali dodaje kako je zahvalna što su ostali živi i zdravi.
– Vratili smo se negdje 1995. godine. Nismo tad počeli s obnovom, ali smo tu mogli tada prespavati. Imali smo sobu, wc, i ljetnu kuhinju koja je jedina ostala netaknuta. Kad je počela Oluja, nama je pred kućom pala granata i tad sam ‘pobjegla glavom bez obzira’. Taj put nam je na stražnji ogradni zid doletio veliki komad ‘gelera’ i pao na ljetnu kuhinju. Da smo bili tamo tko zna što bi se dogodilo. Ponovno smo bježali, a sjećam se da je moja majka ostavila dragocjenosti, ali je imala u ruci kutiju jaja, a moj muž je imao jedan jogurt. Tad smo pošli kod mog šefa koji je imao kuću u Orebiću i tamo smo ostali nekih 15-ak dana – kaže nam Stojan.
Dugotrajna obnova
Povratak u ljetnikovac za stalno i posljedični početak obnove nije bio lagan. Sve se radilo po fazama, kako se imalo novca.
– Obnova je počela zapravo tek kasnih 90-tih i to je bio dio kuće koji je bio za stoku. Preuredili smo tri prostorije, kuhinju, spavaću sobu i dnevni boravak. Nekoliko godina kasnije uredili smo i tri spavaće sobe za našu djecu – kaže nam ova autorica brojnih knjiga, među kojima i ‘Priča iz ljetnikovaca’.
No održavanje ljetnikovca košta, a bez velikog kapitala riječ je zapravo o rupi bez dna. Svjesni toga, prije nekoliko godina pala je i odluka – ljetnikovac ide u najam,
– Dugo mi je trebalo da donesemo odluku o najmu. Počeli smo 2010. godine, a jedini razlog za to bila je činjenica da nismo mogli izlaziti na kraj s računima. Ovdje je sve skuplje nego u normalnom stanu. Vi kad uređujete normalni stan, zna se koliko to košta po kvadratu, ovdje se to ne zna. Tu je 640 kvadrata stambenog prostora koji je građen u drugoj polovici 16. stoljeća. Već u 15. stoljeću ovdje je bila kuća, pa je vjerojatno bilo riječ o nekakvoj rekonstrukciji, ali temelji su jako stari. Vjerojatno se tada zidalo s morskom vodom i iz zida uvijek imate taj pijesak. Jedno vrijeme smo radili rekonstrukciju na rekonstrukciju. Po noći uvijek imate nekakve zvukove, vjerojatno se zato kaže da su ovakve kuće ‘opsjednute’. One imaju i specifičan miris. Vratite se s puta nakon tri četiri dana i morate proventati prostore, a nema nigdje vidljivu vlagu. Svaka stvar koja koja se ovdje radi otvara neka nova pitanja koja ne možete pretpostaviti – kaže nam sugovornica gotovo u dahu.
Kuća se buni
Na naše pitanje kako gleda one koji pretpostavljaju da je život u ljetnikovcu ‘bajka’, Stojan dogovara:
-Ma život u ljetnikovcu je bajka, ali samo ako ste ispred ljetnikovca. Kad imate pregolu i ona procvjeta…U kući je uvijek nešto, ta kuća radi, ona se buni ima neku svoju ćud. Stalno na njoj nešto morate dorađivati, popravljati itd. Zima je posebna jer se prostor naprosto ne može ugrijati. Mi tad preferiramo živjeti u manjoj kući koja je nekada služila za sluge. Niži su zidovi i manji prostori pa se lakše ugrije. Ljeti je to ipak iznajmljeno – ističe naša sugovornica.
– Za Božić je ipak lijepo biti ovdje, jedno vrijeme dok su bili živi moji roditelji bilo nas je 14, sad nas je 12. Uvijek nam dođu prijatelji i iako nas bude i 20-ak i nikad nije pretrpano. Tako su ti prostori i građeni. Pazite ljetnikovce su gradile obitelji, za obitelji. Najnormalnije bi bilo da tako opet bude, ali danas nemate uvjete kao nekada, morate imati nekoga da vam pomaže, kućnog majstora itd. To je preskupo, ali ljetnikovci mogu trajati samo ako je vlasnik obitelj. Ja radim u ljetnikovcu koji je u vlasništvu HAZU-a, ali on živi samo osam sati koliko mi unutra radimo. Tamo nema kuhinje, nema života. Ovaj prostor ima drugačiji doživljaj i imao je i kroz povijest. Ovdje je bio i odmor i rad, a ako je danas u ljetnikovcu neka institucija ljetnikovac postaje sterilan i odumire na jedan drugi način. Obitelj stalno nešto radi i obnavlja jer je to način života. To je u svakom prostoru, ali kad živiš u ljetnikovcu to je još naglašenije zbog prostora i starosti. Ova kuća ti to na neki način i vrati, bilo da je riječ o plodovima vrta ili pak o svježini ljeta. Nama ovdje ne trebaju klime nikako ljeti mada ih imamo zbog turista – zaključuje Stojan.