Sport

VRATAR JUGA TONI POPADIĆ Trudimo se vratiti ljude na bazen. Sport bez publike nema smisla

Bio je to naš savršen dan – riječi su kojima je 26-godišnji vratar Jug Adriatic osiguranja Toni Popadić za DuList opisao treću utakmicu finalne serije Prvenstva Hrvatske. Zbog svojih sjajnih, dvoznamenkastih obrana u sve tri utakmice zaslužio je titulu najboljeg igrača finalne serije. Inače, još u svibnju ove godine Popadić je s Jugom potpisao novi šestogodišnji ugovor. Već kroz mlađe kategorije pokazivao je izniman talent, a sezonu 2017./2018. proveo je u španjolskom Mediterraniju na ‘kaljenju’. Povratkom u Jug, zauzeo je mjesto među vratnicama i sjajnim obranama pridonio klupskim uspjesima.

Kakav je osjećaj biti najboljim igračem finalne serije Prvenstva Hrvatske i to nakon tri poprilično dramatične utakmice?
Divan je to osjećaj, ostvarenje sna. No, ima tu još suigrača koji su nagradu zaslužili baš kao i ja, primjerice Lolo Fatović. Moram reći kako je to i velika motivacija, ali i odgovornost za ubuduće. Postavio sam ljestvicu koje se moram pridržavati. Sezonu ste zaključili utakmicom za pamćenje, kojoj su prethodile dvije dobivene na peterce. Koliko je to bilo presudno za pobjedu? Svaka je utakmica nosila svoj značaj. Prva se odigrala nakon šokantnog poraza u finalu Regionalne lige. Tu smo utakmicu izgubili na bolan način, raspali smo se u trećoj četvrtini i nakon svega toga trebalo se zbrojiti, izvući iz sebe maksimum te pronaći samopouzdanje koje nam je bilo poljuljano. U toj prvoj utakmici finalne serije imali smo dvije četvrtine gdje smo igrali briljantno, isključili smo neke njihove najvažnije igrače i imali sve u svojim rukama, ali ostala je nervoza od utakmice prije, koja je opet njih na neki način vratila u utakmicu, uz naravno njihovu kvalitetu. Nakon peteraca, na mišiće, na ogromnu volju i želju izvukli smo tu prvu utakmicu. Potom smo išli u Zagreb. Ne možete ići gore i očekivati da ćete pobijediti, ali vjerovali smo u sebe i znali smo da to možemo, jer smo i ranije pobjeđivali u Zagrebu. Ušli smo u utakmicu malo izbezumljeni, tražili smo se dvije četvrtine, oni su imali priliku za prelomiti, ali nisu. I opet smo na kraju došli na peterce i pokazali mentalnu snagu koja je prelomila. Mislim da je to bio početak njihovog pucanja. Treću utakmicu, koja se odigrala u Dubrovniku, morao sam još jednom pogledati, samo iz razloga kako bih vidio ono što sam primjećivao tijekom igre, tu ogromnu energiju i želju kod svih suigrača, od najmlađeg do najstarijeg. I stvarno se to vidi, vidi se koliko smo skakali jedan za drugoga, koliko smo ‘mljeli’ od prve do zadnje minute. Oni su se pogubili i jednostavno smo ih pregazili. Spojilo se puno toga, kvaliteta Mladosti je neupitna, ali bio je to naš savršen dan koji nas je, što se reče, odveo u raj.

Od poraza u finalu Regionalne lige imali ste zapravo samo tri dana za sabrati se do prve utakmice, koliko je to teško?
Jako teško. Nakon te utakmice sam došao doma, sjeo za stol i pogubio sam se, poljuljalo mi se tlo pod nogama. Bio je to baš jedan neugodan osjećaj, kojeg do tad u karijeri nisam imao priliku osjetiti. A znaš da to sve trebaš prekrižiti, jer sutra je novi dan. Nije lako zaboraviti, pogotovo kad ih vidite ujutro na bazenu, da slave u tvom gradu. No, očito je da smo sve uspjeli pretvoriti u ogromnu motivaciju koja nas je ispalila u pobjedu.

blank

Momčad je 40 dana bila izvan bazena, u vrijeme ‘lockdowna’, koliko je teško bilo vratiti se u formu za utakmice?
Vaterpolo je specifičan, nama je baza voda i čim nismo u bazenu to nam stvara problem. Trudili smo se, imali smo organizirane treninge preko Zooma i svatko bi nešto sam dodatno odrađivao, ali nije to to. Ne možete nadomjestiti vodu. Krajem travnja krenuli smo s treninzima u grupama te smo pomalo došli do igranja i taktike… Imali smo i reprezentativno okupljanje u Dubrovniku te utakmicu s reprezentacijom, a išli smo i na sparing u Crnu Goru kako bismo uhvatili taj osjećaj za utakmice. U to je krenula i liga pa Final four koji nas je možda malo iznenadio. S Jadranom smo odigrali dobro, ali nismo ušli u natjecateljsku formu u kojoj smo bili do početka korone. To nas je malo poljuljalo, ali vratili smo se.

Godinu dana proveo si u Španjolskoj, koliko ti je značilo to iskustvo?
Značilo mi je puno. Španjolska liga ima nekoliko ozbiljnih klubova, dosta se radi s mladima te dosežu jedan nivo na kojem nisu bili zadnjih godina. Bilo mi je gust igrati tamo te sam stekao veliku dozu samopouzdanja. Osim toga, maknuo sam se iz doma te nisam više bio u nekoj komfornoj zoni nego prepušten sam sebi pa mi je sve to skupa bila velika škola i sretan sam da sam je prošao. Puno sam naučio i što se tiče vaterpola i života, stekao sam i puno prijatelja. Jedna lijepa godina.

