Mons. Roko Glasnović došao je na čelo Dubrovačke biskupije nakon godinu dana molitve i iščekivanja puka za novim biskupom. S vjerom, nadom i ljubavi, kako glasi i njegovo biskupsko geslo, krenuo je predano raditi, upoznavati se s Biskupijom i svim njezinim posebnostima. Za ovaj, uskršnji broj DuLista, s dubrovačkim biskupom razgovarali smo o proteklim mjesecima na čelu Biskupije, svemu što ga je zateklo kada ju je preuzeo, ali smo se dotaknuli i brojnih aktualnih pitanja s kojima se ne samo Biskupija, nego i Crkva u cijelosti u posljednjih dvadesetak godina suočava.
Tri ste mjeseca na čelu Dubrovačke biskupije. Kakvu ste sliku Biskupije do sada stekli, što smatrate pozitivnim primjerima, a što biste promijenili ili nadogradili?
Tako je, prošla su skoro tri mjeseca otkako sam zaređen za biskupa u ovoj drevnoj i slavnoj partikularnoj Crkvi. Mogu reći da osjećam blizinu i susretljivost ljudi, a to mi je važno za stvaranje nutarnjeg mira, onog osjećaja prihvaćenosti. S druge strane, sve se odvija dosta ubrzano i s velikim intenzitetom. Želja je ljudi i svećenika da se susretnemo, a nemoguće je u tako kratkom vremenu susresti se sa svima. Upoznajem se pomalo sa svim segmentima Dubrovačke biskupije. Našao sam u ovoj Biskupiji jaku vjeru i bogatu kulturu. Dubrovnik je poznat po svojim velikanima i brojnim znamenitostima u svojoj povijesti. Mnogo je aktivnosti i sadržaja te sam kao novi biskup svjestan da je potrebna godina, dvije kako bih što bolje upoznao Biskupiju. Do sada sam obišao gotovo sve dekanate, u desetak župa slavio sam dvadesetak svetih misa. Imao sam i nekoliko krštenja petog i šestog djeteta u obiteljima. To me posebno raduje. Imao sam i oko 150 susreta, što sa svećenicima, što s djelatnicima u Biskupiji. Pohodio sam mnoge muške i ženske samostane, bolnicu, staračke domove, susreo sam se s različitim crkvenim pokretima i crkvenim zajednicama. Prvi put u životu sam bio na Mljetu i na Korčuli te mi je želja pohoditi uz druge župe i otoke Elafite i Lastovo. Susreo sam se sa županom Nikolom Dobroslavićem kao i s gradonačelnikom Matom Frankovićem. Na radnim susretima rješavali smo neka pitanja i projekte koji su započeti prije moga dolaska, a treba ih nastaviti. U Biskupiji imamo brojna vijeća, urede, delegate i dosta dobro je to sve strukturirano. Zasigurno da je pandemija usporila mnoge aktivnosti u Biskupiji, ali već se osjeća povećanje naših pastoralnih aktivnosti. Nedavno smo završili formaciju animatora, a prije nekoliko dana imali smo i prvu formaciju liturgijskih čitača. Posebno me obradovalo što sam zatekao dobro organizirano i strukturirano trajno euharistijsko klanjanje. To rijetke biskupije imaju. Nije lako imati danonoćna trajna klanjanja. Dosta je toga što me još čeka i s čime se još moram upoznati.
Kakav odnos kao biskup težite razviti kako sa svećenicima tako i vjernicima?
Odnos je najvažniji, a posebno međuljudski odnosi. Radujem se susretu sa svakom osobom, a susreti sa svećenicima me posebno raduju. Svećenici su biskupovi najbliži suradnici u zajedničkom nam poslanju. Mislim da je najvažnije prihvaćanje jedni drugih. Krećemo svi od iskustva i znanja da nas Bog prihvaća i voli takve kakvi smo i sad je na nama taj korak oplemenjivanja naravi. Kada to prepoznamo, prihvaćamo i druge. Treba i samog sebe prihvatiti i zavoljeti takve kakvi jesmo. Možemo biti dobri, ali i znati da nismo savršeni. Kao biskup među ljudima i svećenicima, prvo želim biti vjernik, Kristov nasljedovatelj. Na zajedničkom smo putu i kao biskupa me to čini odgovornijim u savjesti i činjenju. U dimenziji vjernika zajedno hodamo i želim, što bi sveti Pavao rekao, ‘svima biti sve’. Vjerujem da u suradnji s Gospodinom, Duhom Svetim i međusobno možemo biti spremni na rast i na izgradnju boljega društva.
