Dubrovačka odvjetnica Viktorija Knežević, koja ide u utrku za gradonačelnicu Dubrovnika, poslala je priopćenje medijima vezano za nedavna događanja kraj Ville Elite.
Prenosimo ga u cijelosti.
‘Grad Dubrovnik u najnovijem priopćenju za medije tvrdi kako nisu do sada mogli poduzeti ništa da se zaštiti pomorsko dobro na Eliti koje je oslobođeno zahvaljujući akciji Igora Legaza i grupe građana jer eto čekaju da im se organiziraju neke edukacije u ministarstvu.
Osim što na prvu bode oči kad netko tko ima vlast tvrdi da ne može ono što može hrabri i sposobni pojedinac, potpuno je neistinito i netočno.
Grad Dubrovnik je mogao poduzeti barem TRI efikasna koraka da građanima vrati pomorsko dobro koje je već godinama nezakonito uzurpirano.
Kao prvo mogli su prijaviti bespravnu gradnju na pomorskom dobru građevinskoj inspekciji i pozvati cijelu svitu inspektora uključujući Glavnog inspektora Andriju Mikulića u Grad, kao što su to učinili prošle godine kada im je bilo bitno ‘očistit’ Žarkovicu od nepoćudnih volontera.
Vidjeli smo kako su tada doveli od inspekcija do specijalaca sve živo i neživo, samo što MIG-ovi nisu nadlijetali, kad im je trebalo ‘riješit’ se dvije nesretne žene i šačice volontera koji su desetljećima radili njihov posao. Tad se organizirao i poseban sastanak sa cijelom tom svitom u Maloj Vijećnici, davale su se zajedničke izjave i slično. Sve se moglo kad se htjelo!
Druga stvar koju je Grad Dubrovnik moga napraviti, mogao javno komunicirati taj problem, ukazati na nezakonitu uzurpacije pomorskog dobra, kako bi se povećao javni pritisak na uzurpatore da odustanu i kako bi se potakle institucije da rade svoje posao.
Vidjeli smo da Grad Dubrovnik to može i da u posljednjem priopćenju proziva dvije obitelji koje su stavile svaka po dva stola na svoje povijesne muliće koje su njihovi preci gradili, a koji su im oduzeti potezom pera i proglašeni pomorskim dobrom.
Dakle, može se javno prozivati za pomorsko dobro kad su obični ljudi u pitanju i dva stola na njihovim povijesnim mulićima koji su im oteti, a ne može se kad su u pitanu veliki investitori.
I treća i možda najvažnija stvar koju je Grad Dubrovnik mogao napraviti, mogli su ovaj dio koji je ionako povijesno dio pješačke komunikacije na tom potezu i nastavljao se na šetnicu, obuhvatiti projektom rekonstrukcije Šetnice Nika i Meda Pucića, urediti je i omogućiti građanima neometani pristup jer je na pomorskom dobru dopuštena izgradnja infrastrukture, a šetnice svakako jesu komunalna infrastruktura.
Ali ni to nisu učinili jer Gradu Dubrovniku predvođenom Matom Frankovićem, građani nisu važni osim kad se treba naslikavati za potrebe predizborne promidžbe.’