Stigla nam je Kandelora ili Svijećnica, dan uoči Feste svetog Vlaha, uvod u samu proslavu blagdana nebeskog zaštitnika Dubrovnika…
Blagdan Svijećnice, inače, u katoličkoj vjeri predstavlja dan kada su Marija i Josip unijeli malo dijete Isusa u hram, da bi ga po židovskom zakonu, kao prvorođenca, prikazali Bogu. Tada je starac Šimun rekao proročke riječi da je to dijete svjetlo naroda. Zato danas kršćani u crkvi blagoslivljaju svijeće, čuvaju ih za trenutak svoje smrti, kako bi kroz mrak i nepoznanicu smrti uz svijetlo ušli u sigurnost vječnog života.
Ovogodišnja proslava blagdana Parca neće nalikovati onima ranijim. Naime, zbog epidemioloških prilika uvedena su ograničenja. Potrebno je na otvorenom imati maske te držati razmak. Na središnjem euharistijskom slavlju i procesiji, sukladno odluci nacionalnog Stožera, dopušteno je sudjelovanje 250 osoba. Zbog toga će prostor od Katedrale do Sponze biti ograđen i moći će se ulaziti samo s akreditacijom. Prema podijeljenim akreditacijama na misi i procesiji sudjelovat će ukupno 90 barjaktara, predstavnika župa i bratovština koji tradicionalno sudjeluju na Festi. Uz njih bit će prisutni članovi bratovština Festanjula i Presvetog Sakramenta, koji sudjeluju u samoj organizaciji, kao i najuži predstavnici Grada Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije. Broj časnih sestara, biskupa, svećenika i redovnika također je ograničen.
Vjernike se poziva da 1049. Festu prate iz svojih domova, a mi vam u nastavku donosimo ulomke iz opisa Kandelore za vrijeme Dubrovačke Republike povjesničara Antuna Vučetića objavljenog u djelu ‘Sveti Vlaho u Dubrovniku’ 1924. godine.
‘Drugog februara po podne svečanost počinje s dolaskom velike vojske u grad i s večernjom u stlnoj crkvi i u hramu sv. Vlaha. U Republici, koja od srednjega vijeka nije više unajmljivala čete plaćenika iz Italije, niti je imala nikakvog rata, bilo je ipak plaćenika, vojnika iz okolice, nadasve s Brgata, iz Župe, Konavala i Stona. Ovi u Dubrovniku, kad nijesu bili u vojničkoj službi, živjeli su kao bremenari ili amali, i puk ih je zvao soldati ; bilo je i barabanata i vojnika plaćenika iz ugarsko-hrvatskog primorja. Vojnika je bilo u vojnoj službi u Dubrovniku, u Stonu, u tvrđavi Sokolu u Konavlima i drugovdje po mjestima, gdje su služili knezovi i kapetani knežija i kapetanija; oni su bili na raspolaganju knezova i kapetana u krivične svrhe (…).
Po podne 2. februara na dan Gospin došlo bi s otoka i sa svih strana kopna više tisuća seljaka vojnika u predgrađe Pile, da uljezu u grad, na svečanost. Oni su bili razdijeljeni na čete po selima; svaka četa imala je svoj crkveni barjak i svoga kapetana, neki na konju. Ovi vojnici su bili u najstarije doba oružani mačevima, sjekirama, oštropercima, perjatim sulicama, kopljima, ražnjima i lukovima. Ali su poslije vojnici s otoka bili osobito oružani kopljima i imali svoju osobitu četu, tako je bila četa alabardijera s otoka Šipana. Ova bi velika vojska ulazeći u grad stupala u vojničkom redu dva po dva; između njih bilo je zakrabuljenih lica, koja su pjevala narodne pjesme, a pred njima bijahu seljački svirači. Čete ovako uređene, neke u bogatim narodnim nošnjama i mnoštvo barjaka bile su vrlo slikovit prizor, kad je ova velika povorka, praćena ushićenim mnoštvom naroda, ulazila u grad i pod sviranjem i pjevanjem prolazila kroz Placu, sada Placu kralja Petra, da stane pred Dvor. Pred vojskom bio je i oklopnik na konju s nekoliko pješaka (oružanih po starinsku) kako je zabilježeno 1641. i 1647. godine.
Ispod svodova Dvora čekao bi je knez, koji je bio odjeven u dugoj dragocjenoj crvenoj svilenici i jednako dragocjenim crvenim plaštom obrubljenim dragocjenim kožuhom; crn, kratak a širok pojas, znak da vrši dužnost, visio mu je niz rame i prsi; na glavi mu je bio klobuk sa perjem. Oko njega bijahu senatori svi u dugoj crnoj togi, koju oko života skuplja također crn pojas, pak crn plašt, bijele bječve i crne crevljice sa srebrnim zaponcem bijahu njihovo odijelo. Naokolo kao počasna tjelesna straža i služba bijahu zduri, 12 na broju sa svojim kapetanom, svi u crvenom odijelu kao i knez, biva, duga crvena haljina do nogu, samo crn pojas oko života, dug plašt crveni, vlasulja na glavi i crvena kapica. Zvali su se u Dubrovniku zduri, jer su bili crveni kao cvijet mak, koji se u Dubrovniku zove zdur, a ovi kneževi počasni stražari zvali su se sredovječnom latinskom riječi riverius; kad bi zdur došao na kuću, da izvrši nalog knežev, da uruči poziv na sud, preplašili bi se, jer im je njegova pojava dala slutiti na zlo.