Svaki biskup napravi i neke ‘kadrovske’ poteze, okruži se bliskim suradnicima. Jeste li već, barem u mislima, posložili ‘kadrovsku križaljku’ svećenika?
Lijepo ste rekli. Da, razgovaram sa svećenicima i slažem u svojim mislima i molitvama. Sada intenzivno slušam savjete, prijedloge i razmišljanja svećenika. Trebam dobiti povratnu informaciju kako bih što bolje razlučio i donio odluku. Biskup uvijek odabire svoje suradnike. Neka su pitanja strateške naravi, pravna i financijska pa je važno čuti i što savjetnici i stručnjaci pojedinih područja kažu. Biskup nije sam u službi, zato i ima suradnike, iako je najveća odgovornost na njemu. Dobro je čuti mišljenja i uzeti ono što je najbolje. Još uvijek je to proces koji traje. Unutar godine dana bi puno toga trebalo biti posloženo. Potrebe Biskupije u budućnosti zasigurno će otvarati i nova pitanja i nove promjene.
Globalna svjetska pitanja se uvijek ‘preliju’ i na našu zajednicu. Nedostatak svećenika, odnosno svećeničkih zvanja je stvarnost kako u svijetu tako i Dubrovačkoj biskupiji. Kako to popraviti i trpi li na neki način duhovni život naše Biskupije zbog nedovoljnog broja svećenika?
Naša Biskupija je slična mnogim drugim priobalnim biskupijama. Neke imaju veći, a neke manji broj svećenika. Mi smo negdje u sredini. Svakako bi nam bilo bolje i da imamo kojeg svećenika više. Ono što mogu reći jest da je važno da svi nastojimo raditi na povećanju broja svećeničkih i redovničkih zvanja. A taj se rad očituje molitvom i svjedočenjem onoga što jesmo mi koji smo zaređeni. S druge strane, gledam i na nedostatak blizine s vjernicima koja bi se trebala očitovati u svim potrebama, a ponajviše u sakramentima. Treba pastoralno ‘pokriti’ svaku župu, kako bi svi dobili optimum. Nažalost, imamo situaciju da jedan svećenik mora posluživati po dvije ili čak i tri župe. A to je onda teško i za svećenika, kojemu se dogodi da uz bezbroj obveza i zaduženja, dobro obavlja prvo i drugo zaduženje, ali mu treće i četvrto i svako drugo ‘šteka’. Imao sam kolegu u Rimu iz Meksika, koji je sam posluživao 80 tisuća vjernika. Mi u našoj Biskupiji imamo oko 50 svećenika u pastoralu na šezdeset i jednoj župi od kojih je sedamnaest župa otočkih. Međutim, pitanje je i rasporedbe svećenika u pastoralu. Nije isto kada jedan ili dvojica svećenika na jednom mjestu poslužuju dvanaest tisuća vjernika, a negdje deset svećenika poslužuje četiri tisuće vjernika, a sve radi toga jer je takav raspored župa. Uz problematiku nedostatka duhovnih zvanja, problem je i demografije. Ako nema djece, ne može biti ni zvanja. Bilo bi dobro kad bismo se potrudili da se obiteljski pastoral poboljša i u demografskom smislu vide rezultati. Veseli nas što ćemo ove godine, uoči svetkovine Duhova, točnije 4. lipnja zarediti trojicu đakona za prezbitere. To nam je blagoslov i bogatstvo, ali i olakšanje u organiziranju pastoralnih potreba u Biskupiji.
Dojam je da je sve manje jedinstva između biskupskih konferencija, posebno između država prvog i trećeg svijeta. Najrazvijenije zemlje sasvim otvoreno podupiru najliberalnije i najmodernije pastoralne trendove počevši od ređenja žena, preko mogućnosti bračnog partnerstva za svećenike. Kako Vi gledate na ta pitanja koja su se, povijesno gledajući, pojavila unutar Crkve strelovitom, do sada nezapamćenom brzinom u samo dvadesetak godina?