Po povratku si ‘bačen u vatru’, postao si prvi vratar Juga umjesto Marka Bijača. Je li ti to bio pritisak zamijeniti igrača poput njega?
Bila je to za mene čast i zadovoljstvo, dobio sam veliko povjerenje kluba, ali bio mi je i pritisak, jer ipak je Bijač najbolji vratar na svijetu duži niz godina. Međutim, nekoliko godina prije sam s njim trenirao i radio, on me puno toga naučio tako da ne mogu reći da sam bio spreman, jer dok ne osjetiš ne možeš znati, ali želio sam to jako. Dosta sam pričao s njim, učio i od njega i od drugih, radio sam na sebi, a u svemu sam imao veliku podršku trenera i suigrača pa je sve došlo na svoje.

Kako je počela tvoja priča i ljubav prema vaterpolu?
Do 11 godine trenirao sam košarku i tad sam se prebacio na vaterpolo. U počecima sam bio s mlađima, jer se moja generacija već bila odvojila, a kako u njoj tada i nije bilo nekih golmana, trener me je pitao bi li se okušao u tome, što sam prihvatio. Imali smo turnir u Herceg Novom gdje sam dobro igrao i tako je krenulo. Kad sam se vratio iz Španjolske, dobio sam pravu priliku i iskoristio je.

Odmor ti ubrzo prestaje, krećeš na pripreme s Barakudama, očekuješ li poziv u prvu momčad?
S njima sam već godinu dana na treninzima i pripremama. Nadam se, naravno, ipak je Olimpijada san svakoga tko se profesionalno bavi sportom. No, odluka nije na meni, na meni je trenirati i raditi, a izbornik će odlučiti je li to dovoljno za Olimpijadu ili ne, odnosno u budućnost za ostala natjecanja.

Potpisao si još šest godina vjernosti Jugu.
Dubrovnik je moj grad, Jug je desetljećima klub u samom vrhu svjetskog vaterpola, uvijek želi još bolje i više te cilja na sve trofeje. Rad s trenerima kao što su Kobešćak i Balić rijetko gdje možeš dobiti, a k tome si i doma tako da mi je baš gust igrati ovdje. Klub je bio korektan, dogovorili smo se i sad nastavljamo raditi. Ono što Jugu sigurno ne nedostaje, to su kvalitetni vratari proizašli iz škole Mara Balića. Nijedan klub u svijetu vaterpola nema toliko vratara koji su stalno na razini, od juniorskih do seniorskih. Kako netko pođe tako dođe netko mlađi koji zadrži nivo i kvalitetu. Jug se uvijek može osloniti na golmana i svoju obranu prilagoditi njemu. U momčadskim sportovima sva sigurnost ide iz obrane i to je ključan faktor. Balić ima neku čarobnu tehniku, već se sad među mlađima vidi nekoliko talenata koji će sigurno biti konkurentni za prvo mjesto vratara. Svaka mu čast.

blank

Gdje se vidiš za šest godina?
Daleko je to, sad se prvo koncentriram na sljedeću sezonu i sve ono što dolazi, poput priprema s reprezentacijom. Tko zna što će biti za šest godina, i danas je neka čudna situacija u svijetu tako da ne znam što bih očekivao. Volio bih nastaviti igrati, a hoće li to biti dovoljno dobro za Juga ili nekoga dru – goga, ne znam, vidjet ćemo. Vaterpolo je sport u kojem uživam i kojeg volim igrati pa što duže to bolje. Dubrovnik je takav grad, vaterpolo se uvukao u sve pore društva s Divljom ligom i Jugom, kao nepresušnim izvorom trofeja, stalno se nešto lijepo događa. Jednostavno si ovaj sport morao zavoljeti. Nadam se da će se još djece zaljubiti u vaterpolo poput mene i da će nam se publika donekle vratiti na bazen.

Kako to promijeniti?
Mislim da su se ljudi općenito zasitili sporta i vaterpola. Trudimo se svi da ih privučemo, ali mislim da se ljudima ne da gledati jer razmišljaju ‘Jug je uvijek prvi, uvijek svih pobijedi’. To se recimo vidi iz ovih zadnjih utakmica. Na Regionalnoj ligi je bio neki prosje čan broj gledatelja, a kad smo izgubili, na zadnjoj je utakmici bilo 1200 ljudi. Ne sjećam se kad je prije toga bilo toliko publike na bazenu. Velika je razlika kad imaš potporu s tribina i kad osjetiš taj naboj. Neusporedivo je kad ne čuješ samog sebe ili kad čuješ sve što njihov trener govori. Sport bez publike nema smisla.

Toni Popadić izvan bazena? Slobodno vrijeme?
Pokušavam završiti fakultet, sportski menadžment u Splitu. Nemam neki hobi kojim sam baš zaluđen, volim more, druženja s prijateljima i famili – jom… Meni je to odmor za dušu.

Članak objavljen u tiskanom izdanju DuLista 4. kolovoza 2020.

Pročitajte još

Mario Hezonja postao prvak Grčke s Panathinaikosom

Dulist

Četiri medalje mladih atletičara na Prvenstvu Dalmacije

Dulist

Alma Majstorović nova izbornica hrvatske ženske košarkaške reprezentacije do 14 godina

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija