Nogomet, koji se u Dubrovniku počeo igrati još 1907. godine, tema je najnovije knjige u nakladi DuLista. Riječ je o ‘Povijesti nogometa u Dubrovniku’, izdanju monografskog karaktera kojeg potpisuje Željan Konsuo, autor koji se profilirao kao kroničar dubrovačkog sporta. Ovo je njegova treća knjiga, a zasigurno je svima dobro poznata ona posljednja iz 2019. godine kada je prvi put u povijesti ukoričio 95 godina postojanja najtrofejnijeg hrvatskog sportskog kluba Jug. Nakon što je objavio ‘Pet do sto’, kapitalno djelo na kojem je radio pune dvije godine, posvetio se opet Jugu, ali ovaj put sagledavajući sve one segmente za koje nije bilo mjesta u vaterpolskoj ‘enciklopediji’.
Ovo je prva knjiga o nogometu u Dubrovniku u novijoj povijesti, štoviše posljednji prikaz je izašao prije 50 godina, a barem zadnjih 20 godina se u sportskim krugovima spominjalo izdavanje nogometne monografije. Zašto ona nije izašla ranije, ima li razlog tome?
Ne mogu reći što je tome razlog. Činjenica jest da obuhvaćanje jednog tako velikog razdoblja od 100 godina zahtjeva jako puno rada, što u Arhivu, što prikupljanja starih fotografija, što razgovora s ljudima. To odnosi dosta vremena. S druge strane, kod pisanja takvih knjiga uvijek je problem ako autor ujedno nije i osoba koja donosi odluku o tome što će biti, a što neće biti u knjizi. To tada zna potrajati jako dugo. Na primjeru VK Juga, 60 smo godina išli ka knjizi pa smo je tek prije tri godine dočekali, kad su se posložile stvari na drukčiji način. To je jedan kompleksan posao i nadam se da će u budućnosti biti još knjiga na ovu tematiku.
U knjizi obuhvaćate razdoblje veće od 100 godina, zabilježene su sve važne utakmice, njihovi rezultati, međutim za oko zapinju dvije osobe Božo Banac i Juan Bielovučić. Na koji su način oni vezani s gradskim nogometom?
Božo Banac bio je prvi predsjednik prvog registriranog nogometnog kluba, kojega su u Dubrovniku osnovali talijanaši, Forza e coraggio (Snaga i hrabrost), a nakon njegovog gašenja i novoosnovanog Unione sportivo Ragusa. Bio je dakle red u knjizi istaknuti prvog predsjednika, no trebalo je malo dodatnog istraživanja za utvrditi koji je od Boža Banaca bio predsjednik kluba, budući da je ova obitelj imala običaj svako prvo muško dijete nazvati Božo. Inače, riječ je o obitelji koja je zbog puno razloga bila prisutna kroz duže razdoblje u javnom životu grada, a upravo je sin Boža Banca napravio najveće poslovno carstvo zbog kojeg, na kraju krajeva, ova obitelj čeka najviše nekretnina za povrat u našem gradu. Što se tiče Bielovučića, ostavio bih čitateljima da do kraja iz knjige doznaju priču o njemu. Juan Bielovučić je vezan za naš grad, a njegov obiteljski grob nalazi se u Staroj Mokošici. Riječ je o nacionalnom heroju Perua i Francuske, o osobi koja je prva u povijesti preletjela Alpe. Kao heroj pilot zabilježen je u sve tri zemlje za koje se vezuje, a osim Perua i Francuske to je i Hrvatska. U knjizi o nogometu se spominje zbog jedne raritetne zanimljivosti. Naime, 1917. godine nogometno prvenstvo u Peruu osvojio je klub Sport Juan Bielovučić. Klub je dakle bio nazvan po živućoj osobi koja je tada imala manje od 30 godina, što samo po sebi govori o tome koliku je počast uživao. Bielovučić je inače bio prvi uopće pilot Južne Amerike, a čitatelji će u priči o njemu moći pronaći još puno drugih zanimljivih detalja.