Osobno se ne bojim liberalnih ideja, pitanja, promišljanja o nečemu. Zašto? Upravo stoga što se uvijek može nešto razbistriti i može se roditi neko dobro, ali preduvjet je da se kreće s dobre pozicije i ako se traga za istinom. Tako je nastala i ova priprema za sinodu. Želimo svakoga čuti, saslušati počevši od vjernika laika do biskupa, s time da moramo biti svjesni da to nije demokratski forum. U cjelini nam uvijek nedostaje jedan dio pri davaUpravo stoga što se uvijek može nešto nju ispravnog cjelovitoga odgovora. Njemačka je sinoda, primjerice, otišla svojim putem. Nadam se samo da će znati ostati u zajedništvu s cijelom Crkvom. Te podjele mi osobno ne pristaju jer je uvijek u središtu upravo čovjek s kojim treba razgovarati, surađivati. I on i ja moramo tragati za istinom. Razmišljanja ili govori o promjenama su prisutni. U povijesti je bilo shizmi i raskola. Problemi nastaju. S njima se moramo suočiti i tražiti najbolji put rješavanja novonastalih problema, kriza ili izazova. Povijest je teška, moglo bi se reći da je nerijetko i opterećena u svjetovnom smislu, ali i u smislu same povijesti spasenja i prepoznavanja volje Božje i njegova plana, osobno i zajednički. Nije problem propitkivati, ali važno je znati da postoji crkveni nauk koji je nepromjenjiv po nekim pitanjima. Bitno je znati razlikovati što je dogma, i to je između ostaloga nepromjenjivo, a što je ono promjenjivo u pastoralu. Narav i ono što je zadano su nepromjenjivi, a ima nešto što je promjenjivo. Crkva će donijeti odgovarajući sud. Mi ne posjedujemo dogmu, mi smo služitelji i vjerom prihvaćamo zapovjedi. Poučeni smo da je nešto grijeh. Grijeha je uvijek bilo, ima ih i bit će ih. Međutim, ispravan um prepoznaje grijeh i grešno stanje te ga i odbacuje. Tako i Crkva nikada neće popustiti u nečemu što prepoznaje kao dogmatsko. Postoje također i oni segmenti koji su disciplinske naravi. Primjerice, što se tiče ženidbe svećenika, dio Crkve promišlja u tom smjeru. Poznato nam je da se u istočnim Crkvama kandidati za svećeništvo prije svetoga reda ožene. No, hoće li to povećati broj svećeničkih kandidata? Iskustvo kaže da neće. Grkokatolički i pravoslavni svećenici imaju nekih praktičnih problema. Jedan dio tih problema je vezan i za nasljedstvo. Neoženjeni svećenik svega onog materijalnoga se odriče, sve ostavlja, nema nasljedstva. A oženjeni mora razmišljati o egzistencijalnoj sigurnosti ne toliko za sebe koliko za ženu i djecu, koju trebaju osigurati. Trude se posvetiti objema stranama, i onoj obiteljskoj s jedne strane i onoj crkvenoj s druge strane, što i nije lako. A svećenik ako je ušao u poziv i u celibat, on je svima sve, on se razdaje.
Dio tih liberalnih razmišljanja koja se pojavljuju je i potpuna inkluzija osoba istospolnih sklonosti bez dosadašnje obveze priznavanja njihove seksualne orijentacije kao stanja grijeha. Kako na to gledate, je li to svojevrsni pomak?
Moglo bi se reći da pomak nije u dogmatskom smislu, već u samom pristupu. Uvijek pristupamo osobi. Pristupamo joj onakvoj kakva jest u svojoj biti i naravi. I zato je važno ljude pratiti, prihvaćati i slušati. Osoba može imati neku sklonost. Kroz svu povijest bilo je osoba koje su imale neke sklonosti po kojima su se razlikovale od drugih. No, nitko ih nema pravo zbog toga okrivljivati ili osuđivati. Crkva je utemeljena na Kristu Gospodinu, na Svetom pismu i samom učiteljstvu. Odgovor treba tražiti u moralnoj teologiji. Sklonost sama po sebi nije grijeh. Postoje pojedinci koji su skloni homoseksualizmu, ali idu kod svog duhovnika i, ako žele, bore se protiv te sklonosti. Dakle, sklonost nije grijeh, ali čin sam u sebi je grešan. Isto kao i u braku, u njemu spolni čin nije grijeh, ali jest ako bi ga netko prakticirao izvan braka ili prije braka. Tako i ovdje. Što se tiče vjenčavanja osoba istospolne orijentacije u Crkvi, mislim da Crkva neće ići u tom smjeru. Vjenčanje može biti samo između dvije osobe različitog spola. Jer uz ono dobro između bračnih drugova, potrebno je da se ostvari i prokreacija. Crkva posvećuje maksimalnu pastoralnu pažnju osobama homoseksualne orijentacije. Ona ih prihvaća kao osobe i kao svoje članove, a oni su pozvani tražiti istinu za svoj život. Tko želi živjeti u Kristovoj vjeri, prihvatit će smjernice i pravila te će po njima živjeti.
