Nema ja mislim u cijeloj Europi zemlje koja tolikom brzinom i s takvom lakoćom kao Hrvatska mijenja zakone. Više ptice na granama pjevaju, a Europski sud za ljudska prava gotovo svakom svojom presudom
donesenom protiv Republike Hrvatske potvrđuje, mi nemamo problem sa zakonodavstvom, već provedbom.
Okosnica mog doktorskog rada, pa i naknadno knjige ‘Sustav ljudskih prava u Republici Hrvatskoj’ bila je upravo provjera zašto su ljudska prava, između kojih i sloboda izražavanja, tako loše zaštićena i tako često
kršena. Analizirala sam stoga s jedne strane zakone, uspoređujući ih s obvezujućim međunarodnim pravnim normama i demokratskim standardima kojima bi se trebali rukovoditi, a s druge praksu. Kako domaćih, tako i međunarodnih sudova. Naročito spomenutog Europskog suda za ljudska prava. I zamislite! Problem je najmanje u zakonima. Pa zašto ih se onda mijenja svaki čas, a na provedbi koja bi trebala svakako uključivati nadzor nad nadležnim tijelima i sankcije za ovlaštene osobe u istima u slučajevima neobavljanja svoga posla – a da ne napišem ništa, zaključit ću – radi se vrlo malo.
Legalizacija cenzure
Zakon o medijima koji je još uvijek na snazi i ja se toplo nadam da će ostati, detaljno sam proučila usporedivši svaku njegovu odredbu s međunarodnim pravnim načelima. I on je dobar. Usklađen je. On je na razini zakona u najrazvijenijim europskim zemljama. I sad su se sjetili naši vladajući da ne valja i izradili prijedlog novog. Koji je struku, naročito Hrvatsko novinarsko društvo, s punim pravom podiglo na noge, te krajem prošlog mjeseca uputilo resornom ministarstvu odgovor na radni prijedlog ovog zakona ističući ga posve neprihvatljivim. U cijelosti. I u pravu su kada u tom odgovoru navode kako bi usvajanje ovakvog prijedloga zakona ‘značajno unazadilo medijske slobode te položaj novinara i novinarstva u Hrvatskoj’.
Članovi HND-a su u pravu kada navode kako se odredbom koja nakladniku daje za pravo da svojevoljno i bez obrazloženja ne objavi novinarski prilog ‘de facto’ legalizira cenzura. Ako to nije cenzura onda zaista ne znam što je?! Takvom odredbom, za slučaj da bi ovakav prijedlog bio usvojen, o uredničkoj neovisnosti i pravu novinara na izražavanje ne bi više bilo govora. Iako smo i sada na europskoj ljestvici slobode medija
na nezavidnoj poziciji, tada bi, nema sumnje, pali na samo dno. Jer bi se novinarski posao/poziv sveo na pisanje naručenih tekstova, po diktatu, a sve što bi izlazilo iz tih zadanih okvira bi završavalo u smeću, odnosno ‘Recycle Binu’.
Nakladnik postaje glavni urednik, a novinar – izvršitelj naloga
U potpunosti je u pravu ekipa iz HND-a koja je pisala ovaj odgovor u zaključku kako odredbe prijedloga
novog zakona u potpunosti ruše, na međunarodnoj razini, ustanovljenu podjelu prava i obveza u odnosu na
relaciji nakladnik – glavni urednik – novinar. Jer, suprotno međunarodnim standardima prijedlog novog
zakona ovlasti glavnog urednika prebacuje na nakladnika, dok novinara pretvara u običnog izvršitelja naloga
odrečući ga svih prava. Najopasnije onog temeljnog – slobode izražavanja.
Glavni urednik, kad procijeni da određeni novinarski uradak ne treba ugledati svjetlo dana ima obvezu obrazložiti autoru – zašto. A to obrazloženje mora biti utemeljeno na zakonu i etičkom kodeksu novinarstva, a ne može biti ‘eto jer sam ja tako rekao/rekla’, ‘jer mi se ne sviđa’, ‘jer iznosiš stav s kojim se ja ne slažem’ i slično.
Izvor informacija otkriti uredniku – ništa sporno
U HND-ovom odgovoru ministarstvu kritizira se odredba koja nameće novinaru obvezu otkriti glavnom
uredniku izvor informacija. Taj dio mi, moram priznati nije jasan, makar ne u ovom kontekstu, jer ta
obveza postoji i prema aktualnom zakonu. I u skladu je s europskim pravom i praksom, tako da osobno u tome ne nalazim ništa spornog, jer i novinar i glavni urednik, opet temeljem postojećeg zakona, imaju obvezu čuvati identitet tog zaštićenog sugovornika. I vrlo su jasna pravila u kojim slučajevima i u kojoj proceduri ga trebaju razotkriti. To je moguće, i nije protupravno, jedino na nalog suda koji je utemeljen na zahtjevu državnog odvjetništva, a zbog zaštite nacionalne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti i zaštite zdravlja (i života). I to sud može tražiti od novinara i glavnog urednika samo kada ‘ne postoji razumna alternativna mjera otkrivanju podataka o izvoru informacije’, te da je ‘na zakonu osnovani javni interes za otkrivanje podataka o izvoru informacije jasno prevladava nad interesom zaštite izvora informacije’. Predloženo smanjenje broja članova Vijeća za medije, a istovremeno povećanje ovlasti tog tijela, apsolutno je neprihvatljivo. Po samoj logici stvari, kada se povećavaju ovlasti logično bi bilo povećati broj članova. U najmanju ruku ostaviti postojeću brojku, a ne smanjivati.
Upisnik novinara i fotoreportera – apsurd
Apsurdna je odredba u prijedlogu novog zakona o uvođenju nekakvog upisnika novinara i fotoreportera u
koji će moći biti upisani, pa se tako i legitimno baviti novinarstvom, samo oni koji ispune ‘obrazovni i stručni
kvalitativni i kvantitativni kriteriji’. Što bi to značilo? Da npr. ja koja sam po struci pravnik možda, nakon preko
dva desetljeća rada u medijima, neću zadovoljiti kriterije za ući u upisnik novinara?! I da više neću moći pisati, voditi emisije i ostalo? Dok će neki 20-godišnjak koji je tek izašao s fakulteta medija i koji ne zna još napisati ni vijest, a kamoli temu, bez problema dobiti ‘licencu’?! Na koncu, tko je taj koji će prosuđivati zadovoljavam li ja ili ne te kriterije?
Što s prikrivenim oglašavanjem?
E sad – dok se bave, ma moram reći, nebulozama, ti koji sastavljaju ovakve lakrdične prijedloge zakona ono čime se zaista treba pozabaviti ostavljaju po strani. Iz HND-a upućuju, posve opravdano, na problem prikrivenog oglašavanja. Ono je sveprisutno i, doduše, problem je svugdje u svijetu, a ne samo kod nas. Ali opet nije problem u zakonu, jer zakon ga strogo zabranjuje, već mehanizmu nadzora, koji ne funkcionira.
Problematični su i predloženi kriteriji za dodjelu direktnih potpora za pretplate na elektroničke publikacije,
kao i uvođenje poreza na internetsko oglašavanje, uvođenje dodatne državne kontrole nad strukovnim
udrugama… Sve u svemu – represija u planu, nadam se da neće biti i – na djelu! Odnosno, nadam se da ovaj
groteskni i opasni prijedlog zakona nikada neće ugledati svjetlo dana.