U razdoblju listopad – studeni 1991. godine organizirana oružana dragovoljačka postrojba “Stare” Mokošice, po veličini satnija, branila je zapadne prilaze Dubrovnika.
Navedena dragovoljačka postrojba je formirana u kolovozu 1991. iz reda mještana dragovoljaca iz “Stare” Mokošice koji su po bilo kojoj osnovi posjedovali vatreno oružje. Dio naoružanja, uniformi i opreme dobili smo od Policijske uprave i Centra za obavješćivanje Dubrovnik, a naknadno i od Zapovjedništva obrane Dubrovnika, ali najveći dio naoružanja nabavili smo u vlastitoj režiji.
U rujnu 1991. dragovoljačka postrojba iz “Stare” Mokošice je na zamolbu Centra za obavješćivanje Dubrovnik organizirala oružano osiguranje izgradnje prvog ratnog broda HV ("Sv. Vlaho") u brodogradilištu u Mokošici, te dežurstva kod instaliranih radio stanica na terenu, ophodnje i osmatranja na području naselja “Stara” Mokošica, Petrovo Selo i Pobrežje. Po pisanoj zapovijedi zapovjednika obrane Općine Dubrovnik ppuk. Nojka Marinovića iz listopada 1991. navedena se dragovoljačka postrojba formalno podvodi pod vod teritorijalne obrane jedinice teritorijalne obrane Mokošice, formirane navedenom zapovijedi.
Naša je postrojba tijekom listopada 1991. držala prvu crtu obrane na području Pobrežja, Petrova Sela i “Stare” Mokošice zajedno s jednom manjom postrojbom specijalne policije iz Mokošice, te s, također manjom, postrojbom ZNG-a iz doline Neretve koja je bila stacionirana u Petrovu Selu. Osim držanja prve crte obrane, naša je postrojba na navedenom području organizirala i miniranje, zaprječavanje, te kontrolu putova i prilaza, patrole, izviđanje, osmatranje, obavješćivanje, osiguravala logističku podršku i vezu s hrvatskim obrambenim postrojbama na Osojniku, u Orašcu i Zatonu, Novom naselju Mokošica, Rožatu i Komolcu, osiguravala provođenje naredbe o zamračivanju, organizirala i provela evakuaciju starih, bolesnih, žena i djece iz teško napadane i bombardirane “Stare” Mokošice, davala svu moguću logističku podršku Stožeru civilne zaštite i Kriznom stožeru u Mokošici (evakuacija civila, gašenje velikog požara, prijevoz ranjenika, doprema kruha, itd.).
Dana 4. listopada 1991. naša je postrojba zarobila četiri vojnika JNA i predala ih Policijskoj postaji i Kriznom stožeru u Mokošici.
Dana 24. listopada 1991. u večernjim satima nakon što smo na Pobrežju uspješno odbili jak pokušaj pješačkog proboja agresorskih srpsko-crnogorskih snaga, od Zapovjedništva obrane Dubrovnika (vjerojatno zbog povlačenja crte obrane na uže područje grada Dubrovnika nakon povlačenja s dotadašnjih obrambenih položaja branitelja Dubrovnika u Župi Dubrovačkoj i na Brgatu) zapovjeđeno je povlačenje sa svih položaja koje je držala naša postrojba kao i navedene postrojbe specijalne policije i ZNG-a.
U razdoblju od 26. do 28. listopada 1991. oko pedeset pripadnika naše dragovoljačke postrojbe ojačano s manjom postrojbom ZNG-a iz Omiša, ponovno se vratilo na naše ranije položaje u “Staroj” Mokošici i tu uspostavilo novu crtu obrane Mokošice i zapadnih prilaza gradu Dubrovniku.
U noći 12/13. studenog 1991. po drugi put smo se povukli u Grad, jer je tog dana navečer (zbog pada Komolca) od strane Zapovjedništva obrane Dubrovnika bila izdana nova zapovijed za povlačenje.
Još 13. studenog uvečer, te 14. studenog uvečer, ponovno su se dvije manje grupe naših suboraca (ukupno nas osam) samoinicijativno vratile na naše položaje u “Staroj” Mokošici, i to unatoč upozorenju Zapovjedništva obrane Dubrovnika "da se vraćamo na vlastitu odgovornost". Ove su dvije grupe raznoraznim aktivnostima nastojale stvoriti dojam da se u naselju stvarno nalazi veći broj boraca i na taj način što dulje odvraćati agresorske snage od pokušaja ulaska i zauzimanja naselja.
