Zagreb i Ministarstvo kulture koče Boškovićev spomenik u Milanu

Prije nekog vremena na adresu DuLista javio se Cristiano Pambianchi, odvjetnik iz Italije, sa željom da s nama podijeli svoju neobičnu strast za Hrvatskom, osobito Dubrovnikom ali i ‘pozitivni inat’ oko priče o našem velikanu Ruđeru Boškoviću.
Osim što dobro posluje u međunarodno priznatoj tvrtki Bird & Bird, odvjetnik Pambianchi je okupiran životom, likom i djelom Ruđera Boškovića, osobito kad se otvori tema njegovog mjesta smrti i mjesta gdje bi u Milanu trebao biti njegov spomenik – crkve Santa Maria Podone. Zato je Pambianchi odlučio uzeti stvar u svoje ruke, te učiniti nešto kako bi se ova priča, koja se već predugo poteže, konačno rasplela, jer Milano još uvijek čeka spomenik. Nažalost, otkrio nam je i nekoliko negativnih detalja.
Bošković, čovjek iz Raguse, dijelom Talijan, skoro pa je i zaboravljen, kazao nam je Pambianchi putem telefona, pojašnjavajući kako je situacija oko dostave njegovog spomenika u Milanu u statusu quo preko dvadeset godina.
-Postoji afera koja je produljila postavljanje spomenika. Zapravo, čeka se da Grad Zagreb donira spomenik kojeg je napravio Ivan Meštrović. Sad imamo pola spomenika, što je bizarno i zaista smiješno. Dvadeset godina se čeka na ostatak spomenika, Milano ga je autorizirao, no nešto se dogodio pri dodjeli novca između Grada Zagreba i Ministarstva kulture. Iva Pavić, generalna konzulica u Milanu, radi na tome da se iznađe neko rješenje ovog problema koje će sve u Hrvatskoj i Italiji učiniti sretnijima. Nadam se da će se neka stvarna akcija dogoditi iz hrvatske Vlade te da će se i mediji uključiti u cijelu priču – dodaje Pambianchi, ističući i to kako Milano više ne može čekati te kako je tužno da Hrvatska na ovaj način gubi ugled, koji je i inače ugrožen, navodeći kao primjer štetu koju naprave hrvatski navijači za vrijeme utakmica u Milanu.
Pambianchi je također za DuList rado odgovorio što ga je uopće motiviralo da uzme stvar u svoje ruke.
-Radi se o zanimljivoj priči jer je puno čimbenika u nju uključeno, od kulture i povijesti pa sve do domicilne politike, Vlade, te međunarodnih odnosa Hrvatske i Italije. Na tri fronte radim na ovom projektu s kojim želim više zasluga dati Boškovićevom radu. Ne dam zaboravu da uzme ovog znanstvenika, zato to radim volonterski, zbog ljubavi prema Hrvatskoj, te moje i sljedećih generacija i njihovih međusobnih dobrih odnosa – napominje Pambianchi, dodavši kao je u svojim naporima otkrio i potvrdu o smrti Ruđera Boškovića te kako je saznao i to u kojoj je crkvi u Milanu pokopan.
-Nema natpisa unutar crkve, radim i na tome. Ono što se mora napraviti jest nastaviti sjećanje na njega. Ako se pojavi spomenik te stavi i natpis u crkvu, možda će Papa podržati projekt identifikacije kostiju kako bi se dio donirao i Dubrovniku, s obzirom da je Boškovićeva želja bila biti pokopan u Katedrali u Dubrovniku – dodaje Pambianchi.
A saznali smo i tko sve sudjeluje u ovom projektu.
-Projekt je ‘uradi sam’, budući da ne pripadam nikakvoj organizaciji niti išta slično, prvenstveno radi toga što ne želim biti pod utjecajem. Ponudio sam pomoć Hrvatskom konzulatu samo zato što je Iva Pavić inteligentna mlada dama koja puno ulaže u međusobne dobre odnose Hrvatske i Italije, kao i kulturu i umjetnost. Organizira zajedničke događaje na područjima kulture, poslovanja, promocije zemlje. Osim nje, nabrojat ću još neke ljude i organizacije koji su uključeni u ovaj projekt na harmoničan i miran način: Katolička crkva i vlasnici crkve u Milanu koji su mi pomogli naći potvrdu o smrti, te koji pozitivno gledaju na natpis u samoj crkvi. Tu je i Grčka ortodoksna konstatinopolska crkva, odnosno uvjerio sam i njihovog papu kako je ‘ujedinjenost važna’, te kako ideja oko Boškovića može pomoći boljoj prezentaciji i ‘vidljivosti’ crkve u javnosti. U priču je uključena i Akademija lijepih umjetnosti iz Brere, koji će raditi natpis u mramoru, jer Brera je, kao i Dubrovnik, oduvijek bila u Boškovićevom srcu. Tu su i milanske vlasti, preko kojih sam saznao kako je skulptura ‘autorizirana’, te kako je na Hrvatskoj odluka o daljnjem postupku. Dobio sam i mogućnost napraviti stranicu o Ruđeru Boškoviću na službenim stranicama gradskog vijeća Milana, a nadam se i napraviti ture Boškovićevim putovima – zvjezdarnicom u Breri, palačama obitelji Borromeo te crkvom u kojoj je pokopan. Dakako, tu su i mediji uključeni, a raduje me što se priča širi i na Dubrovnik – napominje Pambianchi, čije je najvažnije volontersko otkriće definitivno potvrda o Boškovićevoj smrti.
