Nema ništa ljepše kada čovjek nakon vožnje dok izlazi iz autobusa reče ‘hvala lijepo, Bog vam d’o zdravlja’, to mi je uvijek najdraže čut’ – ističe 59-godišnji vozač JGP Libertas Ivan Skaramuca. U ovom javnom gradskom prijevozniku radi već 32 godine, a uskoro mu se smiješi i mirovina. Za DuList se tijekom ugodne vožnje 23-com za Buiće koju vozi već šest godina, prisjetio svojih početaka u Libertasu, prvih ‘strahova’ za volanom te vožnji kroz znatno manje gužve.
‘Pretresli’ smo s njime i aktualno stanje u Libertasu, od Zet-ovaca na ispomoći do mladih vozača koji danas sjedaju za volan odmah nakon položenog vozačkog ispita. Ivan Skaramuca zaposlio se u Libertasu nakon dugog staža za volanom u Gp Dubrovnik. Tada su ga, prisjeća se, ponukali bolji uvjeti rada u ovoj gradskoj tvrtki. Ugodnije je bilo, naglašava, voziti moderni i klimatizirani autobus, nego ‘kuhati’ se na 40 stupnjeva za volanom u Gp-a.
-Čovjek uvijek ide tamo gdje mu je lakše i ljepše. A, u Libertasu je tada bilo upravo tako. Na samom početku bilo mi je kao i na svakom drugom poslu – malo teško, nervoza je bila prisutna, misli se čovjek kako će mu biti. Tada sam se kao početnik znojio za volanom od neke muke i nervoze, a sve bez potrebe. Ali, tako je to. Prije je doduše bilo puno lakše voziti jer je tada na putu bila svega jedna trećina današnjih automobila. Jest da su bili autobusi neklimatizirani i ima ih takvih još i danas. Njih je bilo puno teže voziti, ali moj sadašnji autobus ne bi ni za koji drugi mijenjao, puno je luksuzniji i ugodniji – ističe Skaramuca.
Iskustvo je važno, ali nije presudno
Da bi se zaposlio u Libertasa nekoć je vozač morao imati staž od tri godine C kategorije, a nakon toga mogao je polagati za D kategoriju, prisjetio se ovaj vozač. Iako danas u Libertas, s obzirom da se zakon promijenio, dolaze sve mlađi vozači koji su netom položili, Skaramuca u tome ne vidi problem.
-Današnji momak od 25 godina puno je pismeniji nego što smo mi tada bili. Vremena su se promijenila, internet im sve može objasniti i oni su već upoznati s nekim stvarima. Ipak, mi smo stariji tu da ih savjetujemo, da im kažemo da ne treba žuriti, da se ne dogodi kakvo zlo. Uvijek kaže da i puž stigne na cilj, ako ga putem ne nagazi netko. Prvo voze po gradu i tako malopomalo steknu praksu. Da treba ići negdje dalje ne bi sigurno bilo koji od tih mladića išao sam, uvijek bi s njima išao netko iskusniji – govori Skaramuca te dodaje kako je iskustvo jako važno, ali da nitko ne može pouzdano znati što donosi koji dio ceste.
-Dok vozim iza mene stoji ili sjedi 100 ljudi. Iskustvo je ipak iskustvo. Ako želimo znati što je u Komolcu, trebamo doći tamo pa vidjeti ili nam netko treba dojaviti. Inače ne možemo znati. Tako je i s iskustvom, bez obzira na njega, nikada ne možemo znati što je iza krivine na cesti, uvijek je neizvjesno, ali nije vozač onaj koji uleti u krivinu, već onaj koji dođe do cilja – priča ovaj vozač.
Gužvi i turista bilo je manje
Kada je počeo voziti na prometnicama je bilo znatno manje gužve, a sada ju je, ističe, svakim danom sve više. Bilo bi dosta, naglašava, kada bi uz Libertasove autobuse moglo voziti najviše 30 turističkih i uz to taksisti. I nitko više. To bi taman, prema njegovu mišljenju, riješilo gužve. Iako je u Gradu znatno više turista nego ih je bilo prije 32 godine, Skaramuci oni nikada nisu predstavljali problem. Uvijek bi, dodaje, s njima znao naći neku ‘zlatnu sredinu’.
-Treba se nekad i izaći u susret, ne treba se ni s kim svađati, ljudi razumiju da su gužve, a i da nekada vozimo stare autobuse u kojima nema klime. Te je stare kad se otvori prozor znatno lakše voziti nego kada nam se u ovome ‘modernome’ pokvari klima. Samo se prozor lijevo od vozača može otvoriti. Tome se nitko ne veseli. Možemo se onda samo kuhati – ističe Ivan Skaramuca te naglašava kako svoju liniju 23 za Buiće ne bi nizašto mijenjao. Putnika je za Buiće uglavnom jako malo, a Skaramuca se nada da će početkom škole sva sjedala biti dupkom puna. Već posljednjih šest godina ne vozi gradske linije pa se pomalo i odmorio od vreve i gužve. Promet mu zadaje glavobolju jedino kada vozi rutom preko žičare ili Ilijine glavice. Tada, kazuje, zna da će mu se vožnja od 35 minuta pretvoriti u onu od sat vremena. Dok je vozio gradske linije, najteže mu je bilo na linijama za Mokošicu, autobusima 1A i B, šestici, četvrtici i liniji za Cavtat.
Prošao gotovo ‘bez ogrebotine’
-To su linije gdje se vremenski ne može stizati bilo dok se naplate karte ili otkucaju kartice. Onda turisti nekad znaju doći sa sto, 200 kuna, pa dok im se to vrati, izgubi se vrijeme. Ma svaka je minuta dragocjena, ali uvijek kažem polako, nigdje nije preša, sve se stigne – govori nam ovaj vozač koji je za svoga staža u Libertasu prošao gotovo ‘bez ogrebotine’. U vožnji, ističe, bude svega i svačega, ali najgore mu je kada nekome u autobusu dođe slabo i to u sred prometne gužve.
