Izložba Srđana Vukčevića ‘Velike plaže’ bit će otvorena u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik u četvrtak 3. kolovoza u 21 sat.
Izložbom ‘Les Grandes Plages’ koju kurira ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik Marin Ivanović, umjetnik crnogorskog porijekla s francuskom adresom, Srđan Vukčević, nastoji približiti publici koncept kuće kao umjetničkog djela, kuće u kojoj nastoji ostvariti svoju ideju o trodimenzionalnoj slici idealnog prostora u kojemu jednim konceptom total-dizajna utjelovljuje svu svoju kolekcionarsku strast.
Među mnogobrojnim predmetima, takozvanim objets trouvés, tkaninama i namještajem u njegovoj kući na Dvoru u Herceg Novom, dominiraju francuski stilovi iz Drugog carstva i predrevolucionarnog 18. stoljeća.
Duh impozantne kuće kao slike, Vukčević ove godine prenosi u Dubrovnik odabirući naziv izložbe kojim bi obuhvatio nit vodilju novog ciklusa u kojem proučava odnos prostora koji nas okružuje i njegov utjecaj na naše poimanje života.
‘Moje su teme u umjetnosti dekadentna drama raspada – negdje između života i smrti, dok plaže predstavljaju prividan svijet koji je lijep, labirint u koji mogu ući s melankolijom. Onaj osjećaj kad živiš na moru, ona takozvana fjaka koju sjevernjaci ne mogu osjetiti. Atmosfera gdje sjedimo i normalno pričamo, ali taj mokri zrak je oko nas. Ne mogu direktno govoriti o velikim plažama, to je ideja s kojom sam se vezao čulima, kao luksemburški park. (…) Zapravo liječi kad si na plaži i taj osjećaj kad čekaš da izađe sunce. To je svjetlo koje je važno, u njemu je sve sazdano, sve boje, sve mirisi. Želiš dio svog života posvetiti tome, umjetnici imaju potrebu da izaberu i biraju to ‘to’. To je putovanje za svjetlošću, za prostorom koji bi mi dao potrebu za svjetlošću, za Mediteranom, za univerzumom, za morem, za tom vodom za koju je jako važno da si joj blizu.’
Kustos izložbe Marin Ivanović u tekst kataloga ističe: ‘Bilo kako bilo, imaginarij Srđana Vukčevića obilježava bujanje tema i motiva uz dosljednost razvijenom stilu čiji su pomaci tijekom posljednjih tridesetak godina rafinirani i autentični. Riječ je prvenstveno o figurativnim motivima – portretima povijesnih ličnosti, koketnim damama i preozbiljnim muškarcima, vazama s cvijećem, anđelima i puttima, šalicama, čajnicima, bocama za parfeme i kutijicama, sve u rokoko i empire slogu, korpama za voće, poslužavnicima, nakitu i vrpcama, šeširima, suncobranima i haljinama fin de siècle, kupaćim kostimima, stolicama od pruća i tendama za plažu u stilu 1920-ih godina, psima, mačkama i pticama, marottima i igračkama, stolićima, stolicama i počivaljkama, maskama i drugim neobičnim predmetima.
Sve ove motive objedinjuju dvije temeljne postavke koje iščitavamo i iz Srđanova stvaralaštva i iz njegove okoline i iz njega samoga – intelektualizam i nostalgija. Između ta dva pojma, koja smo prethodno spomenuli kao dualizam uma i srca, smjestio se hedonizam kao filozofsko-etičko individualističko učenje koje poistovjećuje dobro s užitkom i koje svrhu čovjekova života i djelovanja traži u senzualnim i duhovnim zadovoljstvima. Srđan Vukčević umjetnik je osobite intelektualne podloge i širokog znanja koje crpi iz književnosti, kazališta, glazbe, povijesti, prirode, arhitekture, mode, mitologije, vlastitih iskustava i razgovora s drugima pa i teme njegovih slika, kao i sintagme nazivlja, odražavaju upravo te izvore – Feliks Jusupov u vrtu versajskih ruža, Igra suncem, Nosač zumbula, Napoleon III., Sobar (ukradena ogrlica), Sakralna mirisna maska, Stolica s gardenijama, Ludwig II. Bavarski, Hipnosovo jezero, Vieux Paris – Stari Pariz. Sve u Srđanovom stvaralaštvu odražava užitak. Nije to banalno zadovoljstvo posjedovanja i naslade, nego proces otkrivanja suptilne ljepote u svakom predmetu, biću i pojavi, kojemu prethodi senzibilitet izgrađen na znanju ili, ako bismo se poslužili Frommovom dijalektikom, mogli bismo reći da se njegov užitak ne ostvaruje u imanju, nego u bivanju.’
Srđan Vukčević rođen je u Podgorici 1959. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu, a daljnje obrazovanje stekao je na Fakultetu za likovne umjetnosti u Beogradu, gdje je 1983. godine diplomirao slikarstvo u klasi profesora Stojana Ćelića. Na istom je fakultetu upisao poslijediplomski studij i magistrirao 1986. godine u klasi profesorice Mirjane Koke Mihać. Tijekom i nakon studija putovao je i studijski boravio u više europskih gradova, a kao dobitnik jugoslavenske nagrade iz fonda Moša Pijade više mjeseci boravio je u Londonu. Na poziv Rijksakademie van Beeldende Kunsten koristio je stipendiju vlade Nizozemske u Amsterdamu 1986.-1987. godine (gdje je surađivao s profesorima Gerom Latasterom i Marlene Dumas), a dvije godine kasnije mu je francuska vlada dodijelila jednogodišnju stipendiju za slikarstvo, uputivši ga na Ècole des Beaux Arts u Parizu (gdje je surađivao s profesorom Vladimirom Veličkovićem).
Do sada je samostalno izlagao više od pedeset puta, a na skupnim se izložbama predstavljao više od dvjesto puta, osvajajući mnoge profesionalne nagrade za svoj rad: Nagrada CANU za slikarstvo, Nagrada „Petar Lubarda“ na izložbi ULUCG, Prva nagrada likovnih salona u Cetinju i u Herceg Novom, Prva nagrada za crtež na Trijenalu crnogorskog crteža, Nagrada Oslobođenja Podgorice, Oktobarska nagrada Beograda, Nagrada Centra suvremene umjetnosti Crne Gore za doprinos crnogorskoj likovnoj umjetnosti i druge. Godine 2002. utemeljio je Kuću stila H&G kroz koju afirmira likovno -estetske standarde u različitim područjima, gdje se posebno izdvaja multidisciplinarna višeslojna realizacija umjetnikove kuće i ateljea u Herceg Novome. Od 1981. godine samostalni je umjetnik u Crnoj Gori i član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, a od 1990. djeluje kao samostalni umjetnik i u Francuskoj gdje je član La Maison des Artistes.