AktualnoUrednički izbor

ZAPOVJEDNIK OBRANE SRĐA MIŠKO LJILJANIĆ ‘6. prosinca Grad smo branili s 250 metaka. Sam Bog nas je spasio!’

srdj branitelj miso ljiljanic030

Ni u jednom trenutku nije mi palo na pamet da ćemo izgubiti rat. Bio sam se voljan boriti do zadnje kapi krvi, dok god sam mogao upravljati sobom. Tako sam ja razmišljao, a bilo mi je tek 20 godina. Ponovio bih sve bez imalo dvojbe. Nisam želio fotelju ni stan, mada mi to po zakonu pripada. Žalosno je što se situacija razvila u tom smjeru jer je ispalo da smo to napravili za tajkune. To je ono što nas boli. Srce smo dali na pladnju za ono u što smo vjerovali. Tu nema uzmaka. Branili smo svoje. U tome me ništa neće poljuljati – priča nam dubrovački branitelj Miško Ljiljanić, zapovjednik obrane Srđa od 14. studenog 1991. do 27. svibnja 1992. godine, nositelj, među ostalim, odlikovanja Hrvatskog trolista. Susreli smo se s njim na mjestu gdje se sloboda iz muke i boli rađala – Muzeju Domovinskog rata Grada Dubrovnika. Na naše pitanje je li bilo potrebno proliti toliko krvi, spremno odgovara: ‘Sloboda se ničim ne može platiti. Dostojna je svake žrtve’, zaključuje ovaj umirovljeni veteran Domovinskog rata koji je u jeku borbe za samostalnu i neovisnu Hrvatsku rodni Mostar zamijenio Gradom.

Nosilo ih je srce hrvatsko

— Cijeli život bio sam vezan uz Neretvu. Rodio sam se u Mostaru, išao u školu u Čapljini i vani u Metković. Vojni rok služio sam s 1989. na 1990. u Valjevu u Srbiji. Bilo nas je samo par Hrvata, Bosanaca i Slovenaca, ostali su bili uglavnom Srbi i Albanci. Tu sam prvi put shvatio ozbiljnost situacije. Moj kolega iz Vukovara na walkmanu je slušao pjesmu ‘Ustani bane’. Da su nas otkrili, platili bismo zatvorskom kaznom od nekoliko godina. Doma sam se vratio u rujnu. Radio sam do 1991. kada sam dao otkaz i prijavio se u vojsku. Prvo sam išao u Metković, ali tamo su primali mali broj ljudi. U Pločama je bilo govora da će se osnovati odred, ali ništa od toga pa sam prema susjedovoj preporuci došao u Dubrovnik. U Vili Rašici upoznao sam generala Daidžu. Bili smo besposleni kojih mjesec dana, a onda nas je nakon dovršenog liječničkog pregleda u Splitu, odveo na obuku u Čepikuće. Bilo nas je 180 plus njih 40 prebjega iz bivše JNAa. Tu smo se podijeli u četiri skupine – jedna je ostala u Čepikućama, druga u kojoj sam bio ja poslana je na Osojnik, treća na Brgat, a četvrta na Debeli brijeg – objašnjava poručnik Ljiljanić.

Rat ga je zatekao upravo na Osojniku. Istina i prije 1. listopada, kada je službeno otpočela opsada Dubrovnika, mogao se začuti koji pucanj. ‘Tamo sam bio prvih sedam dana. Ne može se čovjeku objasniti kako je to izgledalo. U tom razdoblju na površini promjera jedan kilometar puta 500 metara palo je 12 tisuća granata. Srećom, sva djeca, žene i starci su prethodno evakuirani. Devetoro nas je poginulo, a da neprijatelja nismo vidjeli’, prisjeća se. U selu ih je ostala tek nekolicina borbeno sposobnih muškaraca koji su manje-više bili nenaoružani i pripadnici ZNG-a. ‘Zamislite, mi smo s takvim naoružanjem na početku, nakon pet godina uspjeli dobiti rat. Nosilo nas je srce hrvatsko. Taj zanos koji je vladao 1991. nikad se više neće ponoviti, zapamtite moje riječi. Neće, jer su nam raznorazni lupeži opljačkali narod i obezvrijedili sve za što smo se borili’, odmahujući glavom govori Miško Ljiljanić. Nakon povlačenja s Osojnika, on i nekoliko mladića namjeravali su se pridružiti generalu Daidži, no u Trstenom dočekao ih je hladni tuš.

