Je li se svijet zbog pandemije koronavirusa počeo mijenjati na bolje?, prvo je što smo pitali Katarinu Ivanišin Kardum, priznatu dubrovačku umjetnicu i višu kustosicu pedagoginju u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu. Naime, u posljednjem razgovoru za DuList u jeku pandemije, u travnju 2020. godine, i rekla nam je kako se nada da će se svijet, ako se uopće promjeni, promijeniti nabolje.
— Dugoročno gledano, vjerujem da će biti tako. Što se pandemije tiče kao da smo trenutačno u nekom međuprostoru za koji više nema naznaka koliko će trajati, čini nam se da vidimo kraj pa onda opet da nije tako…kako sve ovo skupa djeluje na zajednicu ljudi, tek će budućnost pokazati. Teško je ne primijetiti dosta oštru polarizaciju društva po pitanju odgovornosti i slobode pojedinca…što je sloboda, imamo li je uopće..? – odgovorila je Ivanišin Kardum na pitanje s početka našeg razgovora, u kojem smo se dotaknuli ne samo promjena uslijed pandemije već i njenog umjetničkog stvaralaštva, uspomena iz djetinjstva s Pelješca i rodnog joj Dubrovnika, trenutnih projekata, ali i diplome pčelarke koju je nedavno stekla.
Svijet kulture i umjetnosti itekako je povezan s okupljanjima i druženjima. Kako ste u Tehničkom muzeju Nikole Tesle reagirali na novonastalu situaciju i jeste li uspjeli ostati u interakciji s publikom?
Pokušali smo održati komunikaciju s publikom s nekoliko online programa koje smo osmislili za različite ciljne skupine. Realizacija ovih programa odvijala se vrlo spontano i počivala je na entuzijazmu nekolicine muzejskih djelatnika i njihovih ‘usputnih znanja i vještina’ ne nužno vezanih uz radno mjesto, poput snimanja, montaže filma i slično. Nipošto ne negiram brojne prednosti suvremene tehnologije, ali smatram da online pristup ne može suštinski zamijeniti komunikaciju uživo, odnosno smatram da će biti loše ako to postane prihvaćena praksa. Iako je nekako opće mnijenje bilo da su najzakinutiji tijekom lockdowna mladi ljudi, zbog nemogućnosti druženja s vršnjacima, boravka u školi, kao i odlaska na koncerte, u kino, u muzeje, ja sam pod dojmom da su možda najzakinutije nametnutim ‘novo – normalnim načinom života’ bile osobe treće životne dobi i različite podzastupljene skupine, stoga smo dio programa namijenili upravo njima. Tako je program #7minutamuzeja, serija vodstava kustosa odjelima TMNT-a sažetih u trajanje od 7 minuta po videozapisu prilagođen i osobama oštećena sluha, simultanim prijevodom na znakovni jezik naše drage prijateljice i suradnice Dubravke Sandev. Istaknula bih također program ‘Iz albuma’ zbog kojeg sam posebno zadovoljna. Riječ je o programu usmjerenom prema oboljelima od demencije, korisnicima domova za starije i nemoćne osobe, koji je pred nekoliko godina pokrenula kolegica iz Tiflološkog muzeja Željka Sušić. U novonastaloj situaciji program je prilagođen online pristupu.