Ovom knjigom zapravo rušite mitove ili bolje rečeno razotkrivate stvarno stanje iz 1919. godine. Tu godinu i danas neki nogometni klubovi vezuju sa svojim prednicima. Što se zapravo dogodilo 1919. godine i zašto se ona i do danas spominje?
Povijest je jedna prilično egzaktna disciplina. Postoje brojni arhivski zapisi o svemu pa tako i o ovome. 1919. godine je grupa mladića iz Gruža pokušala, naglasak je na pokušala, osnovati klub pod imenom Plamen. S obzirom da se taj naziv vezivao uz Lenjina i njegovih riječi ‘Iz iskre puknut će plamen’, aktualne državne vlasti nisu dozvolile registraciju kluba s tim imenom. Tako da se 1919. dogodio samo pokušaj osnivanja kluba, koji je odigrao tri neformalne utakmice s posadom ruskog ratnog broda. Međutim, u kasnijim se godinama stvarao mit kako je upravo to godina kad je osnovan prvi nogometni klub, što nije točno jer je to bio samo pokušaj osnivanja kluba, za što postoje brojni zapisi koji se čuvaju u Državnom arhivu.
U knjizi konstatirate zapravo da je Jug prvi nogometni klub u Gradu. Kad je došlo do razdvajanja između nogometa i vaterpola?
Jug je osnovan 1922. kao sportsko društvo sa sekcijama, što je tada i bio običaj, za više sportova. Prva je profunkcionirala sekcija za nogomet. Godinu dana nakon osnovana je i vaterpolo sekcija, a prva vaterpolo utakmica odigrana je 1924., točno dvije godine i mjesec dana nakon prve nogometne utakmice Juga. Duži niz godina klub je funkcionirao kao sportsko društvo s više odvojenih sportova.
Kad su se razdvojili?
Zbog dominacije vaterpola, nogometna se sekcija ugasila 1928. pa sve do iza Drugog svjetskog rata. Defacto su se 1928. godine razdvojili što se tiče samog djelovanja te je od tada u tom segmentu ostao samo vaterpolo i plivanje.
Koja je ukratko priča između Juga, Goška, Gošk Juga. Bilo je tu jako puno spajanja i razdvajanja?
Priča je dosta dugačka. Zbog toga se u knjizi i donosi vremenska crta iz koje e vidljivo kako su klubovi nastajali i nestajali kao takvi. Ako ćemo gledati primjer Goška, on je osnovan 1922. godine, pola godine nakon Juga. Djelovao je do 1941. godine kada je odlukom Komunističke partije raspušten. Nakon Drugog svjetskog rata očekivala se obnova rada Goška, no to se nije dogodilo nego se 1954. godine osnovao novi klub pod imenom Gošk. On je od 1954. do 1979. nastupao pod tim imenom, a od 1979. je došlo do spajanja s Jugom u Gošk Jug. Jug je pak djelovao od 1922. do 1928. kada zaustavlja svoj rad te daruje svoju opremu prijateljskom klubu Građanski koji je isto djelovao na području grada. Iznenađenje se dogodilo 1945. kad je Jug obnovio svoj rad da bi se krajem 1946. udružio s klubovima Jedinstvo, Argosy, Neptun i Orjen. Jug je svoju transformaciju u NK Dubrovnik doživio 1952. godine kada se spojio s Borcem i Željezničarom. Od 1952. do 1978. je djelovao pod tim imenom, a 1978. mijenja ime opet u Jug da bi 1979. došlo do spajanja Goška i Juga. Od 1979. je njihova zajednička vremenska linija sve do 1992. kada klub mijenja ime u HNK Dubrovnik. Nakon toga je uslijedilo jedno turbulentno razdoblje u kojem je bilo više gašenja klubova i osnivanja novih pod starim imenima, ali to je već neka druga priča.
Tko su bili stvarni rivali? I o njima pišete.