Kod kneza sjedali su na prvom mjestu ugledni građani, kao liječnici i druge ličnosti strane, koje bi, kad bi bile u Dubrovniku, pozivali na svečanost. Kad bi ova velika vojska došla pred Dvor, odala bi počast knezu i otišla.
U Dubrovniku bili su i državni glazbari, koji bi pratili kneza pri svečanosti, a prigodom sv. Vlaha i obližnji knezovi i kraljevi poslali bi svoje svirače, da se pridruže Dubrovčanima pri svetkovanju sv. Vlaha, a dubrovačka bi vlada nagradila te svirače poklonom nekoliko lakata crvene čohe i darivanjem jednog iznosa novaca za svakoga. Tako npr. dubrovačka vlada uze 4. januara 1415. Radotu, svirača, u službu s godišnjom platom od 30 perpera; 1416. Đorđa svirača s platom od 110 perpera i 10 perpera za najam kuće, 30 decembra 1418. Ivana De Pače sa 140 perpera plate i 20 perpera za kuću, 1459. namjesti Petra svirača. Ona je tako cijenila i trebala muzičare, da 28. januara 1493. veliko vijeće oslobodi za 15 dana od tamnice trombona Zanetu (…).
Iza veličanstvenog prizora ulaska velike raznolike vojske u grad, narod se mogao diviti drugoj vrsti pobožnog prizora, t. j. sjajnome pjevanju večernje u Gospi i veličanstvenomu dolasku bratstava u istu crkvu za poklanjanje voštanica.
U Gospu bi došli najprije franjevci i dominikanci, a i kaluđeri benediktinci i oni bi pjevali večernju; popovi imali su službu oko arcibiskupa, koji bi bio sa biskupom trebinjskim i mrkanskim, s biskupom stonskim i sa mitronosnim opatom benediktinskim. Najposlije bi došao knez s vijećnicima i sa svojim dvoranicima. Večernju bi sjajno pjevali s jedne strane zbora franjevci, a s druge dominikanci uz sviranje orgulja i pratnju frula, trubalja i drugih glazbila. Osobito veličanstveno bijaše pjevanje himne sv. Vlaha uz pratnju muzike; to bi pjevanje zabavljalo dugo vremena.
Pri svršetku pjevanja 25 raznih bratstava, svaki pod svojim barjakom ulazilo bi u crkvu, a svaki brat, iako je bio pravoslavni, nosio bi svijeću; bratstva, jedno iza drugoga, po redu koji bi vlada ustanovila, prolazeći kroz zbor položilo bi te svijeće i druge darove kao poklon Gospi i sv. Vlahu. Dok bi se ispjevala večernja i izradala sva bratstva, jedno iza drugoga, za polaganje poklona, bila bi već mrkla noć, te Raci pripovijeda da 1588. kad je on bio u Dubrovniku, tako se već bilo smrknulo, a nije bilo javne rasvjete po gradu, da neki bogoljubni Dubrovčani dopratiše fratre svijećama do njihova manastira. U ovoj procesiji sa svijećama hodili bi svi državni časnici, a lučki poglavar uz admiralja lijevo.
Da ispane sjajno poklon svijeća i dolazak bratstava s poklonom, brinula se od najstarijih vremena vlada, jer npr. prije tog dana 1448. malo vijeće odredi da svaki zanatlija sa svojom bratovštinom ima tog dana donijeti voštanicu na poklon; 1463., da starješine bratovštine majstora vunenih tkanina imaju doći na večernju užeženim svijećama, 1479. oblasti iste starješine da mogu nabaviti svijeće i druge potrepštine za svečanost, a 1488. da mogu upotrebiti za poklon 30 perpera; 1492. daše imaju donijeti kanonicima i redovnicima 50 voštanica od najboljih; da prokuratori sv. Marije imadu pridržati od poklona 31 voštanicu za Gospu, 1498. da imadu pridržati 15 voštanica za praćenje sv. Sakramenta; 1792. da voštanice bratstava nemadu biti manje od 8 unača svaka pod zapelu tamnice od 15 dana. Samo 1805. senat odredi, da mješte poklona svijeća glavari bratstava imadu platiti 2 dukata, a svaki pomorac plovidbe izvan zaliva imade platiti 50 grošića. Pošto su sve bratovštine od starine imale sudjelovati u obašašću za poklon u Gospi, već 1448. bijaše zapeljenjena globa od 5 perpera svakome majstoru, koji bi došao bez voštanice i bez prinosa.
Isto po podne pjevala bi se i u crkvi sv. Vlaha večernja i njegova himna; zatim bi se blagoslovile svijeće, koje svećenik iza večernje i na dan sv. Vlaha iza službe božje stavlja pod grlo Dubrovčana, da im osobitom kratkom molitvom isprosi od sv. Vlaha oslobođenje od grlice i drugih zala na spomen čudesnih liječenja grlice, koje je svetac činio, dok je bio živ. Te su dvije svijeće spojene u obliku Џ. Svijeće svećenik postavi pobožniku ispod grla tako, da mu jedna ostane pred desnim licem a druga pred lijevim a one obje gore, dok svećenik moli i blagosivlja. Ovo zovu Dubrovčani grličanje i nema Dubrovčana, koji se neće grličati u večer Gospina dana ili na dan sv. Vlaha.
Pošto u ponedjenik od Rusalja 1706. izgori crkva sv. Vlaha, senat 1707. odredi da se obašašće i prva večernja, koja bi se pjevala 2. februara u toj crkvi, pjeva u crkvi sv. Klare stoga što, kako kaže odluka vijeća, prva crkva svečeva bijaše ondje, gdje je sv. Klara. To se isto ponovi i 1708. godine.‘