— JNA već je izbila u Slano. Put prema Čepikućama bio je blokiran. Iz Grada su nas poslali u Župu dubrovačku. Trčao sam od Goričine u Kuparima preko hotela Orlando do Brašine pod kišom granata samo da bi uspostavili kontakt. Okolo su gorjele olupine automobila, rešetali su nas, ljudi su isplivavali na plažu goli bježeći iz Konavala. Stisnuli su nas u obruč. Vladala je panika. Dosta ih je izginulo te ih je ranjeno. Mi se nismo imali čime vratiti. Presjekli smo im napad. Spuštali su se s brda na Petraču s baterijama. Toliko su bili slobodni. Nismo imali pojma da su već napravili desant. Bila je greška Hamdije Kovača što je Goričinu ostavio gotovo polupraznom. Sjećam se, bilo ih je 200-injak. Lutali su kao ovce. Nisam im vidio lica. Jedan je ostao ležati. Ujutro sam došao do njega i uzeo mu špil karata i pušku ‘ciganku’ s drvenim kundakom. Još pamtim njen broj – s gorkim osmjehom poručuje naš sugovornik. Nisu, priznaje nam, imali predodžbu što je rat, učili su u hodu. Prava obrana uspostavljena je tek kad više nisu imali gdje.

— Na Srđ sam pješke došao 27. listopada preko Nuncijate. U tvrđavi je već bilo ljudi koji su se za cijelog vremena ratovanja po okolici pripremali. U tom momentu držala se Bosanka i Strinčjera. Dostavljali smo im hranu i municiju. Kad je pala Bosanka, Srđ je postao prva isturena točka. Teško je nekome to opisati. Tri-četiri topovnjače plove oko Grada, nalijeću avioni, gađaju nas iz tenkova, a ti im nemaš čime uzvratiti. Bespomoćan, prisiljen si trpjeti i stajati u mjestu – tumači. Zapovjedništvo mu je dodijeljeno 14. studenog te godine. Nakon što mu je bliski prijatelj poginuo pod paljbom dva mitralješka gnijezda postavljena kod utvrde na Bosanci neće ovo uporište obrane Dubrovnika napustiti sljedećih sedam mjeseci. Pod sobom je imao ljude i petnaestak godina starije od sebe. Smjene je dijelio sa satnikom Dragom Jupekom. Bilo ih je ukupno 70, od čega petero borbeno aktivnih. Bili su takoreći goloruki, u rebatinkama, neispavani, preplašeni, ali voljni braniti svoje. Prvi jači napad nakon 12. studenog bio je kobni 6. prosinca.

Junak je svatko tko je u Gradu ostao

— Čekali su momenat. Napali su rano ujutro. Ja sam sa svojom ekipom večer prije otišao odmarati u Grad. Kad su mi dojavili što se događa s magistrale sam, više puzeći nego hodajući pod teretom od četiri rapa, oko osam sati krenuo na tvrđavu. Naši su zapovjedili da se Srđ gađa minobacačima. Imali smo informaciju da su zauzeli istočni dio. Primijetio sam dvojicu i pokušao se provući ispod njih i ubaciti im ručnu ili što sam već planirao. Za to vrijeme snajper iz Grada me držao na nišanu. Srećom, jedan moj suborac prepoznao me po hodu pa ga je spriječio da puca. Padale su granate na drugu i treću serpentinu, razmrskale su se oko mene, popeo sam se u rekordnom roku. U međuvremenu ovo dvoje se povuklo pa sam došao u prazan rov. Ma to su filmski scenariji – s nevjericom, mada je od toga prošlo gotovo tri desetljeća, priča poručnik Ljiljanić.

Braniteljima se pridružio u srednjoj prostoriji. Ljudi su bili iscrpljeni, sluđeni, znali su ako srbo-četnička vojska probije ovu liniju obrane, povratka nema. ‘Podatak koji se ne zna u javnosti je da smo mi 6. prosinca Grad na kraju branili s 250 metaka’, otkriva nam Miško Ljiljanić. Sam Bog nas je spasio. Tog dana nisu izgubili niti jednog suborca. U pet godina prve crte spasio je devetoricu iz minskog polja, dvojica su mu umrla na rukama, ipak s osobitom gorčinom prisjeća se događaja koji se zbio upravo na Srđu. Nakon što ih je u studenom 1991. JNA četiri dana nemilice tukla s kopna i mora, zapovjeđeno im je povlačenje. Čim je informacija došla do tvrđave, 50-ero njih odbacilo je oružje i uputilo se prema Dubrovniku. Ostao je sam s petoricom vojnika te je sve što su ostavili za sobom nagurao u gustijernu. Nije očekivao da će se vratiti. Taman su se i oni bili spremni uputiti – oko tvrđave su rastegnuli nekoliko poteznih mina, natovarili se puškama, kad su primijetili nosila na kojima je ležao mrtav muškarac prekriven dekom. ‘Bili smo gladni, žedni, znojni, prljavi, s centimetar blata na sebi. Četiri noći nismo spavali, stalno smo letjeli naokolo i pazili hoće li neprijatelj negdje izviriti. Nismo vidjeli sutra. Spustili smo oružje i uzeli ga. Nismo ni pogledali tko je’, zastajkuje naš sugovornik i objašnjava kako su ga vjerojatno drugi ostavili u panici.