Postojalo je veliko rivalstvo između Dubrovnika i Goška, odnosno prije Drugog svjetskog rata između Juga i Goška. Taj je rivalitet dovodio jako puno publike na stadion, nekad prije u Gruško polje, a od 1945. pa dalje u Lapad. Zanimljivo je, a što je nama danas nepojmljivo, da je tih, pogotovo početnih godina, Gruž bio prigradsko naselje pa je to bio rivalitet jednog lučkog prigradskog naselja i ‘građana’. Taj rivalitet je ostao pa se do današnjeg dana stariji ljubitelji nogometa dijele na one koji su za Gošk i na one koji su za Dubrovnik, odnosno za Jug. Taj je rivalitet nosio nogomet i poticao aktivnosti, ali je fuzijom 1979. ugašen jer se smatralo da će se time dobiti veći kvalitet. Nažalost, veći kvalitet se nije dobio, a nestalo je rivaliteta koji je dovodio publiku na stadion.
A muktaši? Tko su muktaši?
To je jedno zanimljivo poglavlje u knjizi iz kojega je vidljivo kako navika neplaćanja ulaznica za sportske priredbe nije novijeg doba kod naših ljudi. To je još prije stotinjak godina zabilježeno u lokalnim novinama, gdje su tekstovi išli na način da je pisalo kako je bilo jako puno publike, npr. 1500 ljudi na Gruškom polju, ali velikom većinom muktaša ispod murvi koji nisu platili kartu. Mukštaši – oni koji ne plaćaju.
Spomenuli ste Gruško polje, tamo se nogomet igrao krajem 19., početkom 20. stoljeća. U knjizi su prvi put objavljene sjajne fotografije tog prostora. Kako ste došli do njih?
Zanimljiva priča stoji iza tih iznimno značajnih, povijesno vrijednih fotografija iz 30-ih godina prošlog stoljeća, što sam naveo i u samom uvodu knjige. Naime, desetak godina šetajući psa, Miško Ercegović i njegov sin Marko pronašli su kraj smeća kutije s brojnim fotografskim materijalima. Nečijim nemarom na smeću ostavljena je vrijedna povijesna građa koju je srećom gospar Miško prepoznao i sačuvao. Dio fotografija objavio sam u knjizi ‘Pet do sto’, a u ovoj su premijerno prikazane fotografije dubrovačkih nogometaša iz tridesetih godina prošlog stoljeća. Jako su mi drage i fotografije samog područja Gruža i Lapada iz tog vremena, a veliko oduševljenje svih onih koji su imali knjigu u ruci izazvale su baš te fotografije iz Gruškog polja. Bilo mi je zadovoljstvo opisati put te dokumentacije i način na koji je završila u dvije knjige koje potpisujem. Sva ta vrijedna foto građa pohranjena je ove godine u Dubrovačkom arhivu gdje se čuva za budućnost.
Stadion je i danas goruća tema, a i 50-ih, 60-ih, 70-ih godina prošlog stoljeća punio je stupce tadašnjih novina. Nakon što se livada pretvorila u stadion 1945. godine, u Lapadu su izgrađene svlačionice i… Do danas ništa! Zašto je tome tako?
Zadnje pravo ulaganje u Lapadu je bilo prije točno 60 godina, odnosno 1962. Jedan od prvih stadiona napravio je 1926. godine Gošk na području današnjeg Studentskog doma. Nažalost zbog financijske situacije on je na tom mjestu potrajao samo godinu dana te je razgrađen i rasformiran. U knjizi se donose neke zanimljivosti još iz davne 1937. kad je napravljena analiza zbog čega bi trebalo graditi stadion. Bilo je to prije 85 godina, a još tapkamo na istom mjestu.
Zašto je tome tako?
Zato što su po tom pitanju stalna lutanja i dileme o tome treba li napraviti novi stadion na postojećem mjestu u Lapadu ili u Gospinom polju. I tako se ciklički vrti u krug već godinama. Gospino polje je prije 50 godina po tadašnjem sjajnom prostornom planu Južni Jadran definirano kao područje gdje se treba graditi sportske sadržaje i ono je do današnjeg dana u svim urbanističkim planovima s istom namjenom. Naravno da bi oni koji su se bavili nogometom iz emocionalnih razloga najviše voljeli da to bude u Lapadu. To bi bilo fenomenalno, međutim za napraviti na tom mjestu pravi, veliki stadion postoji jako puno ograničenja prometnog, protupožarnog tipa itd. To je ono zbog čega tijekom godina imamo brojna lutanja, a Gospino polje i dalje čeka.