Za vrijeme lockdowna korisnici domova za starije i nemoćne bili su posve izolirani od kontakta uživo sa svojim bližnjima, bilo djecom, unucima ili prijateljima. Napravili smo dva filma ‘Iz albuma Tehničkog muzeja Nikola Tesla’, Gramofon i fićo i Ručni mlinac za kavu. Prezentirali smo muzejske predmete kroz kratku slikovitu priču, kako bi se korisnici domova za starije i nemoćne osobe prisjetili doba kad su prezentirani muzejski predmeti bili u uporabi, kad su ih oni sami koristili i radovali im se, u nadi da ćemo time barem malo doprinijeti kvaliteti njihova trenutačna života. Kako nam je javljeno iz nekolicine domova u koje smo filmove dostavili, filmovi su izazvali prilično veselje, film s fićekom posebno. Primjerice, jedan se gospar iz Doma Brezovica s veseljem prisjetio kako je sa svojim fićom jurio preko 100 na sat… I za kraj bih spomenula program ‘TMNTEENS: kako živjeti znanost i inženjerstvo?’, koji je namijenjen tinejdžerima, s ciljem da se zainteresiraju za STEM područja odnosno karijeru u znanosti i inženjerstvu. Programom smo omogućili tinejdžerima da upoznaju stručnjake sa spomenutih područja, da ih posjete u njihovom radnom okruženju te saznaju iz prve ruke čime se bave, zašto su odabrali svoje zanimanje i što to znači za njihov svakodnevni život. Program smo do sad provodili po hibridnom modelu uživo/online, ali nadam se da ćemo od rujna moći staviti veći naglasak na ovaj aspekt uživo. Konkretno znam da smo ovim programom doprinijeli da se nekoliko studenata već ove godine odluči za studij Geodezije. Svi programi koje sam spomenula generirani su kriznom situacijom, ali sada imaju trajnu vrijednost, nevezanu za pandemiju.
Vjerujem da Dubrovnik svih nas oblikuje na određeni način. Grad je jednostavno nevjerojatno lijep i skladan, ali treba imati na umu da ta ljepota i sklad nisu posljedica slučajnosti
Je li pandemija odvukla posjetite od muzeja i umjetničkih događaja?
Da, naravno. Vidi se to i danas nakon što su popustile epidemiološke mjere. Istovremeno se primjećuje na takvim događanjima koliko su ljudima falila druženja, ali i koliko su još u grču ili strahu, pa ne znaju smiju li se dotaknuti i kojim dijelom tijela, rukama, šakama, laktima… Nekoliko meni bliskih ljudi ne ide na događanja jer se boje novog soja korone, koji god da to sad trenutačno jest, iako su cijepljeni i disciplinirani u poštivanju epidemioloških mjera. Tehnički muzej je od srpnja dobro posjećen, međutim mi smo izgubili puno na broju posjetitelja u prvom dijelu ove godine, budući da su naši najbrojniji posjetitelji školske grupe učenika. Nije samo pitanje materijalnog gubitka za Muzej, već onog što djeca nedolaskom u Muzej neće doživjeti.
Nedavno ste dobili diplomu pčelarke. Kako je došlo do toga?
Tehnički muzej više od 25 godina ima Apisarij – staklene košnice sa živim pčelama, kao logični nastavak odjela Poljodjelstvo. Košnice su prolazom povezane s okolinom što pčelama omogućava samostalan izlazak u prirodu i prikupljanje peluda i nektara, a posjetiteljima promatranje života ovih socijalnih insekata. Prvi program koji sam održala dolaskom na radno mjesto u Tehnički muzej 2014., bio je upravo edukativni program vezan uz pčele u suradnji s kolegicom Marijom Crnčević, s kojom sam dotad intenzivno surađivala na edukativnim projektima jer je bila ravnateljica Prirodoslovnog muzeja Dubrovnik u kojemu sam prethodno radila kao muzejski pedagog. Taj svijet pčela me je uistinu zaintrigirao, a program pod nazivom ‘U društvu pčela’ s godinama se razvijao, tako da danas obuhvaća i elemente zelenog muzeja, budući da je u dvorištu Muzeja uspostavljen vrt s medonosnim biljem, radionice, predavanja, demonstracije… s osnovnim ciljem senzibiliziranja javnosti za očuvanje prirode i okoliša na konkretnom primjeru pčelarske prakse. Prošle godine imenovana sam voditeljicom Apisarija, do kraja ove godine u planu je obnova odjela, pa mi je želja bila steći i formalno znanje pohađajući Inkluzivnu školu konvencionalnog i ekološkog pčelarstva. Nije isključena mogućnost da ću jednog dana u ne tako dalekoj budućnosti imati i svoje pčele, možda na Pelješcu. Moj đedo ih je nekad imao na Konalu.