Član ste Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za život i obitelj. Služba obiteljskim vrijednostima i idealima u današnje vrijeme postala je izrazito složen zadatak jer se čini kao da se promijenila i sama definicija obitelji. Od arhetipske nuklearne obitelji koja se sastojala od muškarca, žene i djece, danas svjedočimo novim oblicima zajedničkog suživota koji ne idu samo u smjeru istospolnih obitelji, nego se u razvijenijim zemljama sve češće osnivaju poligamične ili poliandrične zajednice. Kako se po Vašem mišljenju treba postaviti prema takvim praksama i pojavama? Biste li bili spremni pričešćivati i osobe u takvim zajednicama?
Obitelj se mijenja. Neki sociolozi su rekli da je došao kraj obitelji, a neki su pak filozofi razmišljanja da joj nikada neće doći kraj. Događa se transformacija obitelji na razne načine. Pred nama je tu jedan od najvećih pastoralnih izazova od dobre pripreme za brak do praćenja mladih bračnih parova, da prve godine braka dobro krenu, da mogu uspješno prebroditi prve probleme. Sada smo u Godini obitelji ‘Obitelj – Radost ljubavi’. Imat ćemo i nacionalni susret obitelji. Tu su i biskupijske Obiteljske škole, koje su kvalitetne i vjerujem da su itekako korisne, ne samo onim obiteljima koje su na njima sudjelovale, nego i onim obiteljima koje se susreću s obiteljima sudionicima škole. Dosta se brige i pažnje posvećuje obitelji. Međutim, ne možemo trijumfalno reći da je sve savršeno i da dajemo rješenje na sve izazove i krize. Dobro je obiteljima dati podršku, razjasniti pojmove, ojačati vjeru da ima mladih koji žele živjeti svoju vjeru i bračno zajedništvo u vjernosti sa svim pravima i dužnostima koje brak sa sobom nosi. Teško je rezolutno uskratiti pričest osobe u poligamičnim ili poliandričnim zajednicama. Svakako da ih treba poučavati i objasniti što je teški grijeh s kojim ne možemo pristupiti svetoj pričesti. Rekao bih da nas u našoj kulturi poligamija i poliandrija baš i ne pogađaju, ali pogađaju, na primjer, mnoge zemlje u Africi ili u Latinskoj Americi i Aziji. U tim je slučajevima važna postupnost. To je pojam koji se uvodi u pastoralu, a koji nakon sv. Ivana Pavla II. sada spominje i papa Franjo. Zakon postupnosti mogli bismo objasniti ovako – imamo deset zapovijedi i svi ih prihvaćamo, ali, na primjer, imamo poteškoća s nekom od zapovijedi. Zato nam je potrebna postupnost, kako bismo s vremenom ojačali i u tim zapovijedima s kojima imamo problema. Ako želim pripadati nekoj zajednici, razum mi kaže da trebam prihvatiti njezina pravila.
Stvara li se time dojam da u Crkvi ‘puše’ jedan liberalniji vjetar?
Ne bih mogao zaključiti da puše neki liberalniji vjetar u Crkvi. Postoje neke ideje, tj. svijest se maksimalno pokušava podignuti kao i odgovornost, zauzetost i pastoralna blizina. Ni ja ni itko drugi nismo u posjedu cjelovite istine, ali važna je ta evanđeoska istina koja oslobađa. Što je istina za nekoga? Na to nam pitanje odgovor nudi vjera, zapravo tu smo na putu vjere.
Kako gledate na danas sveprisutne metode komunikacije i evangelizacije preko Interneta, smatrate li se dijelom toga i kako planirate komunicirati s dubrovačkom pastvom? Planirate li biti aktivni na društvenim mrežama primjerice otvaranjem svog ‘biskupskog’ Facebooka?
