Kako svaka malo jača jesenja kiša zamuti izvor vode u Ombli i dalje živimo bez pitke vode, osnovne ljudske potrebe, u ‘najbogatijem gradu u Hrvatskoj’, kako nam stalno s raznih medija tepa naš Knez od Grada.
I dok svaki malo veći gradić u Hrvatskoj, svakako puno manje ‘bogat’ od našeg grada, ima pročistač vode i njegovi stanovnici nemaju pojma o tome što je to nedostatak pitke vode kao osnovne ljudske potrebe, stanovnici ‘najbogatijeg grada u Hrvatskoj’ redovno poslije svake kiše prate raspored cisterni s pitkom vodom! Posebno stoga jer je u butigama već prvog dana za kupit’ nestalo svih vrsta boca s vodom. Te se cisterne čekaju kao nužni spas. Kao prije ima već 25 godina, za vrijeme rata. Treba li uopće spominjati kako je zaista najteže stanovnicima Grada, onim preostalim unutar Zidina, kada bidone s vodom, ako ih se doma ima, treba uznijet’ do Svete Marije, Pustijerne ili negdje podno Minčete. Zapravo, zbog dugogodišnjeg lažnog obećanja i bahatog napuhivanja, trebalo bi čuvati sve račune za vodu, skupit ih i predati Knezu od Grada! Čekajući lažna obećanja o pročistaču, pitanje je gdje zapravo idu svi ti silni novci koje naš grad zarađuje? Od kruzera, turista, najma prostora, Mercedesa, filmova, kućica… Zar zaista ‘najbogatiji grad u Hrvatskoj’ nije u stanju svojoj čeljadi konačno osigurati jedan obični pročistač vode, kako bi i mi ovdje u Dubrovniku živjeli kao sav normalan svijet 21. stoljeća?
Tabakarija
Od tog ‘ludila’ naše svakodnevnice na sramotu ljudi koji vode ovaj grad, tražimo neki mir i dalje pričom u Pilama. Iz Lučice i spojem na Ulicu svetoga Đurđa nastavlja se Ulica Tabakarija, najduža ulica u Pilama i jedna od dvije glavne ‘pilarske’ ulice, uz onu ‘gornju’ Ulicu Ivana Kukuljevića, koju ovdašnja čeljadi dalje zove po starom imenu Đenevrija. Obje ove ulice paralelne s onom glavnom prometnicom na Pilama, Ulicom dubrovačkih branitelja. Tu, u Lučici podno Lovrijenca i od restorana ‘Orhan’ počinje Ulica Tabakarija, a završava gore iznad Kolorine i Šulića, spajajući se Ulicom don Frana Bulića, pred zgradom nekadašnjeg ‘Suda’, kako je čeljad zove, gdje je zadnjih godina ‘američki fakultet’ i pred zgradom Preparandije u kojoj je odavno IUC, Interuniverzitetski centar, tu gdje su zapravo i granice i kraj kvarta ‘U Pilama’. Ulazeći u Tabakariju, Mato Vodopić u svojoj ‘Đenevriji’ moli svog čitatelja neka ‘zatisne nos, jer je to strujarnica, kućetina gdje kože strujaju se, pa i zato nečista’, naime tu u Lučici nekad je bila ta velika ‘kućetina’, radionica, kožara, u kojoj se ‘stroje’ kože. I naziv Tabakarije nastao je od puka i njegova anegdotičnog nazivlja, ali riječ ili naziv ‘tabak’ nemojmo ovdje vezivati za riječ ‘duhan’, već kao naziv za rujevinu potrebnu za štavljenje kože. Upravo ovdje su s Pelina ‘protjerani’ kožari zbog nesnošljiva smrada koji je nastajao štavljenjem kože životinja. Ulicom Tabakarijom vodi nas i Vodopić, sve do kućica u uvali Kolorini, s druge strane Lovrijenca, tamo pored kupališta Šulić, za vidjet te male kamene kućice koje su ‘pribitak ćebedžija ili bjeljara, kožuhara, tabakara, vunara.’ Ispod tih malih kućica, u kojima već odavno živi znana nam umjetnica i gospođa Jagoda Buić, piše Vodopić kako ‘zja mali zaton Kolorine stisnut otud i odovud od strašno osovjenijeh visokijeh hridi Vješala i Lovrjenca’, te kako tu ima ‘nekoliko prostora zgodnih za sušila vune pilarskijeh bjeljara i ženskoga platna.’
