Dubrovnik danas slavi Dan svog nebeskog zaštitnika, parca Svetoga Vlaha. Dubrovčani su još davne 972. godine za svog zaštitnika odabrali Svetoga Vlaha, jer je spasio Grad od Mletaka.
U Annales ragusini anonimi s početka XVII. stoljeća donosi se legenda o čudu sv. Vlaha iz dubrovačke predaje. Tako anonimni kroničar veli:
«Godine 971. bila je došla velika mletačka armada u naše luke; Gruž, Zaton, pod Lokrum, dajući na znanje da idu na istok, da se bore protiv Grka i drugih nevjernika. Armada se sastojala od 35 galija, 35 velikih lađa, 30 barkona i 12 fusta. Onih dana dovedoše iz Bosne žita i brašna. Dubrovčani to razdijeliše armadi kao prijateljima. Ali oni ostadoše više dana i nisu se vladali kao prijatelji, izlazili su na kopno i po danu i po noći, dapače i na zidine nosivši zublje. Tako je bilo 15 dana. Na koncu ova se situacija razotkrila po plovanu Crkve sv. Stjepana; on je bio sveta života, imenom Stojko, po narodnosti Albanac. Njemu je bilo objavljeno da su Mlečani došli u Dubrovnik kao prijatelji, ali da su njihove namjere neprijateljske. Mletački vojnici bi u noćnim ophodnjama vidjeli svetog starca Vlaha s mnoštvom ljudi pod oružjem.
Svećenik Stojko uputio je Dubrovčane da postave dobru stražu i suprostave se mletačkoj vojsci. Dubrovčani učine posve po tom upustvu, postave brojne straže po kulama i slabije branjenim zidovima. U to su Mlečani počeli pokazivati svoje oružje s mora i s kopna, kada su upoznali mogućnosi obrane Grada. Na to oni navale, gdje poginu brojni mletački vojnici. Uvidjevši da su njihove namjere otkrivene oni otplove u Mletke. Po opsadi Dubrovčani pozovu Dum Stojka plovana sv. Stjepana na Pustjerni, da im potanko opiše Svečevu objavu, kao i njegovo ime.
Dum Stojko tada je pripovjedao kako je bio u Crkvi sv. Stjepan, došavši usred noći našao je unutra mnoštvo oboružanih ljudi. Stupivši u crkvu, jedan starac s sijedom bradom i sa svojim štapom u ruci povuče ga za ruku i reče: «Dođi unutra». Ušavši unutra, reče mu: „Ovi stoje dragovoljno cijelu noć da se bore protiv Mlečana oko cijelog Dubrovnika, jer će Mlečani doći zauzeti Grad, dok ih vi držite za prijatelje, oni nisu vaši prijatelji, nego vaši ljuti neprijatelji. Zato pođi upraviteljima Dubrovnika i kaži im da postave dobre straže s mora i kopna, jer će iduće noći provalti u Grad. Ja sam kapetan ove vojske, poslan s neba, moje ime je Vlaho mučenik“.
Na ovu poruku prenesenu po Dum Stojku neka Dubrovčani sastave svo plemstvo, saslušaju ga i sazovu veliku narodnu skupštinu i po glasanju lopticama zavjetuju se sagraditi Svecu crkvu i proglasiti ga svojim zaštitnikom. I kod Nikole Ranjine (1496. – 1582.), kao i Serafina Razzija(1531. -1611.), dubrovačkih kroničara nalazimo na legendu pisanu po istom obrascu. Tako je od 972. godine sv. Vlaho postao zaštitnik i stjegonoša Dubrovnika u liku sjedobradog starca na čelu nebeske vojske zamjenivši dotadašnje sv. Ratnike – sv. Srđa i sv. Baka. Radilo se o smjeni bizantskih svetaca ratnika, čestih u utvrdama s novim profilaktičkim svecem, zaštitnikom biskupom-liječnikom.