Vrlo lako sam se uklopila u Londonu, što je opet vezano uz odrastanje u Dubrovniku koji je, iako mali, svjetski grad
Većina nas ipak ima neki strah od pčela.
Ja se općenito insekata ne bojim. Na Pelješcu smo kroz djetinjstvo provodili svaki vikend i kuća je uvijek bila puna pauka i raznih insekata (smijeh). Nikad neću ubiti ili izbaciti pauka iz kuće ako baš nema potrebe za tim. Zalutalim ‘bubama’ pomognem da iz kuće izađu vanka u slobodu. I svoju djecu odgajam tako da nemaju strah prema insektima. Jasno mi je, ljudi se boje uboda pčele, ali kroz edukaciju se svim skupinama može objasniti da pčela to ne radi da bi naškodila čovjeku niti napada čisto iz agresivnog poriva, već da se obrani ako se osjeća ugroženo. Također, za pčelu je taj ubod daleko pogubniji nego za čovjeka. Stoga treba poraditi na edukaciji i pojasniti zašto i u kojoj situaciji će pčela ubosti čovjeka. Rekla bih da se na kraju sve svodi na jedan odgovoran odnos prema prirodi iz kojeg proizlazi skladan suživot.
I Vaš je umjetnički rad povezan s prirodom. Otkud potječe ta ljubav prema prirodi? Je li utjecaj na to imalo vrijeme koje ste kroz djetinjstvo provodili na Pelješcu?
Sigurno jest. Iako smo živjeli u Dubrovniku, moja majka Lorita, profesorica fizike, ujedno je i strastvena poljoprivrednica. Svaki vikend provodili smo na Pelješcu – na Draču i u sreserskom polju, radeći u baštini. Zahvaljujući filozofiji moje mame živjeli smo održivim životom prije popularizacije te fraze. Radili smo na tlu, sadili i brali vlastite patate, pomadore, narančine, luk… jedne godine čak i leću, što je priznat ću bilo mukotrpno (smijeh). Radili smo u polju na tradicionalan način… stjecali znanje koje je generacijama u našoj obitelji. Proveli smo vrijeme doživljavajući ovaj specifični krajolik, svjesni svoje okoline među suhozidima i prirodnom vegetacijom. Imali smo i kozu. Kao dijete nisam baš cijenila taj rad u polju, međutim, sad vidim koliko je to bilo dobro za nas i koliko je to svih nas četvero, moju sestru, dva brata i mene, oblikovalo kao pojedince. Volim i more, a promatranje prirodnog svijeta i prirodnih formacija uvijek sam nalazila zanimljivim i inspirativnim. Priroda nudi puno odgovora. Kad pogledam škoje na Malome moru svjesna sam toga da su oni tu bili i u vrijeme mojih dalekih predaka, ali i da će vjerojatno biti tu i kad mene ne bude bilo. Priroda se mijenja, ali uglavnom puno sporije nego što traje jedan prosječni životni vijek. Opet, u prirodi su moguće i drastične promjene na koje ne možemo utjecati, niti ih predvidjeti, niti ih kontrolirati, čemu smo svjedočili i nedavno s potresima. Zadnjih godina me interesiraju planine koje pripadaju neživoj prirodi, mineralnom svijetu. Pa i one se isto tako mijenjaju, s promjenama u dubini Zemlje. Povratak prirodi kao izvoru međutim ne znači odbacivanje suvremenog svijeta već povratak uzroku našeg postojanja.
Nije isključena mogućnost da ću jednog dana u ne tako dalekoj budućnosti imati i svoje pčele, možda na Pelješcu. Moj đedo ih je nekad imao na Konalu
Je li se i u kojoj mjeri rad u Tehničkom muzeju odrazio na Vaš umjetnički izričaj?
Velikim dijelom u Muzeju radim iz egzistencijalnih razloga, ali taj posao sam jako zavoljela. Određena saznanja i poznanstva koja steknem kroz muzejski rad utječu donekle na moj umjetnički put, ali teško mi je definirati u kojoj mjeri.
