Uvjerava me neki dan gospodin kojemu je jedini brat, na žalost, preminuo, kako je on sada jedini nasljednik majčine imovine. Majka je još živa, ali kada umre njezin stan ide njemu, uvjeren je. Pitam ga: ‘A ima li Vaš brat potomke?’. Uzvraća mi protupitanjem: ‘A kakve to veze ima?’ Ooo itekako ima!
Ovo je nesumnjivo dio nasljednog prava koji pravne laike ponajviše zbunjuje. Štoviše, jako ih je teško uvjeriti u suprotno od onoga u što oni očito žele vjerovati i što im je, po nekom njihovom smatraju zdravorazumskom rezunu, logično i pošteno. Ovaj je gospodin ostao u šoku i nevjerici kad sam mu objasnila da će bratov dio, ukoliko majka ne napravi oporuku, naslijediti njegova djeca. A čovjek je iza sebe ostavio sina i kćer.
-Ma što oni imaju s imovinom moje majke? Ja je asistim; kupujem spenzu, kuham, vodim u doktora, pomažem plaćati račune… Oni je pipli nisu! Mala u Zagrebu, mali tu, ali nije ga briga, bezosjećajan… Nije babu vidio… zaboravila je jadna kako izgleda! – objašnjava on meni.
Iz njegove kao i, rekao mi je, majčine mu perspektive nije pošteno da oni dobiju išta. I ok! Ali onda majka treba sklopiti s njim ugovor o doživotnom uzdržavanju. Dakle, čak ne ni oporuku! Pojasnit ću redom…
Pravo predstavljanja
Sukladno našem Zakonu o naslijeđivanju ostavitelja nasljeđuju prije svih njegova djeca i njegov bračni drug i to na jednake dijelove. Bračni drug ove gospođe, majke moga sugovornika, je preminuo. Dakle, on ‘ispada’ iz računice. Međutim, to što mu je brat umro ne znači da će gospodin naslijediti sve. Naime, sukladno našem zakonu, dio ostavine koji bi pripao prije umrlom djetetu da je nadživjelo ostavitelja nasljeđuju njegova djeca, ostaviteljevi unuci, na jednake dijelove. Za slučaj da je neki od unuka umro prije ostavitelja, onda dio koji bi njemu pripao da je bio živ u času ostaviteljeve smrti nasljeđuju njegova djeca, praunuci ostaviteljevi, na jednake dijelove, i tako redom sve dokle ima ostaviteljevih potomaka. I to se zove ‘pravo predstavljanja’.
Nužni dio
Ukoliko majka mog sugovornika oporučno svu imovinu ostavi njemu opet njena unučad, djeca preminulog joj sina, imaju pravo na nužni dio. Naime, kako kaže slovo zakona, nužni nasljednici su ostaviteljevi potomci, njegova posvojčad i njihovi potomci te njegov bračni drug. Unučad su dakle gospođini potomci i imaju svakako pravo na nužni dio.
Raspolaganja za slučaj smrti koja su suprotna nečijem pravu na nužni dio pobojna su – navodi se u Zakonu. Dakle, čak i da gospođa u oporuci napiše da svoju unučad odriče nužnog dijela oni imaju pravo na njega. Stoga, ako je zaista njena volja ostaviti baš sve sinu treba s njim treba sklopiti, kao što sam već rekla, ugovor o doživotom uzdržavanju. U tom slučaju nema nikakvog nužnog dijela, jer se sam ugovor o doživotnom uzdržavanju smatra pravnim poslom u kojem se, laičkim riječnikom, imovina mijenja za uslugu uzdržavanja.
Nužni dio potomaka, posvojčadi i njihovih potomaka te bračnog druga iznosi jednu polovicu, a nužni dio ostalih nužnih nasljednika jednu trećinu od onoga dijela koji bi svakom pojedinom od njih pripao po zakonskom redu nasljeđivanja. Oporučitelj doduše može oporukom odrediti i da nužni nasljednik primi svoj dio u određenim stvarima, pravima ili u novcu.