— Poginuo je negdje na Strinčjeri. Krenuli smo prema dolje. Na drugoj serpentini pala mu je deka s glave. Bio je to momak koji je sa mnom bio na obuci u Čepikućama. Kada sam ga vidio presjekle su mi se noge, počeo sam se tresti, to mi je bio najveći stres u ratu. Jedva sam sišao do magistrale – kaže branitelj Domovinskog rata Miško Ljiljanić. Stare rane je potisnuo, govori. ‘Tako je trebalo biti’, dodaje. Mislima se ne opterećuje. Bili su puni elana i emocija. Naime, tih dana rađale su se i prve ljubavi. ‘U ponoć sam znao otrčati na Babin kuk i vratiti se prije zore u tvrđavu. Tko bi to danas napravio za jedan poljubac. To treba voljeti. Za mene je junak svatko tko je ostao u Gradu – starac, žena, dijete, tko god nije otišao u Italiju ili Njemačku. Da njih dolje nije bilo, i mi bismo uhvatili crtu. Svi su oni doprinijeli obrani Dubrovnika’, naglašava. Iz uniforme se neće skinuti do 2006. Desetljeće prije sa standala na Župki u Srebrenom, pri oslobađanju Župe dubrovačke, slavodobitno, skinut će jugoslavensku zastavu.

— Sustav nas je natjerao da odemo u mirovinu. Bilo bi logično da su nam dali nešto spontano, a ne da smo morali sjedati u čekaonici s nekima koji su 20 posto invaliditeta dobili jer su se nalazili u Novoj Mokošici kad je granata pala u Rožatu. Nakon profesionalnog vojnika stjecajem okolnosti postao sam djelatna vojna osoba. Mogao sam ići na višu školu ili fakultet, ali kad sam vidio tko sve ima pravo na mirovinu, rekao sam sebi što ja imam nakon pet godina prve crte raditi u klupi. Volio bih da me se ne tretira jednako kao nekoga tko se pojavio tek 1995., tko je prenio čin iz bivše vojske i dobiva osam tisuća kuna mjesečno. Pa to je tragikomedija. Živim u stanu čije papire još nisam dobio. Bili su na području posebne državne skrbi kada je Vlada donijela odluku da ih daruje braniteljima. Dan danas čekam da ju sprovedu u djelo. Pisao sam na sve adrese od ministra branitelja, predsjednika Sabora, Vlade – tumači. Odgovor je uvijek isti, birokratski – sve će biti po zakonu.

Nadomak Grada za kojeg je život bio spreman položiti ostao je živjeti. S njim se, kaže, tih zlosretnih dana suživio kao da je tu rođen. Danas, međutim, radije izbjegava okupljanja s ratnim drugovima. Imali su, priznaje, nakon 1995. fazu liječenja rana alkoholom ili klađenjem. Sada vrijeme provodi uz more. Riba na balun i pliva dok god mu to vremenske prilike dopuštaju. ‘Ne idem na postrojavanja osim ako nije neko ključno. Inače, što se bilo čega tiče – pustite me na miru. Kroz brigadu je prošlo 10 i pol tisuća ljudi, svi su oni u istom rangu kao i mi što smo bili na prvoj crti. Nikad ništa nismo tražili. Razočaran sam jer su pojedinci koji to nisu zaslužili dobivali šakom i kapom. Ovim putem pozdravljam sve prave dubrovačke branitelje. Prepoznat će se oni. Poginulima i onima koji više nisu među nama odajem počast. I sam sam mogao kosti ovdje ostaviti. Bog me pomogao. Drugi nisu bili te sreće. Njihova je vječna slava i hvala’, zaključuje zapovjednik obrane Srđa 1991./92. Miško Ljiljanić.

Iz tiskanog izdanja DuLista od 4. prosinca 2019.

Foto: Zvonimir Pandža/Arhiva Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik

Pročitajte još

SUZE, TUGA I BOL PRED SUDOM Obitelj u tišini na prosvjedu tražila pravdu za Katu i Stipu

Dulist

Dubrovnik i Sanya jačaju suradnju: Skulptura “Sveti Vlaho i Grad” predana gradonačelniku Sanye

Dulist

Požar kod Orebića brzom intervencijom vatrogasaca stavljen pod kontrolu

Dulist