Možete li povući paralelu između nogometa u Gradu nekad i danas? Može se ustvrditi da je i tada nedostajalo novaca.
U sportu uvijek nedostaje novaca. Nekoliko sugovornika je u knjizi lijepo reklo kako je uvijek pitanje nekoliko čelnih ljudi koji će povući lokomotivu za bilo koji sport i sve posložiti. Novca nikad neće biti dovoljno, ali sve ovisi o tome kako ćete se u svemu tome prilagođavati da dođete do što boljeg rezultata.
I ovaj ste put, kao i u knjizi ‘Pet do 100’ imali suradnike. Kako ste ih odabrali?
S Tončijem Vlašićem još od ranije imam dobru suradnju. On je detaljno obradio razdoblje od spajanja klubova, odnosno od 1979. do 1994. i prvih prvoligaških utakmica. O Dubrovčanima u Hajduku i onima koji su iz Hajduka došli u Dubrovnik piše Jurica Gizdić, inače kroničar Hajduka i Hrvatskog olimpijskog odbora, osoba koja je do sada izdala respektabilnih 80 knjiga sportske tematike. Za dio knjige o Dubrovčanima koji su ostavili traga u Dinamu sam na jedan atipičan način odabrao odvjetnika Sašu Pavličića Bekića, sportskog zanesenjaka, dugogodišnjeg disciplinskog suca Prve nogometne lige i košarkaške ABA Lige. Budući da jako puno voli pisati po društvenim mrežama, ponudio sam mu da se okuša i u pisanju priloga za knjigu te je dao jedan lijep emotivni tekst o Dubrovčanima koji su ostavili traga u Dinamu. Osobno mi je bilo stalo da sportsko pero koje možda i najviše cijenim, a to je Splićanin Bernard Jurišić, da svoj prikaz o razlozima neuspjeha dubrovačkog nogometa. Razgovore s bivšim nogometašima, sa mnom su radile i novinarke DuLista Mia Njavro Banić i Leona Rašica.
Kad smo kod razgovora s nogometašima, donosite njih devet. Kako je došlo do odabira tih devet ljudi? Mislite li da će vam netko zamjeriti što niste uvrstili neka druga lica s travnjaka?
Kad radite ovakvu knjigu, koliko god da definirate kriterije, zamjerit će vam svi oni koji u njih nisu upali. Kod formiranja kriterija za knjigu o vaterpolu, vodio sam se time tko je osvojio olimpijsku medalju, tko Ligu prvaka pa je i tad bio problem kako to sve skupa posložiti. U nogometu nismo nikad imali neki rezultat, što je vidljivo iz knjige te je ljude trebalo posložiti po drukčiji kriterijima. Ovog puta to je bila dobna granica 70+ godina života i ukupan broj od devet razgovora s po dva predsjednika i trenera i pet nogometaša.
Nakon dvije objavljene knjige o sportu, sad Vas već s pravom nazivaju kroničarom dubrovačkog sporta. Koja je i kad će izaći sljedeća knjiga?
Sljedeća knjiga će, nadam se, izići najkasnije za dvije godine. Bila je već u poodmakloj fazi pa je stala zbog nekih drugih okolnosti. To je povijest vaterpolskog kluba Jug na engleskom jeziku, odnosno značajno redefiniranje već izdane knjige, koja će ujedno služiti i kao dobra priprema za Muzej vaterpola.
Je li Vam i ovog puta ostalo materijala, kao što je bio slučaj s knjigom ‘Pet do 100’?
Kad se jednom čovjek ‘navuče’ na to, kad vidiš koliko sjajnih materijala čuvamo u Državnom arhivu i koliko se u Znanstvenoj knjižnici u digitalnom obliku može naći kvalitetne periodike iz tog razdoblja, užitak je to pretraživati s kućnog kauča. Ima dosta materijala, no ne vidim u ovom trenutku drugu zanimaciju osim dovršiti posao koji se tiče VK Juga i to sve zaokružiti do kraja barem na engleskom jeziku.
Objavljeno u tiskanom izdanju 6. srpnja 2022.