Antun Žeravica DuListov pozitivac godine, inače voditelj humanitarne udruge “Hvala što postojiš” i medicinski tehničar u Općoj bolnici Dubrovnik na svom Facebook profilu objavio je tekst u kojem se osvrnuo na probleme u dubrovačkoj bolnici.
– Zbog ovog sad statusa ću vjerovatno dobit otkaz, imam kredit, ali nema beda, znam kopat, zemlje imam. Situacija je sljedeća svjedok sam ni manje ni više na dvije fronte koje su najbitnje na našem području a to su Crveni Križ Dubrovnik i Opća bolnica Dubrovnik. O Crvenom križu ne treba puno govorit, sad već cijela Hrvatska zna kakvi su ‘use nase podase’. A dragi moji ljudi u bolnici na Medarevu Vam se događa sljedeće.
Medicinske sestre- tehničari doživljavaju najbizarnje situacije, mobbing do kosti.
Zakon je da nema zapošljavanja u bolnici. Bolnica štedi, a otvaraju se dva nova odjela Internistička intezivna i Palijativni odjel. Eto sad malo razmislite: dva nova odjela, a nitko novi nije zaposlen. Kako? E pa tako, da su povučene sestre s drugih odjela gdje ih i onako po standardima Europske unije nedostaje. Tko je tu lud?
U bolnici Vam je postalo normalno vidjet sestru kako plače. Dragi moji svi mi vidimo nepravdu koja se događa. Danas mi je rečeno od strane glavnog tehničara da nema mijenjanja smjena, da svoj život moramo prilagodit poslu. Hahhahhaha, pa dragi moj Niko, care, ja sam mijenjao smjene da bi skupljao pomoć za unesrećene poplavama, ja sam svoje smjene mijenjao da bi skupljao krv, mijenjao sam smjene da bi prodavao cvijeće sa štićenicima Josipovca.
I najbolje od svega da isti on, moj novi šef vodi jedinicu intezivne skrbi i anesteziologije. Sinoć je radio kao anesteziološki tehničar, a jutros nema nikoga na njegovom radnom mjestu, a ako je ostao radit još više krši zakone. Što prika galopira na onih 18 i po tisuća kuna od prije, kad je imao te ovlasti, a meni prijeti s Upravom. Rekao sam mu, i sad ođe govorim: strašna ti je Uprava, malo tko je pošten, a ja do kosti.
E da, a što mislite na to da smo neku večer dežurali nas dvoje, umjesto troje. Bila je prometna, falilo je ljudi, još unesrećeni policajac. Uh što mi je krivo što nisam tu večer zvao policiju kad sam došo na posao, a mislio sam.
Da, rečeno mi je da moram nosit bijelu kutu umjesto ljubičaste, iako su uniforme šok sobe ljubičaste. Rekao sam: debele su bijele uniforme, već je vruće, a hlađenja nema (kažu da ga i neće ni bit). Da, važno je u kojoj sam boji, a to što će se pacijenti kuhat, to nije bitno. To što ćemo se mi kuhat pri jako napornom radu i bakterije šok sobe skupa s nama, nije bitno.
Samo lijepo zamislite da morate staviti masku, kapu, rukavice, mantil s dugim rukavima i fizički radit oko nepokretnog pacijenta, kupati ga, previjati mu rane… to sve na temperaturi duplo većoj od normalnih uvjeta za rad. Ljudi kud ovo ide?
Bolnica štedi. Sad vjerojatno radi ovog neću moć ni diplomirat. Al neš ti, ne treba mi diploma za cjeloživotnu torturu. Parking iza bolnice su koristili zaposlenici, većinom sestre jer počinju radit od sedam te ranije dođu na posao od upravitelja. I od jednom brojevi na svakom parkirnom mjestu, tup rampa, daljinski svim šefovima odjela. Sestra koja je tu parkirala 10 godina i ima malo do penzije, trči ovco po kiši preko praznog parkinga, dok drugi svoj sanak snivaju.
Pokušat će oni mene oblatit, ali puno je kolega i pacijenata mene doživjelo. Puno je bahatosti u igri, bahatosti koja proizlazi od kompleksa manje vrijednosti, vjerojatno u vrijeme odrastanja te naglog zasjedanja na tronove sa stavom – ma kakvo zajedništvo, tiranija – Važno je postaviti ljudske živote na šahovske ploče i upravljati malim zaposlenim ovcama i ovnovima.
Kad pođete u posjete kroz bolnicu otvorite oči, pitajte koliko ima pacijenata, a koliko sestara radi. Vjerujte mi sledit će vam se krv u žilama. Ljudi mora se nešto napravit. Što se ovo događa? Pa zar moramo skrivat od javnosti što se tiče svih nas?
Medicinske sestre koje rade same sa stažistima, sestrama se smanjila plaća, uduplo im se poso,uduplo se mobbing. Treba vojnički sve nas stavit u granice nekog broja na papiru, neku treću klasu, što mi i piše na platnoj listi. Svi smo bili bolesni, svi mi možemo bit bolesni, a u Dubrovniku koji je top destinacija svijeta vlada tiranija i kronični nedostatak jednakosti i pravde .
