Vraćao sam se u petak prije dva tjedna odnekud baš u vrijeme kad se i naša magistra, apotekarka, vraćala kući tih 300-tinjak metara nakon podnevne smjene. Posljednji radni petak.
Ako ju ponovno nekim čudom ne dobiju da produlji već produljeni radni staž (4 godine), dan kad ovo čitate jest prvi dan kad službeno nema više apoteke na Mljetu (koristila je godišnji odmor i sada definitivno zatvorila „butigu“).
Gledam ju s leđa onako nisku, lagano pogrbljenu, skoro kao da vuče stranu tijela. Ne žuri se. Zvjerka uokolo kao da ne poznaje put, možda razmišljajući kao što sam i ja u tom trenutku gledajući je s leđa kako je to njezin posljednji radni petak, i kako je dobra odluka da više ni po koju cijenu ne produljuje tu agoniju „još samo jedno ljeto dok ne nađemo čovjeka…“.
Odlučujem da se treba nekako zahvaliti za sav napor koji je činila za sve ove ljude, a time pomagala i meni da ne moram još voditi računa kad napišem lijek kako će otočani do tog lijeka doći. Ako nam se Županija, Općina i sva Nebeska Sila ne smiluje, očito ćemo doktorica Sandra i ja morati odsada nadalje nalaziti načina da svi oni koji nemaju nikog u Gradu, a niti do Stona ne mogu lako doći, nekako dobiju svoje mjesečno trebovanje lijekova.
Neki ne samo da već godinama nisu bili s otoka, već je pitanje hoće li više ikada s njega otići. Kako njima objasniti da ono što su imali do sada, barem od početka osamdesetih kad je ovdje došla ta žena, magistra Zore, više ne postoji. Naučila ih je ona da ne moraju čak do nje ni dolaziti već je dovoljno da pošalju glas da im lijekovi trebaju, a ona bi ih zamotala u pak-papir, gore urednim rukopisom napisala kome su namijenjeni i poslala nekim kanalima, od ruke do ruku, da su uvijek našli svoj put. Kao mali božićni pokloni. Od kada sam ja ovdje tih paketića je sve manje, kao i ljudi, no nekad, kažu mi, bila ih je respektabilna hrpa kao pod bogataškom jelkom.
Baš si mislim, bi li bilo tko, neki pridošli novi farmaceut u čije postojanje sve više sumnjam, naviknut da svoj posao obavlja rutinerski (dođeš mi na pult, pogledam u kompjutor koje lijekove trebaš i njih ti izdam sa ili bez participacije, ovisno koje osiguranje imaš, i zahvalimo se na rastanku) baš pristao na sve moguće i nemoguće opcije s domorocima, kad se plaća neredovito, sa zakašnjenjem; kad ih trebaš kreditirati do prve prilike kad će platiti zaostatke, a sve da im ne povrijediš ponos u njihovoj neimaštini. Srećom sve je manje takvih, no sigurno ih je bilo svih ovih godina.
Danas se „čistoća“ i „red“ apoteke, kad apoteku koristimo kao metaforu, uvukla i u ljudske odnose. Mjerim prema sebi. Sve bih dao da sve mogu odraditi uz minimum involviranja ljudskosti (čisto, profesionalno i u rukavicama), no svaki dan dogodi se barem jedna situacija kad moram primjenjivati sve kapacitete za improvizaciju kako bih zadovoljio onog koji pomoć traži, a onda indirektno umirio sebe. Sve je to Zore radila ovih godina, često i bez hvale. Ne samo da nije dobila hvalu, već se sve što je činila podrazumijevalo kao da to mora činiti. A nije morala. Mogla je reći da si neka sami organiziraju svoje lijekove.
Nekad su naše ljudske dužnosti jače od onih profesionalnih. Radila je cijeli svoj vijek zapravo u hodniku ambulante, za sklepanim pultom, slušajući ćakule čekajućih pacijenata bez trenutka mira. Vjerovala je, i zato ostala svo ovo vrijeme, kako će doći neko bolje vrijeme u kojem će se sagraditi „nova“ apoteka, zaposliti „nova“ magistra, da će tek tada moći mirno dovršiti svoje profesionalno poslanje na otoku i nastaviti uživati u zasluženoj mirovini („konačno ću imati vremena za čitanje…“ kaže). Nije nažalost to dočekala. Dobila je, kao i otočani, rečenicu izgovorenu od lokalne vlasti: „Šta se bunite? Pa bilo je vremena kad nije bilo apoteke na otoku!“. Jedna majka je na to s indignacijom odgovorila: „Da, ali Vaša supruga i dijete žive u Dubrovniku, a moje na Mljetu!“. Sve se to čuje sto puta dnevno sa svih strana, a stane u dobru staru rečenicu: „Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pa ni vezda ne bu da na nekak ne bu.“.
I stvarno će nam nekako biti. Možda pošalju nekog po kazni iz Dubrovnika (koji su vlasnici ljekarne) da nekoliko dana u tjednu, po nekoliko sati izdaje lijekove, a red će biti kao u ono ratno vrijeme kad se jutrima čekalo na crni kruh. Ne znam kako će raditi ako dođe baš u dan kad nam crkne Internet zbog grmljavine, a ništa više bez njega ne možeš izdati? Hoće li zapisivati na papiriće, kao Zore, izdane lijekove koje će naknadno proknjižiti? Kako će narudžbe raditi? Ili hoće li možda, nekim čudom, u ovim vremenima kad za svakog farmaceuta ima ne samo jedan nego tri posla, već kako poželi, naći se neki dovoljno pomaknut od srednjeg toka, da poželi zamijeniti pultom u hodniku neonom osvijetljene i staklom zaštićenih od kužnog ljudskog postanja zavodljive apoteke.
Došla se jedna raspitati, kako mi kažu (i nije joj za zamjeriti), koja je nakon kratke opservacije ustanovila da „..ne bi ovdje ostala za sve novce svijeta!“. Šta mogu na kraju, ako nitko našu Zore u toj samorazumljivosti nije baš „ubadao“, osim zahvaliti joj se na ovom našem kratkom druženju. Ljutila se na mene, a onda i ja na nju, jer često je bila brža od internetskih veza koja spaja moju ambulantu s njezinom apotekom. I znao sam se narogušiti kad bi u nešto uprla, požurivala, no klanjam se i skidam joj kapu, jer ne znam je li mi ostalo dovoljno vremena, i da li sam uopće sposoban da naučim s toliko samoodricanja služiti drugima.