Evo jedna tužno istinita za početak ovog đira: kad lopov ukaže na lopova, nije cinkaroš, već – političar. Dobra! Za naše prilike sasvim točna. I pametnom dovoljna.
Kad se sve sagleda i kad se progleda, moralni kredibilitet naših političara dodirnuo je samo dno. A oni, takvi kakvi su, odlučuju o našim sudbinama. Ovisimo o njihovim suludim, korumpiranim i „umreženim“ odlukama. Dobro je dok se svađaju, manje vremena im ostaje za kriminal. „Radije biti koristan, nego vladat!“ poručio im je naš sjajni biskup Mate, al' malo tko od njih ga je čuo.
ZAOKRUŽIMO PRIČU
Valja nama živit. Pitaju me tko je onaj fini tekst o Iza Roka napisao. Iz prošlog đira ulicama. Šutim, tako sam obećao, a rado bi je spomenuo. Ajmo dalje. Završni đir do Župe i gospara Kreša Nikića. Za sada. Jer, „Ma imo bi ti još puno tog pričat, al'…!'“ Uvjeren sam kako ću ga još itekako zvat za mnoge detalje povijesti ulica i čeljadi Grada.
Zaokružujemo priču, sportom se kao klinac od 14 godina počeo bavit u klubu s početnim slovima – inicijalima BK, svoju sportsku priču zatvara s klubom istim početnih slova, BK. Početak je bio u Boksačkom klubu Dubrovnik, a evo zadnjih godina član je Boćarskog kluba Rijeka. U Župi dubrovačkoj. Opet naglašava kako nikad nije igro' na boća, tek je tamo, uz njih. Boćare.
– Pitali me kad sam iz Grada ođe preselio „kako ćeš se obiknut u Župi?“, a najbolje ti se uklopit u Župljane uz boće. Gledo bi kako igraju, šutio i gledao, u upravi BK Rijeka sam evo… ima i 25 godišta. Sve lige prošli, prvu, drugu, sad smo u trećoj. Još sam tamo, evo ti ovu lijepu plaketu koju su mi dali za 20 godina u klubu. Ma, penzionerski…
PANTAGANE, GOLUBOVI…
Tu stanemo, ipak ovo nije đir o Župi. Vraćam ga u Grad. Djetinjstvo; „Pantagane! A što ih je bilo! Na sve strane, iz svih rupa. Velike ko' mačke. Sreća, bilo nekad i mačaka u Gradu. I nije ih čeljad hranila, jer nije ni za se hrane imala, pa bi lovili te miše! Golubovi! Ni njih više nema ko' nekad. A za onog rata golubovi su ti čeljad prehranili!“
Upadam, kao šaljivo onim starim vicem o dva penzionera u parku, pa prvi pita drugog „Jesi ponio kruh za golubove?“, a drugi će „Ne, ja ih jedem bez kruha!“ A gospar Krešo će mi na to „Ma pusti penzionere, svi su za tog rata jeli golubove! Nisu imali ništa drugo. Uhvatiš ih, pa na lešo u toću. Gladna je bila čeljad za tog rata. To je bio rat. Gadan za malu čeljad.“ Pa još malo u to davno djetinjstvo, Iza Roka i okolnih ulica…
TVORNICA PASTE U GETALDIĆEVOJ
– Teta Liza! Da, tako smo je zvali. A Lita joj je bilo pravo ime, imala je malu butigu u Getaldićevoj, tamo neđe do optike. Prodavala sladoled, neke sokove, pića, paste, kolače i lizalice! Zato smo je zvali teta Liza. Čim dobiješ neki dinar, u nje po nešto slatko. Pa liži… Drago čeljade je bila. Spomenuh se nje kad već spominjemo tu hranu. To je ipak bilo malo slađe od tih golubova. Na lešo…
Prisjeti se gospar Krešo kako je tu, u Getaldićevoj nekad bila i tvornica paste. Spajala je tu ulicu i obližnju Čubranovićevu. U njih je teta Liza uzimala paste i pravila kolače. Pa prođe sjećanjima i onaj volat u Garištu „E tu bi se redovno popišali! Krasno mjesto za to učinit, skriveno do Straduna, a opet blizu mu. A jes' smrdilo na pišinu!“ A kad već spomenu Garište, malo stiša ton, jer u toj ulici živjela mu je supruga. „Ma masu ti je čeljadi tad živjelo u Gradu.
Svi ovi magazini, podrumi što su danas prazni, u njima je tad neko' živio! Sve je bilo puno čeljadi!“ Pa smo tako pričom došli i u dane lude mladosti i… „Porporela! Mitsko mjesto čeljadi od Grada. Tu smo se vagiđali, pjevali, igrali, kupali… kupili bi ribe, pa gradele, piće… vaterpolo… E, evo ti nešto! Značka VK Porporele, iz… 1963. il' '64.! To sam baš ja tada naručio u Zagrebu. Podijelio sve, evo meni ostale još dvije, evo ti jednu, čuvaj je! Vrijedi to nekog vraga nakon svih ovih godina!“