Prolazi sve, pa tako prođe i ‘dan koji dohodi jednom nami na godište’, blagdan našeg Parca, Svetog Vlaha. Da, skoro i zaboravismo, dan je to i našeg Grada, Dubrovnika. Naravno, jer Grad i Sveti Vlaho jedno su. Već 1042 godine.
Možda s malim zakašnjenjem, po Festi, ali za lijepe stvari nikad nije kasno, evo završnog stiha iz prelijepe pjesme Luka Paljetka „Tihi noćni razgovor tete Áne s njezinim i našim parcem svetim Vlahom“, iz 1994., koja nam pokazuje tu vječnu povezanost svakog iskrenog stanovnika Grada sa našim parcem; „Naš grad što lî na ruci sveđ držiš ga sa svim što u njemu je, dunkve i sa mnom, ja ti cić toga ko u bumbaku, kad zaspim, mirno spim i svunoć, sve do dzore spavam ti kako tić, i zato neka tâ te ruka na kojoj Grad naš držiš ne zaboli nigda, nigda, nigda“!
Čuvar baštine festanjula
Ovih dana upoznah i velikog gospara Grada, Dubravka Kovačevića, upravo tamo po sredini Prijekog, gdje živi s obitelji. Bio je festanjuo 1988. godine, te je tajnik Bratovštine festanjula Sv. Vlaha. I ne samo to, gospar Dubravko čuvar je baštine, povijesti, arhive… kako li sve zvati to što je on sačuvao u svom domu, a vezano za Festu i „pripravljače svetkovine“, festanjule. Naglašava kako je samo preuzeo i nastavio prikupljati sve te vrijedne detalje povijesti Grada i Feste od svog oca Josipa, koji je to skupljao cijeli svoj život. Dok prelistavamo dvije velike fascikle s puno imena, fotografija, godina i podataka, pojašnjava mi naziv, ime i pojam„ te razlog zašto baš festanjuo; „ostatak izumrlog romanskog govora i lingvistički dubrovački raritet!“ Kontinuitet biranja festanjula traje od 1874., po pravilima tradicije jednog pomorskog kapetana i jednog obrtnika, obojica nekad imenovana od civilnih vlasti, uz puno prekida kroz sve te godine, što zbog rata, što zbog političkih prilika i neprilika. Od 1970. imenovanje preuzimaju crkvene vlasti, a od 2001. Bratovština festanjula Sv. Vlaha u skladu sa svojim Statutom, te rektor Parčeve crkve, zadnjih godina don Toma Lučić. U tim fasciklama, koje bi uskoro mogle postati jedna vrlo važna i vrijedna monografija o festanjulima, ali i o dubrovačke povijesti, nalazimo mnoga znana i velika imena Grada, koji su bili festanjuli od 1874. do današnjih dana. Ima tu i zanimljivih fotografija, kao ona iz 1945. kada su procesiju predvodili tadašnji partizani, u uniformama i s oružjem. Sačuvao je i plakat proslave iz 1947., te još puno, puno tog…
Zaborav po Festi…
A nama valja živit’ dalje. I dok je Grad i njegova čeljad na tren zastala u ovom kazinu od svakodnevnog nam života, slaveći svoga Parca, oko nas i dalje se događa ludilo kojem, kako stvari stoje, kraja nema. Treba živjet i „po Festi“. I molit’ i Boga i Svetog Vlaha da nas sačuvaju u ovom kazinu od života. Počinju i maškare, karnevo. Dani kad se hrabro pod maskom poruči sve ono što se pri pameti i „s pravom facom“ i ne smije kazat. Pa će korizma i Uskrs. I ljeto. S njima i naši dragi turisti. I tad ćemo iznova zaboravit ove dane Feste, kao što olako sve zaboravljamo, jer „zaborav“ je stara navada hrvatskog naroda, te gledati kako nam Grad postaje pozornica ljetnog kaosa. Tad će iznova naš Grad postat jedan veliki „turistički kazin – cirkus“, kako bi veliki Papagalo Ivo Labaš rekao; „Dajte jedan veliki šator za cijeli Grad, prekrijte ga s njih i nek’ unutra bude veliki cirkus!“ Tad, kad nam dođe ljeto i crkva Sv. Vlaha, posebno njeni skalini, trpjet će svaka nasilja i što sve ne! Pa lani je pored tih skalina, za vrijeme mise, uz bučnu glazbu i golišave hostese održavana prezentacija novih mobitela! I ne samo crkva našeg Parca, kojeg ovih dana slavimo. Bit’ će kazina na sve strane. Stolovi će i dalje zatvarati vrata Biskupske palače, obnova koje će se valjda konačno privesti kraju i Biskup se u nju vratiti. Ulicama Grada, od Prijekog, Široke, do gdje sve ne, od stolova teško će se moć proći, po zidinama će se vrtjeti reklame, cijeli Grad će smrdjeti na ulje iz friteza i povraćotinu, te još puno tog, a sve u cilju zarade. Novca i profita. Koje nema granicu! Kako reče naš gradonačelnik; Ne smijemo ostati bez duše, ali ne smijemo ostati ni bez novca!“ A onda će iznova „duša Grada“, to malo čeljadi što u njemu još živi, trpi sve te ludosti i ne predaje se novcu što mu kuca na vrata iz nekog sentimentalnog inata, uzdati se u Svetog Vlaha, nadati se uzalud boljim vremenima, koja više nikad neće doći, zapaliti mu svijeću, jer naš Parac je strpljiv i obranio nas je i od gorih ludila! Ako ništa drugo, eto nam Feste i iduće, 2015., a tada će biti velika proslava! Podsjetimo i najavimo; obnova nakon trešnje iz 1667. nove barokne crkve Svetog Vlaha započela je 1706., a završena 1715., sve po nacrtima mletačkog graditelja Marina Gropellija. Dakle, iduće godine, tko preživi, slavimo 300 godišta obnove crkve našeg Parca!