Renomirana francuska violončelistica Celine Flamen već godinama sudjeluje na festivalu Stradun Classic čije sedmo izdanje počinje 26. kolovoza i trajat će do 1. rujna. U autentičnom ambijentu Kneževa dvora publika će imati priliku uživati u glazbenoj čaroliji koja će, pod vodstvom umjetničke direktorice Marije Pavlović, nastajati kroz simbiozu vrhunskih gostujućih umjetnika s dubrovačkim glazbenicima koji jedinstvenu sinergiju stvaraju komornim muziciranjem u različitim manjim sastavima kao i unutar orkestra. Celine, kao jedna od njih, otkrila nam je čime će nas ona počastiti, što je na programu, te više o svom umjetničkom i zaista zanimljivom životnom putu i odnosu prema glazbi ‘koja život znači’.
Od kada sudjelujete na festivalu Stradun Clasicc i što on znači za Vas?
Jako dobro pamtim moj prvi put na Stradun Classic festivalu jer je bilo jako posebno. Bio je listopad 2020. godine i bilo je doba pandemije. U zapadnoj Europi sve su koncertne dvorane bile zatvorene, a mi smo mogli doputovati i svirati u Dubrovniku. Marija Pavlović je bila toliko draga te pozvala i mene i mog supruga Gordana da sviramo zajedno s njome na festivalu. Bili su to jako intimni programi poput dua i tria, a u gradu gotovo da nije bilo turista. Uz to, izvrstan hotel i zaista jedinstvena atmosfera u tom trenutku učinili su moj prvi posjet Dubrovniku nezaboravnim. Osjećala sam da sa svojim violončelom imam privilegiju stvarati
predivnu glazbu s Gordanom, Marijom i izvrsnim glazbenicima iz Dubrovačkog simfonijskog orkestra u prelijepom Kneževom dvoru i gotovo praznom gradu. Bilo je jednostavno čarobno.
Što ćemo od Vas imati priliku čuti i vidjeti ove godine? Uopće što dugogodišnju, ali i novu publiku, očekuje u ovoljetnom izdanju Stradun Classica?
Oh, ove godine bih rekla da je program jako inspirativan i romantičan! Marija Pavlović kreirala ga je, kao i obično, jako atraktivnim i raznolikim. Osjećam se blagoslovljenom biti dijelom Brittenovog Kvarteta za obou koji obožavam, također ću svirati Beethovenov Trio, Hummelov Septet koji ću tek otkriti, kao i transkripcije djela Straussa i Wagnera koji su čisti zaron u ljudske duše! Jedva čekam nastupiti i s drugim violončelistom na festivalu, Justusom Grimmom, u Straussovom Gudačkom sekstetu kao i sekstetu za gudače Petra Iljiča Čajkovskog ‘Souvenir de Florence’ sa glazbenicima festivala. Hvala Mariji na pravom glazbenom vatrometu!
Ističete kako Vaš je glazbeni put uvelike odredio susret s budućim suprugom Gordanom Nikolićem, inače umjetničkim voditeljem festivalskog orkestra na Stradun Classic festivalu. Na koji način? Kakav je život dvoje glazbenika koji su ujedno ljubavni par?
Upoznala sam Gordana na jednom glazbenom projektu u Španjolskoj prije gotovo 20 godina. U tom trenutku zaista sam preispitivala sebe i gdje je moje mjesto u svijetu klasične glazbe. Iako sam mnogo radila, nisam se osjećala toliko korisnom. Pronašla sam pravi smisao u načinu na koji Gordan radi. On je ‘oslobađao’ glazbu i radio na tome da ljudi daju najbolje od sebe. Rezultat je bio predivna energija slobode. Sebi sam rekla ‘Oh, onda pokušajmo’ i malo po malo, počela sam raditi ispravno na mom sviranju. Ponudio mi je moje prve crijevne žice… i to je bio početak dugog putovanja! Kombiniranje obiteljskog života i vježbanja nije lako. Oboje smo po prirodi jake ličnosti i moram priznati da naš život nije uvijek miran. Ali na kraju, na koncertima, dogodi se glazba… Provodeći vrijeme zajedno, razvila sam sam svoje vlastito gledište glazbe tako da se ne slažemo uvijek tijekom proba (smijeh), ali sa stopostotnom sigurnošću mu vjerujem i tom trenutku koncerta! Zasigurno ne bih bila ista violončelistica bez njega u svom životu. Najbolji savjet koji mi je dao: ‘Učiš svojom glavom’. Možda sam ovo shvatila predoslovno!