Postavljam pitanje: kako će medicinske sestre ostati zdrave?
Zakon je da nema zapošljavanja u bolnici. Bolnica štedi, a otvaraju se dva nova odjela Internistička intezivna i Palijativni odjel. Eto sad malo razmislite: dva nova odjela, a nitko novi nije zaposlen. Kako? E pa tako, da su povučene sestre s drugih odjela gdje ih i onako po standardima Europske unije nedostaje. Tko je tu lud?
U bolnici Vam je postalo normalno vidjet sestru kako plače. Dragi moji svi mi vidimo nepravdu koja se događa. Danas mi je rečeno od strane glavnog tehničara da nema mijenjanja smjena, da svoj život moramo prilagodit poslu. Hahhahhaha, pa dragi moj Niko, care, ja sam mijenjao smjene da bi skupljao pomoć za unesrećene poplavama, ja sam svoje smjene mijenjao da bi skupljao krv, mijenjao sam smjene da bi prodavao cvijeće sa štićenicima Josipovca.
I najbolje od svega da isti on, moj novi šef vodi jedinicu intezivne skrbi i anesteziologije. Sinoć je radio kao anesteziološki tehničar, a jutros nema nikoga na njegovom radnom mjestu, a ako je ostao radit još više krši zakone. Što prika galopira na onih 18 i po tisuća kuna od prije, kad je imao te ovlasti, a meni prijeti s Upravom. Rekao sam mu, i sad ođe govorim: strašna ti je Uprava, malo tko je pošten, a ja do kosti.
E da, a što mislite na to da smo neku večer dežurali nas dvoje, umjesto troje. Bila je prometna, falilo je ljudi, još unesrećeni policajac. Uh što mi je krivo što nisam tu večer zvao policiju kad sam došo na posao, a mislio sam.
Da, rečeno mi je da moram nosit bijelu kutu umjesto ljubičaste, iako su uniforme šok sobe ljubičaste. Rekao sam: debele su bijele uniforme, već je vruće, a hlađenja nema (kažu da ga i neće ni bit). Da, važno je u kojoj sam boji, a to što će se pacijenti kuhat, to nije bitno. To što ćemo se mi kuhat pri jako napornom radu i bakterije šok sobe skupa s nama, nije bitno.
Samo lijepo zamislite da morate staviti masku, kapu, rukavice, mantil s dugim rukavima i fizički radit oko nepokretnog pacijenta, kupati ga, previjati mu rane… to sve na temperaturi duplo većoj od normalnih uvjeta za rad. Ljudi kud ovo ide?
Bolnica štedi. Sad vjerojatno radi ovog neću moć ni diplomirat. Al neš ti, ne treba mi diploma za cjeloživotnu torturu. Parking iza bolnice su koristili zaposlenici, većinom sestre jer počinju radit od sedam te ranije dođu na posao od upravitelja. I od jednom brojevi na svakom parkirnom mjestu, tup rampa, daljinski svim šefovima odjela. Sestra koja je tu parkirala 10 godina i ima malo do penzije, trči ovco po kiši preko praznog parkinga, dok drugi svoj sanak snivaju.
Pokušat će oni mene oblatit, ali puno je kolega i pacijenata mene doživjelo. Puno je bahatosti u igri, bahatosti koja proizlazi od kompleksa manje vrijednosti, vjerojatno u vrijeme odrastanja te naglog zasjedanja na tronove sa stavom – ma kakvo zajedništvo, tiranija – Važno je postaviti ljudske živote na šahovske ploče i upravljati malim zaposlenim ovcama i ovnovima.
Kad pođete u posjete kroz bolnicu otvorite oči, pitajte koliko ima pacijenata, a koliko sestara radi. Vjerujte mi sledit će vam se krv u žilama. Ljudi mora se nešto napravit. Što se ovo događa? Pa zar moramo skrivat od javnosti što se tiče svih nas?
Medicinske sestre koje rade same sa stažistima, sestrama se smanjila plaća, uduplo im se poso,uduplo se mobing. Treba vojnički sve nas stavit u granice nekog broja na papiru, neku treću klasu, što mi i piše na platnoj listi. Svi smo bili bolesni, svi mi možemo bit bolesni, a u Dubrovniku koji je top destinacija svijeta vlada tiranija i kronični nedostatak jednakosti i pravde .
Postavljam pitanje: kako će medicinske sestre ostati zdrave? Kako će pacijenti doći do zdravlja kad nemaju ni približnu zdrastvenu njegu za koju plaćaju kroz svoje življenje u lijepoj našoj Hrvatskoj ?
Ušli smo u EU. Sve su neki standardizirani postupci na papiru, a u zbilji ni s od standarda. Eto sad ćemo vidjet što će bit. U svakom slučaju nemoj te mislit da sam puko. Ovo radim da ne puknem. Ovo pišem jer mi se prijeti, e pa sad je javno, pa sad nek izmišljaju priče. Ja sam moju istinu napisao, pa što bude bit će”.