Oslobađajuća presuda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču od životnog je značaja za same generala, a u političkom smislu od ogromnog je značaja za Hrvatsku.
Ona je moralna satisfakcija generalima i njihovim obiteljima za sve ono što su pretrpili ovih godina, kada su bili žrtve nepravde. No, ona ne mijenja sliku povijesti, kako neki ovih dana navode u medijima, jer povijest se ne piše na temelju sudskih presuda, nego na temelju cjelovitog uvida u izvore. Bez obzira na sudsku presudu, činjenica je da spomenuti generali nisu zločinci, činjenica je da Knin nije ni prekomjerno ni neselektivno granatiran i činjenica je da Hrvatska „Olujom“ nije provela „udruženi zločinački pothvat“, odnosno da nije odgovorna za odlazak srpskoga stanovništva iz Hrvatske.
Za to, kao i za nužnost pokretanja oslobodilačke vojno – redarstvene operacije kao jedinog mogućeg rješenja problema okupiranog teritorija Republike Hrvatske, u kojoj su, nažalost, neizbježne i civilne žrtve, odgovorna je isključiva politika srpskog vodstva. Dakako, uz takvu politiku, za incidente i ubojstva srpskih civila odgovorni su i neposredni počinitelji zločina, no to sigurno nisu zapovjednici hrvatske vojske i policije, ni tadašnja hrvatska politika koja je učinila sve što je mogla u onakvim okolnostima da civilne žrtve budu što manje. Primjerice, u akciji pod nazivom “Spasimo život”, pokrenutoj nakon “Oluje”, na oslobođenom području zbrinuto je 10.594 osoba, od toga 70,4 posto Srba.
Mnogi podlegli tezama suda
Nažalost, mnogi su podlegli autoritetu institucije, odnosno tezama Haškog tužiteljstva, iako bi trebali priznavati samo autoritet činjenica. Što uopće misliti o onima kojima uza sve dokumente, fotografije i videozapise, treba presuda Haškog suda da bi shvatili da Knin nije bio razoren, da Gotovina i Markač nisu zločinci…?
Što misliti o onima koji neistinama i poluinformacijama već 15 – ak godina neprestano truju medijski prostor u Hrvatskoj? I u emisiji „Nulta točka“ ovog ponedjeljka rečeno je, primjerice, da hrvatska država nije ništa poduzela da kazni počinitelje, odnosno da nitko nije osuđen za zločine počinjene nad srpskim civilima u ili nakon „Oluje“, iako je do 1999. „pravomoćnom presudom za ubojstvo na kazne zatvora od 1 do 15 godina“ osuđeno 12 osoba: „Zvonimir L., Miloš M., Dane K., Mario D., Veselko B., Zoran Š., Darko S., Ivica L., Ivica S., Ivica D., Mirsad N., Robert S., a na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina osuđen je Perica Č.
Istodobno vođeni su postupci „zbog kaznenog djela ubojstva u selu Varivode, Gošići i Očestovo, a protiv osoba koje su sudjelovale u kriminalnim radnjama tijekom i neposredno nakon “Oluje” (pljačka i palež) na hrvatskim sudovima do rujna 1999. na odgovarajuće kazne osuđene su 1492 osobe hrvatske nacionalnosti.
Pravednik s brkovima
U toj je emisiji, pravednik s brkovima, koji ovih dana telefonom iz Zagreba tješi Savu Štrpca, ucviljenog zbog propalog plana da Hrvatsku proglasi zločinačkom tvorevinom i tako izbori legitimitet za „Republiku Srpsku Krajinu“, ispalio u medijski prostor novu dezinformaciju, otprilike – „da se ubojstva ostale djece u Hrvatskoj ne mogu usporediti s ubojstvom ubijene Aleksandre Z., jer su stradala u granatiranju“.
Nije sporno da je ubojstvo djevojčice Aleksandre i njezine majke stravičan zločin, no čovjek koji se bavi pitanjem ljudskih prava i žrtava u Domovinskom ratu, ako to ne radi selektivno, trebao bi znati i napokon javno reći da to nije jedini primjer tako brutalnog ubojstva, da su djeca Dario (rođ. 1986.) i Tomislav (rođ. 1989.) J. ubijeni u studenom 1991. u selu Kostrići, da je u pokušaju izlaska iz opkoljenog i Vukovara 18. studenoga uhićen i hladnim oružjem ubijen 13 – godišnji Igor Č., da su djeca Slobodan (rođ. 1981.) i Goran (rođ. 1987.) Č. ubijena 18. siječnja 1992. u Erveniku hicem iz puške, a tijela su im potom zapaljena… Ubili su ih pripadnici srpskih postrojbi. S obzirom na to da bi se trebali držati načela da sve žrtve zaslužuju pijetet, a posebno ubijena djeca, bez obzira na njihovu nacionalnost, kako je moguće da su u medijima u Hrvatskoj spomenuta ubojstva tako neravnomjerno zastupljena?
Tragikomičnost pojedinih tiskovina
Tragikomično je gledati ovih dana rad uredništva pojedinih tiskovina koje su dan nakon donošenja oslobađajuće presude svoje novine omotali posterom Ante Gotovine, a na dan izricanja presude na naslovnici tih novina nije bilo ni slova o tome, kao da je riječ o nekoj privatnoj parnici u Haagu, a ne o događaju od iznimnog nacionalnog značaja. Da ne spominjem što su pojedinci pisali i govorili, a kako danas govore…
Posebno su licemjerni oni koji su nakon izricanja drakonske prvostupanjske presude u travnju 2011. prozivali sve koji nisu prihvatili takve presude Haškog suda „da nisu sposobni suočiti se s prošlošću“, a generalima su javno poručili da „još nije kasno da se pokaju“. Tada su takve presude za njih bile „pravične“, a sada su „skandalozne“, iako je riječ o istom sudu čiju su objektivnost i stručnost dizali u nebo i predstavljali kao neosporni autoritet.
Da ne bi bili zabune, zato što smatram da svi počinitelji zločina trebaju biti kažnjeni, postojanje sudova za ratne zločine smatram civilizacijskim iskorakom, ali pod uvjetom da uvažavaju činjenice i pravila ratovanja, da ne djeluju politički, da znaju razlikovati uzroke od posljedica i da se jasno odrede prema agresoru, jer se samo kažnjavanjem agresora može preventivno djelovati na sprječavanje novih ratova, odnosno agresija. A Haški sud za to nema mandat.
Dakle, ne prihvaćanje onakve prvostupanjske presude nije pitanje odnosa prema Haškom sudu, nego pitanje odnosa prema činjenicama. Prihvaćanje onakvih objašnjenja u presudi ne bi bilo „suočavanje s prošlošću“, nego pomirba s nepravdom!
Nevjerojatno je da su pojedini mediji vodstvima raznih nevladinih udruga, upitne stručnosti kad je riječ o Domovinskom ratu (o drugim kvalitetama neka procijeni javnost), u zadnjih 10 – ak godina posvetili toliko prostora. Oni su odgovorni za pokušaj da se raznim poluinformacijama i netočnim podacima teze haških tužitelja o „Oluji“ u Hrvatskoj prihvate kao konačna istina. Njihovi pokušaji danas su ogledalo licemjerja, kao što je knjiga „Gotovina – stvarnost i mit“ (Zagreb, 2010.), spomenik svim lešinarima, čiji je cilj opravdati unaprijed zadani zaključak, a ne povijesna istina.
Dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno – dokumentacijskog centra Domovinskog rata