Nisam do sada imao Facebook profil. Nisam isključiv, ako dođe vrijeme, nemam problem s time, ali zasad mi se čini da ga neću uskoro otvarati. Internet mi već sada oduzima puno vremena. Ne stižem nekada odgovoriti ni na sve e-mailove koji mi stižu. Susret uživo mi je puno bolji i autentičniji. U osobnom susretu se ostvaruje i prisnost i iskrenost. Imam e-mail, broj mobitela mi je isti zadnjih 20 godina i tko god ga je tražio dobio ga je. Isto tako, uvijek se može najaviti u tajništvo Biskupije.
Kakav je Vaš stav o transparentnosti i otvorenosti Crkve prema javnosti? Vaš prethodnik prvi je započeo i s objavljivanjem financijskih izvješća Biskupije. Hoćete li nastaviti s tom praksom?
Vjerujem da svi ljudi čine sve što mogu, netko uspije bolje, netko lošije. Svatko će ispuniti svoju mjeru. Mislim da je sve dobro kad bi se gledala cjelina. Na putu smo konsolidacije, postupno dolazimo na pozitivno poslovanje. Mogli bismo našim djelatnicima sniziti plaću za 30 posto pa brzo izaći iz kredita, ali to nije poanta, to nije put. Imamo odgovornost sve održati, ne smijemo ispravljati što nije dobro, čineći nepravdu. Mislim da transparentnost treba postojati kod svih pa i kod nas još više. Pogotovo jer primamo dio novčanih sredstva od naših vjernika i oni imaju pravo znati na što se troše ta sredstva. Također mislim da nema razloga da se ne nastavi s objavljivanjem financijskog stanja naše Biskupije. Dosta sredstava ide na Caritas, ali i na plaće naših zaposlenika. Mnogo se sredstava izdvaja i na uzdržavanje župa. Mnoge župe ne mogu uzdržavati svoje svećenike. Spomenimo i to da naši svećenici imaju niže nagrade od svećenika u kontinentalnom dijelu Hrvatske. U skladu s mogućnostima to je kod nas skromnije.
Nedavno ste s gradonačelnikom razgovarali o projektima koje Biskupija provodi s Gradom. Riječ je bila i o nekretninama za koje su u tijeku postupci povrata imovine. O koliko je nekretnina riječ i u kojoj su fazi ti postupci?
Sa županom sam razgovarao o sigurnoj kući za zlostavljane osobe, napravili smo sve što je potrebno, a dio realizacije koji je preostao trebao bi se riješiti u budućnosti. S gradonačelnikom Frankovićem sam razgovarao o povratu nekoliko stanova, to su postupci koji traju već neko vrijeme. Moramo, naravno, uvijek paziti ima li stanara u tim stanovima, moramo razumjeti i tu situaciju i naći rješenja i za to.
SOLITUDO ČEKA SVOJ RED Nove crkve u Mokošici i Kuparima Što je s dugo najavljivanim projektima gradnje crkve u Mokošici i Pastoralnog centra u Solitudu? Koliko sam upoznat još je starija priča o gradnji crkve i pastoralnog centra u Novoj Mokošici i u Kuparima. Mi smo odlučili ići prvo s izgradnjom crkve i Pastoralnog centra u Novoj Mokošici i u Kuparima, a onda s izgradnjom u Solitudu. Potreba sakralnog objekta i pastoralnih prostora u Novoj Mokošici, u župi Svete Obitelji je velika. Već desetljećima se govori o toj potrebi. Nadam se da ćemo uskoro dobiti potrebne dozvole te da će se u dogledno vrijeme krenuti u realizaciju toga projekta. Također smo svjesni da je potreban veći sakralni prostor i u Župi dubrovačkoj. Crkve u Mlinima i u Mandaljeni su male. A u Mlinima je i teško i pristupiti. Stoga je potrebno napraviti prikladan objekt koji bi donekle zadovoljio potrebe Župe dubrovačke. Treba pripremati potrebnu projektnu dokumentaciju, ali i ići onim ritmom kojim nam zadaju financijske mogućnosti. Radimo pomalo, nije nekada moguće sve izgraditi u godinu – dvije. Zasigurno da bismo gradnjom Pastoralnog centra u Solitudu rasteretili najveću župu naše Biskupije, župu sv. Mihajla u Lapadu. Nadam se da će i to doći na red, s Božjom pomoći.
Razgovarale: Barbara Đurasović i Leona Rašica
Iz tiskanog izdanja DuLista od 13. travnja 2022.