-Tko će se onda snaći. To mi je najveća noćna mora. Doduše, danas i nekako, od sto ljudi u autobusu skoro svi imaju mobitele pa netko uvijek može zvati Hitnu da ona prije dođe. A, prije, nije bilo ni kuće blizu, gdje ću s tom osobom? Prije bi vozači znali imati problema kad bi pomorci ljuljali autobuse. Ja doduše nisam nikad imao takva iskustva. Vidio sam to samo izvana i bilo je jezivo za gledati – prisjeća se ovaj vozač koji je svojedobno bio i predsjednik Radničkog vijeća te se zalagao za interese i prava kolega vozača. Upravo se u posljednje vrijeme u javnosti povuklo pitanje neisplaćenih sati vozačima, a Skaramuca ističe da se o ovoj stavci nekoć ipak vodilo malo više računa.
-Svi mi doma u slobodno vrijeme imamo neki posao, oko đardina, loze, patata. Ako trebamo nešto okopati ili otrgnuti grožđe i slično, treba nam slobodan dan. A da bi netko od nas imao slobodan dan, netko drugi ipak mora raditi i tako se gomilaju prekovremeni. Što se tiče uvjeta za rad, uvijek treba težiti da budu što bolji. Ako ih ne tražimo, neće nam ih nitko dati. Imamo dva sindikata u Libertasu koja moraju bolje funkcionirati. A, za to moraju sjesti i danima razgovarati, dogovoriti se i stavit sve na papir te izložiti poslodavcu. Ono što ne može riješiti poslodavac, riješit će netko viši od njega. Ako idu zajedno, sve se može riješiti, budu li išli pojedinačno nema tu sreće. I doma da bi nešto napravio moraš se dogovoriti sa suprugom i djecom te tako naći zlatnu sredinu. Bez dogovora se ne može nikamo – govori ovaj vozač te dodaje kako bi se vozačima uvjeti znatno poboljšali kada bi im plaće bile više.
Vozačima treba povisiti plaće
-Da nam je dat’ 10 tisuća eura ja bih prvi rekao da mi je malo. Ali, uspoređujući moju liniju i ljude koji su na šestici, četvrtici, Mokošici i Cavtatu, njima se treba pokloniti do zemlje i podići još više plaću u odnosu na ostale linije za jedno 15 posto s obzirom na količinu posla i uvjete u kojima rade – mišljenja je Ivan Skaramuca. Uz mlade vozače s tek položenim vozačkim, nedavno su u Libertas pristigli i kolege iz zagrebačkog ZET-a.
Njima se Skaramuca divi jer voze u potpuno drukčijim uvjetima nego što su navikli, a posebno jer su se i oni uhvatili u koštac s gužvama. S njima se, naglašava, dobro slaže, te dodaje kako ne radi nikakve razlike jer i Libertasovci i ZET-ovci rade za plaću. Kakva će situacija biti kada se ZET-ovci vrate u Zagreb, Skaramuca nije siguran, ali se nada da će se vratiti njihovi vozači koji su pošli na porodiljni. ‘Zakon im je to omogućio, naglašava ovaj vozač, i zašto ne bi to iskoristili da im ne propadne?’ Ipak, dodaje, ima i onih koji neće više moći voziti zbog bolesti i sličnih okolnosti. Mišljenja je kako danas vozačima glavobolju zadaje i sustav naplaćivanja karata. — Velika je razlika s naplaćivanjem nekad i sad. Ovo je danas malo sporo. U nas se ulazi samo na prednja vrata, a turisti i neki naši ljudi koji su došli iz Zgreba navikli su ulaziti na sva vrata. Kad bi u nas bilo kakvog poništivača karata, ne bi ga 10 posto ljudi koristilo. U nas je svako 100 metara stanica, ne bi ih stigli ni poništiti. Spominjao se onaj kartomat, možda bi nama vozačima olakšao, ali ne znam koliko bi se zadržao na stanici – mišljenja je ovaj Libertasovac.
‘Čuvajte živce za stare dane’
Izmjene prometnih rješenja često su, dodaje, vozačima zadavale ‘muke’. Mnogima se događalo da bi jednostavno produžili u smjeru u kojem su navikli. Kao očigledan primjer Skaramuca navodi skretanje iza Robne kuće. Iako, ističe, ne bi im trebalo puno vremena da se naviknu na nova prometna pravila.
-Mi smo prije navikli raditi k’o roboti, od nas stotinu za volanom, ne znam koliko nas gleda znakove, sve vozimo napamet i kad se nešto tako promijeni, prvi dan se pogleda, upamti i gotovo, vozimo dalje. Znalo mi se događati kao i svima dok sam vozio gradske linije, primjerice, kako sam dugo vozio za Župu te je 16-ka jednu turu vozila na magistralu s Ilijine glavice da sam s tricom jednostavno produžio. Ali, vratio sam se u rikverc i to je to. Nije smak svijeta. Znalo mi se dogoditi i dok sam bio ‘leteći’ vozač po svim linijama, na primjer, došao bih kod Doma zdravlja i morao bih se podići iz sica i provjeriti na kojoj sam liniji da znam gdje ću skrenuti – prisjeća se Ivan Skaramuca. U mirovinu će, naglašava, čim stekne uvjete, a podijelio je s nama i kako je sin krenuo njegovim stopama. Mladima koji se odluče doći voziti u ovog javnog gradskog prijevoznika poručuje ‘da rade i čuvaju živce za stare dane’.