Ovogodišnja Festa, ‘dan ki dohodi jednom nami na godište’ obilježena je posebnom i nesvakidašnjom notom, upravo zbog pandemije koronavirusa. Unatoč svemu, brojni naši sugrađani sigurno će htjeti doći u Grad i sudjelovati u jedinstvenom događaju kako bi proslavili Svetog Vlaha, iako su pozvani da to učine iz svojih domova. Jedan od njih je Vlaho Marčinko koji će, kako nam kaže, i ako bude dvadeset ili tisuću ljudi, svakako poći prođirati Gradom, baš kao što to radi od djetinjstva. Festa sv. Vlaha mu itekako znači, što dovoljno dokazuje njegovo ime – ime koje je nosio i njegov pokojni otac, kao i pradjedov brat.
—Samo ime je i čast i breme. Po meni je svaki Vlaho poklisar Dubrovnika – navodi i dodaje kako dosta ljudi nije svjesno što ime Vlaho predstavlja.
—Ako živiš u nekom drugom gradu u Hrvatskoj, i čim nekome kažeš da se zoveš Vlaho, oni odmah znaju da si iz Dubrovnika – rekao je Marčinko, dijete Grada, nadalje se prisjećajući vremena kad je bio mali, kad bi se sa svojim papom obvezno sredio i išao preko Straduna te uživao u Festi. S vremenom se, priznaje, taj osjećaj počeo gubiti.
—Počeo se gubiti pravi značaj Feste koja nije samo događanje u Gradu – to je dio svjetske kulturne baštine. Mislim da se inače u Dubrovniku događa ‘prostitucija’ kulturnih simbola koje bismo trebali štovati. Događa se da pojedinci kulturnu baštinu iskorištavaju u vlastite svrhe, kao i svega ostalog u Dubrovniku – naglasio je Marčinko.
Drukčija Festa
Desetak je godina proveo živeći u Zagrebu radeći u sektoru digitalnog marketinga. Navodi kako su mu nedostajale svečanosti Grada, kao što je Festa, a kojima nije zbog posla mogao prisustvovati. Nakon povratka u Dubrovnik, ističe kako je primijetio neke promjene.
— Ljudi su se najviše promijenili. Imam osjećaj da je to postao dan kao i Badnjak – razlog je za izaći vanka, napit’ se i dočekat’ Božić. To se isto, dakle, događa s Festom – rekao je Marčinko. Naglasio je i da primjećuje da mu sve manje ljudi čestita imendan.
—Opet, jest moj imendan, ali bitno je naglasiti kako je to dan našeg Grada, kada slavimo jednu nama bitnu tradiciju. Mislim da ljudi danas nisu svjesni te velike tradicije, niti koliko nam je ona bitna – reći će. Ta se tradicija i ove godine nastavlja, ali, kako smo već naveli, u nešto drukčijim uvjetima.
—Ove godine čeka nas drukčija Festa. Ljudima su uskraćene neke stvari, ali ova će se Festa sigurno pamtiti u budućnosti. Bit će posebnija od dosadašnjih. Je li to pozitivno ili negativno posebno? Možemo se fokusirati i na te stvari… Također, neće doći puno ljudi pa se možemo zapitati je li Festa uopće Festa – rekao je Marčinko, no svakako navodi kako je ovogodišnji blagdan sv. Vlaha nešto s čime se prvi put susrećemo, ali ćemo zasigurno pamtiti cijeli život i to je posebnost koju moramo cijeniti.
—Možda ovo bude trenutak koji će ljude dodatno osvijestiti koliko je Festa bitna, da je dio našeg nasljeđa kojeg smo počeli uzimati zdravo za gotovo. Za kulturnu baštinu je najgore da nešto odumre, da tradicija prestane. No, mislim da se to u ovom slučaju nikad neće dogoditi. Meni je uvijek lijepo vidjeti sve elemente Feste, ali najviše ljude, tu masu koja se okupi oko pozitivne stvari i koja gaji veliku čast jer je dio Feste – kaže Marčinko. Ljetne večeri u Gradu Kao što smo i napisali, Vlaho je dijete Grada. Odrastao je na malom trgu, ispod Minčete, kojeg tamošnji stanari nazivaju Gomila. Prisjeća se, kroz dječje oči, kako se stalno igrao na obližnjem igralištu koje je za njega najljepše na svijetu.
—Ne postoji slično. Drago mi je da ima još djece koja svakog dana dolaze i na njemu se igraju – kazao je. Ali mora reći kako je prije bilo, ne samo više ljudi, nego i – topline.
—Dobar dio kuća u povijesnoj jezgri je pretvoren u smještajne jedinice, populacija je izrazito pala u proteklih nekoliko godina. A koliko se tek restorana otvorilo i koliko je javnih površina oduzeto ljudima Grada da bi se još više komercijalizirali prostori. Ljeti kad prolaziš Gradom, gužva je, ne može se proći. U mom djetinjstvu, tijekom svake ljetne večeri, čim bi palo sunce, svi bi susjedi izvadili stolice i stolove na rasklapanje, sjedali bi po ulicama i pričali dok bismo mi djeca protrčavali igrajući se žmurice ili neke već druge trenutno smišljene igre. Toga više nema, to je izumrlo – rekao je Marčinko i nastavio:
—Volim doći u Grad. Iako sam u jeku sezone, ne samo ja, nego i dosta ljudi s kojima se družim, izgubio naviku ići u Grad. Prije je bio pojam za izać’ vani i zabaviti se. Došlo je do zakrčenja Grada. Osjećaš se nekad kao stranac u vlastitom Gradu. Uvijek bismo išli u Ludwiga, zbog domaće atmosfere, a i Marjan ga je sad zatvorio. To je jedan od modernijih simbola Grada koji je završio na način na koji su završili i brojni drugi – navodi. Turizam i potjera za kapitalom u Dubrovniku, kaže, učinili su to da ljudi puno više razmišljaju o hranjenju svoga ega, a kad to ne mogu napraviti, onda pate. ‘Sve se više vežu uz materijalne stvari koje su brzo prolazne’, rekao je. Vraća se na Festu i ponovno govori kako će ‘svakako poći u Grad’. Tradicionalno će se kao i svake godine, povodom Feste i svog imendana, okupiti s obitelji i uživati u ovom posebnom danu jer, kako ističe, možda je to najbitnija pouka koju možemo izvući iz pandemije.
—Uživati s najbližima, posvetiti im se i nadoknaditi sve što nam je užurbani život odnio. Festa kao takva, postojala je mnogo prije nas i postojat će i dugo iza, to je ono što trebamo slaviti – naglasio je Marčinko.