Vješala i Puhalo
Opisujući dalje Kolorinu, zapisat će Vodopić i kako ‘s južne strane Kolorine nekoji je nesprtni nalog kućarica na svod pločama pokrivenijeh. Ove nekad bijahu za službu kožuhara… Sada su kućarice bjeljarske spreme izatkanijeh bijelja i proste vunetine. Pod kućaricam zja mali zaton Kolorine…Ovdje more, izim po jugu, tiho je i zato obljubjeno ljetno kupalište Pilara, a kad umrači bome, i Pilarica.’ Spominje se gospar Đuro Market kako se s hridi, stijene Vješala znalo skakat’ u more, a ime je dobila vjeruje se po tome što se tu roba sušila i ‘vješala’. S druge strane ove vale, zatona Kolorina, još je jedna znana stijena, ‘na jedan kamenomet od kuta Kolorine sa strane Lovrijenca zja u moru pećina. Na ušću joj proteže se kuk koji, dijeleći je u dvoje, napravlja otud i odovud dvoje vrata kroz koja, kada juževina razdraži onaj mali zaton, more buca kroz jedna a izdušuje kroz druga. Od tuda onomu kuku ime Puhalo’. Odavno već s uređenim prilazom, skalinima, skalicama za u more uć’, učinjene su tu i nove kuće, u jednoj od njih živi i naš dragi Joško Juvančić Jupa, ali opasnost kupanja i skakanja u more s Puhala, naravno za južine, i dalje je velika te na to upozorava i jedna mala spomen ploča posvećena mladiću koji je tu stradao. Svakako, stijena ili kuk, kako ga naziva Vodopić, Puhalo, je ‘zgodan preko ljeta djeci da s njega kako njorci na glavu u more skaču, a preko noći ribarima da ribaju na udicu.’
Kolorina
Otkud ovaj naziv Kolorina, kao i svi ti tako čudni, ali svakako originalno pučki nazivi dijelova kvarta U Pilama? Po jednom pojašnjenju, od riječi je colore, prevedeno – boja, jer su se tu mastile, bojile tkanine, a tu je i možda zadnja dubrovačka mastionica obitelji Domić. Lingvisti ipak nisu imali mira te su se pozabavili ovim nazivom pa ima i drugo pojašnjenje ovog pučkog nazivlja, koje tvrdi kako je ime Kolorina nastalo od riječi ‘couleuvrine’, prevedeno – zmija, još u 15. stoljeću, a zbog naziva dugačkih topova za metke od olova, a opet ima i treće pojašnjenje, koje ovaj naziv povezuje s riječju ‘colubra’ ili serpentinastim ulicama, te zaključno, neki ga povezuju i sa riječju ‘calarigna’, grčkog porijekla i značenja ‘lijepa luka’, ali ova tri zadnja naziva ipak su očito manje pučka i životna te naziv Kolorina ipak mnogi vežu za ono prvo pojašnjenje. I za kraj ovog pokušaja pojašnjenja imena Kolorina, neki se pozivaju i na samoga Vodopića te tvrde kako je ime nastalo od kola, plesa ili mjesta gdje se igralo kolo, pravdajući to stihovima iz njegove ‘Đenevrije’; ‘Ide Marko priko Kolorine/ Sukajući crne brke fine/Ide pobro da zavrže kolo’, što po mnogima, a posebno po Pilarima, tek nema veze s ovim nazivom. Ipak, gospar Đuro Market, kao pravi Pilar, naziv Kolorina povezat će, slično kao i Slobodan Prosperov Novak, s lazaretom, ograđenim prostorom koji se nekad davno, u 15. stoljeću nalazio na Dančama, u kojem su svoje posljednje dane provodili oboljeli od kuge i sličnih kožnih bolesti, kao što je i kolera. Zbog opasnosti od te bolesti, na Dančama je učinjen duboki ozidani grob, tragovi kojeg su još tamo vidljivi, kako bi ‘mogao primiti’ sve one koji od ovih bolesti umru, te da smrad od mrtvaca ne bi zaudarao naokolo. Iz tog doba je i ona izreka kako na Dančama ima mnogo mrtvih, puno više nego živih te je stoga tu ‘misao na vječnost sveprisutna.’ Za vrijeme najteže kuge 1483. onima koji su ostali živi nakon boravka od dvadesetak dana u tom lazaretu na Dančama, bilo je dozvoljeno smjestiti se u novu karantenu, u kuću koja se nalazila na Kolorini. Tek ako bi i tu preživjeli i ozdravili od bolesti, mogli su se vratiti unutar Zidina i u svoje domove.