Zapravo sam vrlo mlad krenuo u te vode, još kao dvadesetogodišnjak. Ne znam objasniti zašto sam osjetio poziv da istražujem ‘svijet onkraj’, kako sam u to vrijeme to volio zvati, ni odakle takva strast za tim. To je, priznajem, dosta neobična zanimacija za takvu dob, ali nisam se naročito propitivao oko toga. Jednostavno me nešto vuklo u tom pravcu, a ja sam slijedio taj impuls. Ključan događaj bio je tečaj alfa meditacije po Silva metodi 1991. god., koji me oduševio. Bio sam zakačen – priča nam Nenad Ljubić, naš ovotjedni sugovornik koji se odlučio predstaviti nam svoj duhovni put ususret zanimljivoj konferenciji ‘Doza inspiracije’ koju očekujemo u veljači 2019. godine.
-Čest je slučaj da se ljudi zapute u duhovnost kao posljedica neke osobne tragedije ili bolesti, a ponekad budu privučeni nekim učiteljem ili utjecajem neke osobe iz privatnog života. Kod mene to nije bio slučaj. Nisam imao nikakvih drama ni potreba takvog tipa, a ipak, duhovnost je vrlo brzo postala dominanta realnost u mojoj svakodnevnici. Tako da, zapravo, nema trenutka, nema odluke koja bi zabilježila moj put. Kada rekapituliram svoj život, čini mi se da nisam imao nikakve šanse biti nešto drugo u životu, sve me guralo prema ‘unutra’, da tako kažem. Životne situacije, okolnosti, ljudi koje sam susretao, nesvjesne odluke koje sam donosio, poslovi, odnosi u kućanstvu, obrazovanje – sve je to navodilo vodu na mlin dječačke znatiželje za onim nevidljivim, onome iza svega toga. Mislim da bi elementarna praksa svih ljudi na planetu trebala biti praćenje u kojoj mjeri su podržani od strane univerzuma u svojim odlukama, djelima i željama. To je nit vodilja, po njoj se možemo voziti poput žičare, premda je dolje ispod strašna provalija životnih nepoznanica. Zato je dobro s vremena na vrijeme učiniti kratku rekapitulaciju svog života, osvijestiti iz sjećanja činjenice koje su nas usmjeravale i navodile na određena mjesta, a mi smo ih uporno propuštali, iz straha, iz programa, ovoga, onoga, puno je toga što nas je zaustavljalo. Duhovnost sam prakticirao vrlo revno, nekoliko sati dnevno. To traje, evo već gotovo trideset godina. Čini mi se da sam, i ne sluteći, gradio paralelnu ‘karijeru’ uz ovu svakodnevnu. Ova je sad postala dominantna, izašla je iz okvira introvertnosti u svijet i stavila me pred nove izazove – otkrio nam je pak odgovarajući na pitanje kad je krenuo njegov put inspiracije, odnosno kad je osjetio ‘onaj trenutak’ kad treba krenuti drukčije, bolje za sebe.
Možete nam reći nešto više o Ho’oponoponu i kako je njegovo prakticiranje pomoglo vama točno?
U jednom od svojih putovanja u bespućima svijesti, naišao sam na nešto što sam nazvao PUL (Pure Unconditional Love – Čista bezuvjetna Ljubav). To je bio iznenadni obrat od uobičajenih praksi koje sam do tada radio. Naime, u dubokoj meditaciji dobio sam inspiraciju da se posvetim istraživanju unutarnje Ljubavi, tj. Ljubavi koja je bila prije mene. Taj ‘naputak’ bio je nedvosmislen, jasan i kristalno čist. Bio sam malo zbunjen i zatečen jer nisam znao što ću s tim. No, kako to obično biva, kada se otvorite i prepustite, stvari vam dolaze. Tako sam stalno dobivao ideje o čemu se zapravo radi i kako ću to prakticirati. Termin PUL sam posudio od drugih autora, bio mi je simpatičan (smijeh). Zadatak je bio jasan: trebao sam kultivirati Ljubav, proširiti znanje i svijest o njezinoj prisutnosti u sebi. Kultiviranje PUL-a je ništa drugo do razgrtanje te gomile i nekom neopisivom ustrajnošću i predanošću, putovati do središta sebe. Kasnije sam PUL preimenovao u Ljubav prema sebi, budući da je riječ o identičnoj stvari, odnosno, jednog nema bez drugog i jednako su apstraktni. Ipak, Ljubav prema sebi može imati neku individualnu notu prepoznatljivosti, lakše ju je