I odrasli ste u obitelji u kojoj su se ispreplitali umjetnost i znanost uz majku profesoricu fizike i oca arhitekta i slikara.
Doma smo istovremeno uvijek imali puno knjiga iz tehnike, ali i onih vezano za umjetnost. Mi smo živjeli vrlo skromno pa mi se nekad činilo čudnim da moji roditelji uvijek izdvajaju za knjige. Govorim o uistinu dosta knjiga. Svi smo išli u Matematičku gimnaziju i nije bilo rasprave u koju ćemo školu ići (smijeh). I svi smo išli u Muzičku školu. Nakon toga, imali smo slobodu odabrati što nas je volja.
Majka ste četvero djece, radite u Tehničkom muzeju, koliko Vam to sve oduzima vremena za slikanje?
Ne gledam na to kao oduzimanje vremena nego jednostavno organiziram vrijeme kako bih se bavila sa svime čime se želim baviti, reducirajući ono što ne smatram prioritetnim. Ponekad me začudi da i obrazovani ljudi smatraju umjetnost djelatnošću koja nije posebno zahtjevna, već se svodi na djelovanje po nekakvoj inspiraciji. Ne znam za primjere gdje iza kvalitete ne stoje rad i disciplina. Slikam kod kuće. To je za mene trenutno jedini način rada, dok su mi djeca mala. Mogu se posvetiti slikarstvu dok oni rade svoje stvari jer su dosta samostalni sukladno svojoj dobi, a kad pođu na spavanje, imam vremena na pretek.
Pripremate li novu izložbu?
Imam trenutačno nekoliko lijepih projekata. Radim dvije zidne instalacije velikog formata za hotel u Praškoj ulici u centru Zagreba koji je projekt ureda Ivanišin.Kabashi.Arhitekti. Jedna je tisak na aluminiju, a druga je tapiserija u suradnji s tvrtkom Regeneracija iz Zaboka. Divno je iskustvo raditi s hrvatskim tvrtkama, a ima ih više za koje se baš i ne čuje, a rade lijepe i zanimljive projekte na svjetskoj razini. Primjeri zidnih instalacija koje će biti u hotelu u Praškoj u umanjenom mjerilu izloženi su do početka rujna u sklopu izložbe Ivanišin.Kabashi.Arhitekti: Projekti i stvari u Oris kući arhitekture.
Zatim, upravo sam završila naslovnicu knjige – zbirke poezije novozelandskog pjesnika Davida Howarda Rāwaho ‘Autsajderi’. Tema su Tarara, Dalmatinci koji su krajem 19. i početkom 20. stoljeća odlazili na sjever Novog Zelanda trbuhom za kruhom, raditi na poljima kauri gume. David Howard odradio je umjetničku rezidenciju u Pazinu, Istri, a moje je slike pronašao preko web stranice www.artincroatia, izvrsnog projekta koji je prošle godine pokrenula dubrovačka kustosica Jelena Tamindžija Donnart. Howard je prepoznao neke sličnosti u našem viđenju svijeta, moga kroz vizualni medij, a njegovog kroz pisanu riječ. Promocija knjige održat će se u studenome u Christchurchu u Novom Zelandu. Zanimljivo je da sam nekoliko mjeseci prije nego što mi se obratio, neposredno pred početak pandemije, posjetila Novi Zeland pa i sjeverni dio baš ciljano za vidjeti muzej kauri gume, gdje je pred više od stotinu godina veliki broj mladih Dalmatinaca odlazio raditi taj vrlo težak posao na drugom kraju svijeta… U planu mi je i izložba u Muzeju suvremenu umjetnosti u Zagrebu, koja je trebala biti ove godine, no prebačena je za svibanj 2022. Radim dosta intenzivno. Radim nove stvari koje još nisam nigdje pokazala i baš se veselim.