Kad se i kako rodila Vaša ljubav prema glazbi? Težak je put do razine do koje ste Vi došli, ali isplatio se, o čemu svjedoče brojni prestižni nastupi, suradnje i nagrade. Koje biste izdvojili kao Vama najvrijednije, najdraže?
Rođena sam u obitelji glazbenika i liječnika okružena glazbom i medicinom, tako da je teško prisjetit se i reći kada je ljubav prema glazbi, a i medicini, započela. Nisam bila zaljubljena u violončelo, iako sam ga izabrala, klavir je bio moja prava ljubav. Cello je bio više kao logičan izbor. Možda stvar vjernosti, neka vrsta naslijeđa, budući je moj šukundjed bio slavni violončelist. Naravno, ja toga nisam bila svjesna, imala sam samo šest godina! No, moja prabaka je bila jako posvećena amaterska cellistica, s nevjerojatnom razinom učiteljskih vještina, svirajući u orkestrima i komornim amaterskim sastavima iako je imala devetoro djece. Kao glazbenik mogu reći da riječi ‘level’, ‘vježbanje’ i ‘postignuće’ možda znaju zvučati apstraktno. Život je čudno putovanje koje čine ciljevi, snovi, padanja i prepreke… Na kraju, zavoljela sam i sve svoje padove jer su to sve bile lekcije i pouke. Zahvalna sam svim glazbenicima koji su, svjesni ili ne, davali i dijelili stvari koje sam mogla ‘ukrasti’ od njih! Primjerice, nastupate s nekim glazbenikom i od tog jednog trenutka na pozornici, učite sto puta više nego kad sami vježbate sto sati. S druge strane, može potrajati i šest godina da tijelo integrira savršeni pokret za tvoje desno rame! Zahvalna sam mom učitelju, Michelu Straussu i inspiraciji koju sam dobila od Janosa Starkera, Garyja Hoffmana i Kristoffa Henkela. Diplomirala sam na Pariškom konzervatoriju s bebom od tri mjeseca, tako da nisam mogla nastaviti s glazbenim studijama. Morala sam početi raditi što je prije moguće i imala sam sreću u najboljim pariškim orkestrima ostvariti kontakte s legendarnim dirigentima kao što su Rozhdestvensky, Ozawa, Svetlanov i drugi… Jako sam voljela učiti i svirati u orkestru.Rekla bih da je posljednjih deset godina moje ‘drugo životno putovanje’ s violončelom. Razvila sam svoje način vježbanja iz mojih žica, informacija koje sam imala otprije, Gordanovih savjeta, od mene same i Joe Pilatesa!
Vrlo ste posvećeni i podučavanju mladih. Kako ste se našli i kako se snalazite u toj ulozi?
Volim ovu Gordanovu rečenicu: ne možeš učiti iskustvo. Mislim da je dobar učitelj onaj koji daje sve što zna u smislu prenošenja znanja. Ali i onaj koji pusti studentu da ide svojim putem, da leti, iako ponekad izaberu put s kojim se vi ne slažete, heh! To je kao s djecom, date im sve što možete, no oni idu svojim putem. Moje je da ih učim tom posebnom ‘alatu’ koji imaju a na njima je da njeguju i uče od – svoga tijelaMoj otac je bio izvrsni istraživač glazbe, pedijatar, veliki ljubitelj svih žanrova glazbe, ali i jako otvorena uma. Od njega
sam neizravno mnogo toga dobila. Na jednak način volim glazbu Nusrata Fateh Ali Khana, Toumani Diabaté, Pink Floyda, Michela Petruccianija, Richarda Straussa, Dmitrija Šostakoviča, Bjork ili grupe Teleman, house glazbu ili minimalističke američke skladatelje. Za mene, postoji dobra glazba i manje dobra glazba. Puno sam naučila svirajući bez nota, improvizirajući i dajući divlju energiju na pozornici! Mislim da je najvažniji način na koji volimo glazbu. To je vrlo osobno.
Foto: Privatna arhiva