označiti pažnjom. Ho’oponopono dolazi tek nekoliko godina kasnije. Ta drevna havajska vještina življenja odmah mi je zasvijetlila, jer sam kroz nju prepoznao svoje uvide u prirodu realnosti. Naravno, odmah sam je prigrlio! Kvalitetu te prakse kao mehanizma čišćenja sjećanja, programa i podataka iz podsvijesti osvijestio sam tek kasnije, što je naravno, bila lijepa nadgradnja nečeg ionako već posve lijepog. Ho’oponopono je značio veliku prekretnicu u mom životu. Premda sam već dugo bio u duhovnosti, štošta naučio i spoznao, ipak, tek s dolaskom Ho’oponopona u meni se dogodila vidljiva transformacija. Naime, ja nikad prije nisam pisao. Nisam javno govorio čime se bavim. Bio sam prilično introvertna osoba, povučena u svoj svijet i nekako zadovoljna svojim tihim bivanjem. Ipak, univerzum je izgledao imao druge planove! Imam osjećaj da je Ho’oponopono bio samo trik koji me otvorio prema kreativnom pisanju kako bi me ono izvuklo van, među ljude. Netko mi je jednom rekao da je pisanje moj vlastiti ‘alat za čišćenje’ i bio je u pravu! Odjednom sam imao način da izrazim svoje spoznaje o Ljubavi i prenesem svoja iskustva nepoznatim ljudima. Iz mene su jednostavno počeli izlaziti tekstovi, riječi su se samo slagale, udomaćene u mojoj pažnji, kao da su oduvijek bile tu, skrivene, čekale svoju priliku. Uskoro je nastala knjiga ‘Ljubav u knjizi’. To je dijete Ho’oponopona i PUL-a, sklupčano u dvije riječi: ‘Volim te’. Često volim reći da, ako je zaista u početku bila Riječ, mogla je biti samo ‘Volim te’!
Jedna riječ na koju često možemo naići kad govorimo o vašem radu jest ‘ljubav’. Što je za vas ljubav, kako se manifestira, gdje se pojavljuje?
Kada govorim o Ljubavi (koju uvijek pišem velikim slovom), gotovo nikad ne govorim o partnerskoj Ljubavi ili onoj iz bilo kakvih odnosa. Uvijek je to unutarnja Ljubav. Mogu slobodno reći da je ovo jedan moj eksperiment. Naime, promatrajući ovaj naš planet, ne možemo se oteti dojmu da je njegova priroda predatorska, svatko se u njemu za nešto bori i za nečim žudi, vječna je to bitka. Sve to temelji se na strahu da nema dovoljno za sve, da se do smrti moramo boriti za svoj komadić sreće i mira koji na takav način ipak nikad ne dolaze i da smo nemoćni. I u ime toga, vi možete bez problema sjesti u kamion i svom brzinom zaletjeti se među ljude, nitko vas neće spriječiti. No, da biste isti takav kamion ispunjen darovima, odjećom i hranom parkirali na isto takvo mjesto, u neku zabranjenu pješačku zonu, poput splitske rive npr., ne biste uspjeli u toj misiji. Svatko bi vas pokušao spriječiti! Prvo bi vas ispitivali za svrhu vaše misije, a onda vas nagovarali da parkirate kamion negdje drugdje. Jednako tako, govor mržnje za čas okupi sljedbenike, dok govornik o Ljubavi na pozornici treba uložiti daleko veći napor da skupi barem četvrtinu prve gomile! Dakle, Ljubav, premda se svi kunu u nju i inspiracija je kroz milenije, ipak je i dalje beba u odnosu na agresiju i netrpeljivost. Možemo li načiniti preokret? Može li Ljubav biti prva? Mislim da je Izvor takve Ljubavi u svakom od nas i treba ga svatko od nas ponaosob osvijestiti, prepoznati. Ako u tome uspijemo, sve ostale Ljubavi će cvjetati, jer će se napajati iz Beskraja, umjesto iz očekivanja i vječnog upita predatorskog uma: ‘Što ima tu za mene?’ Ako prihvatimo da bi morao postojati neki prapočetak, nekakva esencija nas kao bića od svijesti sada i ovdje, onda je naša misija od tog trenutka otkriti što je to, kakva je to sila i gdje se nalazi. To je Ljubav prema sebi. Sve ostalo su podaci i sjećanja, akumulirana agresija i neprihvaćanje vlastite odgovornosti za tu zatrpanu grudicu čiste svijesti u nama.
‘Otpuštanje je iscjeljivanje’, zapisali ste. Što to znači za Vas, ali i drugima kao poruka od Vas?