Iz Engleske se nisam u Hrvatsku vratila zato što mi je tamo nešto nedostajalo, dapače. Bilo je to iz privatnih razloga i nije mi žao. Ne vjerujem da bih u Londonu mogla imati četvero djece i raditi sve ovo što radim
Iz Dubrovnika ste otišli na studij u London, gdje ste živjeli i radili neko vrijeme. Danas živite u hrvatskoj metropoli. Koje su prednosti i mane života i stvaralaštva u ova tri po mnogo čemu različita grada?
Vjerujem da Dubrovnik svih nas oblikuje na određeni način. Grad je jednostavno nevjerojatno lijep i skladan, ali treba imati na umu da ta ljepota i sklad nisu posljedica slučajnosti. London je što se tiče umjetnosti jedan od svjetskih centara, barem je bio kad sam tamo došla devedesetih godina prošlog stoljeća. To je bilo vrijeme YBA (Young British Artists) pokreta. Britanski muzeji prepuni su svjetskog bogatstva povijesti umjetnosti, kao i suvremene umjetnosti. Otvaraju se novi muzeji, dok postojeći stalno rade na izmjenama postava i proširenju izložbenih prostora. Umjetnici imaju brojne mogućnosti živjeti od umjetnosti. Tržište je veliko. Kupovanje umjetničkih radova nije nužno vezano uz nekakvo investiranje za buduće generacije… Bila sam privilegirana da su mi profesori bili priznati umjetnici čiji rad cijenim. Osim što sam se u Londonu obrazovala, po završetku magisterija na Royal College of Art radila sam kao predavač slikarstva na dodiplomskom studiju, što sam jako voljela. Tako da me uz London veže jedn lijepo životno razdoblje. U međuvremenu sam postala i britanska državljanka, tako da se iz Engleske nisam u Hrvatsku vratila zato što mi je tamo nešto nedostajalo, dapače. Bilo je to iz privatnih razloga i nije mi žao. Ne vjerujem da bih u Londonu mogla imati četvero djece i raditi sve ovo što radim. Kod nas izuzetno cijenim obrazovni sustav te sam sretna što mi djeca imaju priliku obrazovati se ovdje i ići primjerice u glazbene škole kakvih u Velikoj Britaniji niti nema. Takvo obrazovanje tamo svojoj djeci mogu priuštiti isključivo imućniji. Kad sam iz dubrovačke Matematičke gimnazije došla u London, nisam po znanju ništa zaostajala za učenicima njihovih najboljih škola. To mi je bila draga spoznaja. Vrlo lako sam se uklopila u Londonu, što je opet vezano uz odrastanje u Dubrovniku koji je, iako mali, svjetski grad. Otkad sam u Zagrebu imam uistinu dosta obaveza. Ne stignem popratiti sva događanja koja me zanimaju. Kulturni život Zagreba vrlo je bogat, a grad je po mjeri čovjeka. Možda to nije nužno vezano za sredinu u kojoj djelujem, ali zadnjih godina ja sam posvećena svom radu na možda jedan malo izoliraniji način. Ipak dogodile su mi se brojne neobične i lijepe stvari vezano uz umjetničko djelovanje. Ne dogodi se baš sve što zamislim, ali na to se ne obazirem previše (smijeh).
Dubrovnik iz doba Vašeg djetinjstva i danas?
Uglavnom svi romantiziramo vlastitu mladost, tako nam se možda lakše nositi s promjenom. Ovih dana sam na pelješkom Malome moru svjedočila spajanju Pelješkoga mosta. Most će svakako donijeti velike promjene u naš kraj. Neke će biti dobre, primjerice moći će se puno lakše putovati u Dubrovnik i iz njega. Istovremeno, neminovno će doći do nove izgradnje, do novih promjena u prostoru u cijeloj okolici Dubrovnika, na Pelješcu posebno. Nisam protiv napretka, prihvaćam da je promjena neminovna. Moja optimistična strana ufa se u institucije koje su dužne prostor štititi i u čovjekovu prirodu koja vjerujem teži određenom skladu… povremeno moja pesimistična strana strepi da oni mladi, za koje ta promjena jest, neće tu promjenu niti primijetiti od lutanja po virtualnom svijetu.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista od 4. kolovoza