Zanimljivo je da na gotovo svakoj fotografiji snimljenoj u nekom od Bukovčevih ateljea, među mnoštvom slika, namještaja i raznoraznih dekorativnih predmeta, gotovo uvijek nalazimo i neki glazbeni instrument.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
To nije čudno imamo li na umu riječi koje je Bukovčeva kćer Ivanka zapisala u svojim bilješkama pod nazivom Uspomene na mog oca
Osim slikarstva najviše je otac volio muziku, koju je razumijevao kao pravi umjetnik. Nije imao prilike da izučava ikoji instrumenat, ali kao samouk se bavio igrom na tamburicu, takodjer na harmonium a malo i na klavir je igrao. Za njegovog boravka u Cavtatu učestvovao je u tamburaškom zboru društva ‘Epidaurus’, kao i ranije u Zagrebu u umjetničkom društvu.
Fotografije modela u Bukovčevom pariškom ateljeu (oko 1888. godine) pokazuju mladu ženu koja u rukama drži gusle. Vlaho Bukovac, prema tadašnjoj modi i interesu za kulturu istoka i orijenta, u pariški atelje donosi i instrument s ovih prostora koji će mu poslužiti kao predložak kojeg će naslikati na nekim od svojih umjetničkih kompozicija. Osim tih instrumenata rekvizita, kao što su gusle, ili def koji ćemo sresti na mnogim Bukovčevim djelima, na slikama i fotografijama vidimo i instrumente od kojih se neki i danas kao dio muzejske zbirke nalaze u Kući Bukovac. Riječ je o osobnim instrumentima Vlaha Bukovca na kojima je on sam muzicirao.
U tom pogledu izuzetno je zanimljivo vrijeme koje je Bukovac proveo u Zagrebu (1893. – 1898.). Na fotografijama iz novopodignutog zagrebačkog ateljea u koji unosi duh pariških prostora vidimo ga kako svira harmonij i brač, instrumente od kojih se i dalje kroz život neće odvajati. Brač je Bukovac svirao i u tamburaškom orkestru, a u rodnom Cavtatu sudjelovao je u osnivanju jednog takvog orkestra. Brač koji vidimo na fotografijama iz zagrebačkog i praškog ateljea, ali i na nekoliko slika, Bukovac je nabavio u Zagrebu, a izradila ga je graditeljica tamburica Terezija Kovačić, čija je tvornica od 1894. godine bila na adresi Ilica 47.
Upravo nam slika Karneval u Epidauru najbolje dočarava tu Bukovčevu ljubav prema glazbi. O toj slici, naslikanoj 1901. godine, za vrijeme četverogodišnjeg perioda kojeg je Bukovac proveo u rodnom Cavtatu, Bukovac kaže: Ova slika predstavlja kako se društvo Epidaurus zabavlja. Svak je tu maškaran, tamburaški zbor udara jedan komad za ples a Ljubo Medini, koji je bio naš vođa – vlada. Zbor je od 16 osoba a među njima ja.
Upravo će Bukovac biti angažiran oko opremanja ovog orkestra. Berda koju na slici svira Niko Franičević također se čuva u zbirci Kuće Bukovac. Bukovac je sam sebe naslikao s leđa kako svira brač od kojeg vidimo samo vrat instrumenta i prepoznatljivu upletenu trobojnu traku s pomponima. Od ostalih instrumenata Bukovac je svirao harmonij i gitaru. Danas se u Kući Bukovac čuvaju dva harmonija. Bio je to vrlo popularan instrument u drugoj polovici 19. stoljeća. Uz to što je korišten u crkvama kao pratnja liturgiji, često se za zabavu svirao i u građanskim domovima.
Uz sve navedene instrumente Bukovci su u kući imali i piano budući da je kćer Marija studirala glazbu na praškom konzervatoriju. Kod kuće smo imali uvjek mnogo gosti, – naše studente, glavno iz Akademije papine djake i prijatelje. Naša kuća je bila gostoprimljiva a svi se rado sastajali s mojim ocom. – prisjeća se Ivanka Bukovac veselih praških trenutaka. Ta su druženja često završavala uz glazbu, što svjedoče brojne obiteljske fotografije i korespondencija.
Što se, između ostalog, sviralo u Bukovčevom domu saznajemo iz jednog pisma kojeg je supruga Jelica uputila 14. travnja 1913. godine obiteljskoj prijateljici Flori Jakšić: Samo jednom odkad ste odputovali bilo je kod nas malo društvo ito jer nas je iznenadio jedan mladi doktor sa sestrom, pak se je udaralo, pjevalo… Chopina su također igrali, onog izvanrednog umjetnika kojeg zvuk i melankolične i uzrujane kompozicije duboko u dušu vibriraju; siromah, on je također bio nesretan pa se to osjeća u sviem njegovim dielama; pa nemogu nego odjeka naći u slušaoca kojeg stanje njegovom odgovara.
Foto: Migk