Mi smo proizvod sjećanja. Sve što znamo o sebi, o planetu, o realnosti općenito, proizvod je sjećanja. Unutarnji dijalog održava svijet ovakvim kakvim ga doživljavamo i to radi jako dobro. Međutim, kad odemo spavati i unutarnji dijalog utihne, svijet kakav poznajemo se uruši, a onda počinje čarolija. Ako ste ikada zapamtili koji san, sjetit ćete se da se ni najmanje niste zabrinjavali oko činjenice da možete letjeti, mijenjati svoju pojavnost, a svijet je odjednom postao bajkovit. Ništa vas ne boli, a sva pažnja vam je svedena na sadašnji trenutak. No, ujutro, po buđenju, stari svijet kao da se presloži, opet sve preuzme i neumoljivo nastavlja provocirati naš ionako već iscrpljen energetski potencijal. Reklo bi se da smo se u snu otpustili. Ne pokušavamo više držati konce života, jednostavno odlebdimo poput balona iz dječjih ruku u nepoznato. A straha nigdje. Pa kako to? Mi moramo osvijestiti činjenicu da smo itekako prihvaćali i prepuštali se svemu onome u svojoj prošlosti što nas je i dovelo dovde, pa se sad od toga želimo iscijeliti. Ako se pokušamo prisjetiti kako je to moguće, zašto nije postojao otpor (isti onaj koji se sad javio, kad je ‘ajme’), nećemo uspjeti, zar ne? Dakle, da bismo povratili zdravlje i lijep život, moramo otpustiti. To je iscjeljivanje. Sjećanja i programi su poput neke kohezivne sile koja uporno drži na okupu neželjene stvari i stvara kaos u našim životima. Sve to priljubilo se uz nas i drži nas u zatočeništvu ideje da smo nemoćni, slabi i nesposobni. Uvijek volim citirati jednu simpatičnu izjavu Paula Seliga: ‘Vaša duša sa sobom je ponijela lijek za sve bolesti.’ I to je istina. No, mi joj trebamo dopustiti da intervenira i iscijeli nas. Na žalost, u tome nas sprječava neprekidna vrtnja sjećanja i programa u našim glavama. Dakle, moramo ih otpustiti! Ova beskonačna pat pozicija u kojoj se nalazi ljudska vrsta je poput ogromne petlje koju više nije moguće odmrsiti. Možemo je samo otpustiti.
Vaše inspiracije možemo pronaći i u knjizi ‘Crtice o ljubavi’, možete li nam reći nešto više o njoj?
To je moja druga knjiga, izdana u elektronskom obliku, koju se može besplatno skinuti s mog bloga www. nenadljubic.com. To je kratki podsjetnik velikog potencijala koji u svima nama spava – Izvorne Ljubavi, ali i podsjetnik kako nemamo nijednog drugog zadatka nego skidati sloj po sloj nagomilanog smeća s naše ‘teniske loptice’ koja duboko u nutrini strpljivo čeka da nam pruži taj lijek koji je ponijela sa sobom.
Što ćete predstaviti u Dubrovniku, odnosno što će publika iskusiti tu večer tijekom konferencije ‘Doza inspiracije’?
Govorit ću, naravno, o Ljubavi. Citirat ću jednu misao koju sam prije koju godinu dobio u meditaciji: ‘Budi nježan prema životu, radije nego što očekuješ da on bude milostiv prema tebi. Pođi u svijet, ganjaj Ljubav, uzburkaj je u njihovim srcima. Natjeraj ih da sebi kažu Volim te!’ Volim praktičnost, volim iskustvo, radije nego priču. Pokazat ću neke alate, prakse kojima se može osvještavati PUL. Htio bih da ljudi iz te konferencije odu s nečim upotrebljivim, da odmah mogu iskusiti unutarnju Ljubav. Mehanizam tog iskustva ide preko tijela, ono je katalizator Ljubavi, radije nego intelekt. Nitko zapravo ne zna gdje se nalazi Ljubav, jednako kao što ne znamo gdje je točno duša smještena. To je vrlo apstraktno. No, intelekt nije u stanju izaći iz okvira pretpostavljene svijesti, tj. Ljubavi, pa se uvijek, poput loptice u fliperu, odbija o različite šarene i svjetlucave odbojnike do konačnog nestanka u bezdanu kraja igre. Sve se to odvija u zatvorenoj kupoli, a mi smo uvjereni da to predstavlja svijet. Naravno, kad zaspimo, odlazimo van te sfere pažnje i život postaje čarolija. Praksa PUL-a podrazumijeva izlazak iz petlje u kojoj smo zaglavili i otkriće Beskraja unutar nas. To je iskustvo razigranog djeteta koje živi u svojoj mašti, i zna da je to ‘jednom zauvijek’, niti malo ne sumnja u svoju kreaciju. E, to moramo povratiti! To je PUL.