-Otkrio sam originalnu potvrdu, iz 1787. godine, te sam obavijestio o otkriću mog prijatelja, profesora Slavena Leticu, te preko njega i profesora Slobodana Prosperova Novaka, koji su odmah pokazali zanimanje za potvrdu, te u konačnici ustvrdili kako je bez sumnje dokaz da je Bošković pokopan upravo u Santa Maria Podone. Također su ustvrdili kao se radi o važnom dokazu Boškovićeve smrti – dodaje Pambianchi, dodavši kako mu je velika želja da Dubrovnik također pristupi ovom projektu, s obzirom koliko Bošković znači za naš grad.
-Nadam se i da će se neki dubrovački umjetnici uključiti u projekt izrade natpisa u crkvi, odnosno kako će raditi zajedno s Akademijom u Breri. To je i smisao cijele priče – radimo zajedno – kaže Pambianchi.
A zašto je sve spremno i ništa se ne događa?
-Priča traje predugo, dvadeset i više godina. Podnožje spomenika pojavilo se 1995., a tada je crkva u kojoj je pokopan bila pod restauracijom, te se otvorila nakon mnogo godina. Odmah sam ‘uletio’ u nju i pitao gdje je natpis, te razgovarao s arhitektom koji je provjerio grobove ispod crkve. Tad sam našao i potvrdu o smrti, nepobitan dokaz, jer mi je san bio dokazati gdje je Bošković pokopan i odnijeti dio njegovih ostataka u Dubrovnik. Tad sam i priču dao za ‘La voce del Popolo’ – kaže Pambianchi, dodavši:
– Tijekom komunističke Jugoslavije i fašističkog perioda u Italiji, Boškovićevo ime kao i isusovački red je bio zatrt, što nije pomoglo razvijanju zajedničkog naslijeđa Hrvatske i Italije. Hrvatski konzulat u Milanu sada se kreće u smjeru popravljanja sjećanja na ovog velikog znanstvenika – dodaje Pambianchi kazavši kako ulaže sve napore kako bi se Bošković konačno – smjestio gdje pripada.
-Čak sam i pisao premijeru Zoranu Milanoviću, koji mi je nezainteresirano odgovorio protokolarnim pismom. Vašem premijeru sam pokušao objasniti frustracije talijanskih ljubitelja hrvatskog nasljeđa. On je propustio prošli Expo u Italiji te tako i priliku da još jednom pokuša dati spomenik Milanu. Ponavljam, spomenik je spreman, sve što je nedostaje je jedan potpis. Tko ga treba potpisati – Ministarstvo, gospodin Bandić? – dodaje Pambianchi i mali, ali važan detalj pokušaja sabotaže donošenja spomenika u Milano.
-Tu je i problem potpisa spomenika. Naime, na njemu stoje tri natpisa, na hrvatskom, talijanskom i latinskom. Talijanski eksperti tvrde kako znanstvenikov potpis nikad nije bio ‘Ruđer Bošković’, i traže da se poštuje način kako se potpisivao. To se na primjer realiziralo kada se radila marka kao sjećanje na 300 godina od rođenja Boškovića, na kojoj piše ‘Rugerius Boscovich’ – ističe Pambianchi. Kazao je kako o tome nema što komentirati osim činjenice kako u vrijeme Boškovića naše dvije zemlje nisu postojale, već je koncept nacionalnog bio baziran na ‘state nation’, državi naciji.
-Bošković je bio čovjek iz Dalmacije, čovjek Raguse. U to vrijeme važno je bilo u kojem si gradu, ne državi rođen, baš kao što se Columbo deklarira kao čovjek iz Genove.
– Ne postoji ime na hrvatskom, no prijedlog natpisa ‘rođen u Ragusi (sadašnjem Dubrovniku) te ‘doniran od Hrvatske države, Grada Zagreba i Hrvata iz Lombardije’ koji je poslan Vladi RH, sad čeka njihove primjedbe. Hoće li prihvatiti ovo ‘sada Dubrovnik’ te činjenicu da nigdje ne piše ‘Ruđer Bošković’? Nadam se da će ova materija, sitnica, biti pređena, jer smatram da je važnije što piše ‘donated by Croatia’, što zapravo označava dijeljenje zajedničkih sjećanja – napominje Pambianchi.
Ali, zašto baš Bošković, ne neki drugi znanstvenik? – bilo je naše posljednje pitanje, na koje smo dobili detaljan i zanimljiv odgovor.
-Zato što je bio čovjek brojnih interesa, od matematike do filozofije. Bio je kozmopolit, što ga čini savršenim za ujedinjenje zemalja, svojevrsnu globalizaciju. Bošković pripada svima onima koji su u znanosti, kulturi… Onima kojima granice ne znače ništa za širenje dobrih stvari, djela, priča. Bošković je tipičan primjer za ono što te može ili podijeliti ili ujediniti, ovisno o političkoj situaciji – napominje Pambianchi, dodavši kao je između ostalog ovaj veliki znanstvenik bio i Talijan i Hrvat, te osoba koja je dokazala kako vjera i znanost mogu ići ruku pod ruku.
-Bošković je napisao Voltaireu ‘Nisam talijanski genij… Majka mi je Talijanka, otac ne… Pričam talijanski i ostale jezike, pišem na latinskom… Kako je to moguće? Ja sam dalmatinski čovjek iz Raguse’ – kaže Pambianchi, zaključivši kako je konačno vrijeme da se pređu ‘glupi i nepotrebni argumenti’.
-Neka se Hrvatskoj konačno dopusti doniranje spomenika Milanu. Neka se stavi natpis na mjestu gdje je umro i neka se konačno potaknu pitanja na znanstvenoj razini, poput ‘Ma tko je on bio?’ ili pak ‘Što je sve Bošković uradio?’, a uradio je mnogo toga i za Hrvatsku i za Italiju – zaključio je Pambianchi.