Dana 18. studenog 1991. srpsko-crnogorske agresorske snage su konačno shvatile da su u “Staroj” Mokošici ostale samo dvije male grupice branitelja, uspjevši pritom i točno locirati baze koje smo koristili, pa su oko 12 sati, a nakon jake artiljerijske pripreme, sa većom i odlično opremljenom jedinicom izvršile proboj u “Staru” Mokošicu, i to glavnina putem od Osojnika, a manjim grupama i iz svih drugih smjerova.
Uočivši prve neprijateljske vojnike koji su počeli sa svojim probojom u “Staru” Mokošicu na predjelu "Glavica", zatražili smo putem telefona artiljerijsku podršku od Zapovjedništva obrane Dubrovnika. Međutim, u tom trenutku Zapovjedništvo obrane Dubrovnika nije nam imalo s čim pomoći.
Pod žestokom pješačkom i artiljerijskom vatrom JNA i četnika (pucali su na nas iz svih pravaca iz snajpera i strojnica, gađali nas tromblonima, iz flaka, pa čak i maljutkom) bili smo prisiljeni povući se u pravcu Novog naselja Mokošica.
U pješačkom okršaju do kojeg je došlo nešto kasnije kod Osnovne škole "Mokošica" između jedne grupe naših suboraca i neprijateljskih vojnika nažalost poginuo je naš suborac Zdravko Gavrić, a na neprijateljskoj strani poginuo je jedan njihov oficir, a dva su vojnika ranjena.
Nakon tog sukoba svi su se preostali naši suborci, noću barkama preko Rijeke, pa potom pješice preko Sustjepana, povukli prema Gradu.
Napominjemo, da kod sva tri naprijed opisana povlačenja (prva dva po zapovijedi višeg zapovjedništva, a treće iznuđeno) nije bio organiziran prihvat i raspored naših boraca u novu postrojbu, što je bez naše krivnje rezultiralo faktičkim prestankom postojanja naše dragovoljačke postrojbe krajem studenog 1991. i gubljenjem kontinuiteta u obrani kod većeg broja naših boraca do uključenja u nove obrambene postrojbe.
Zbog naprijed opisanog, ne našom krivnjom, prestanka postojanja naše dragovoljačke postrojbe krajem studenog 1991., naša je postrojba i njena uloga u obrani Dubrovnika 1991. do danas nepravedno i neopravdano prešućivana, iako je po našem mišljenju uloga naše postrojbe bila veoma važna, jer smo zajedno s naprijed navedenom postrojbom specijalne policije i postrojbom ZNG-a iz Neretve i Omiša, skoro 2 mjeseca uspjeli zadržavati nadmoćne agresorske srpsko-crnogorske snage praktično na početnim pozicijama, spriječivši povezivanje njihovih snaga iz pravca Zatona, Osojnika i Komolca, te tako davši dovoljno vremena Zapovjedništvu obrane Dubrovnika, da organiziraju i postave obranu Dubrovnika na užem području Grada od Kantafiga do Belvedera. A da se pritom uopće ne spominje kako smo svojim skoro dvomjesečnim držanjem Jadranske magistrale u Rijeci Dubrovačkoj zasigurno otežali i usporili napredovanje (na taj način zbog nedostatka kvalitetne prometne veze praktično odsječenih) neprijateljskih snaga iz pravca Slanog dalje prema Neretvi.
Nakon prestanka postojanja dragovoljačke postrojbe iz "Stare" Mokošice njeni su se pripadnici uglavnom uključili u druge na užem gradskom području postojeće ili novoosnovane obrambene postrojbe koje su držale obrambene položaje u Sustjepanu, na Kantafigu, Srđu, Babinom kuku, Elafitima, Stonu, te na drugim položajima 163. brigade HV i Hrvatske mornarice na dubrovačkom ratištu.
Znatan broj pripadnika dragovoljačke postrojbe “Stare” Mokošice je ostao u sastavu 163. brigade HV do samog kraja Domovinskog rata, a danas te postrojbe nema u popisu postrojbi koje su branile Dubrovnik, kao ni najvećeg broja njenih pripadnika na onom famoznom popisu "Dubrovačkih branitelja iz 1991.", po kojem "popisu" je rat za Dubrovnik počeo tek 7. studenog 1991.g. i po kojem se grad Dubrovnik branio samo na području od Sustjepana do "Belvedera".
Međutim, koliko se god neki uporno trudili da bi sebi i svojoj ulozi u obrani Dubrovnika 1991., na uštrb drugih, istine i stvarnih događaja, dali na većoj važnosti i značaju, te radi svojih činova, odličja i drugih priznanja, sramotno i neistinito prikazivali da je prava obrana Grada počela tek 7. studenog 1991.g. i da je jedino bitna za obranu Grada bila obrana područja od Sustjepana preko Srđa do "Belvedera", to neće niti može proći i time najviše sramote sami sebe.
Ivica Ban,
jedan od danas izbrisanih i nepriznatih branitelja Dubrovnika